Boris Mutić, klasa za sebe

Tako je Boris Mutić znao govoriti mladim kolegama uz kavice na televizijskom Trgu, mjestu koje je itekako obilježilo radni vijek, kako televizijskih pionira, tako i ostalih, što "zvijezda", što "običnih smrtnika".

Boris Mutić je bio kategorija za sebe i klasa za sebe. Uvijek u nekom drugom filmu, a tako precizan, jasan, odlučan. Enciklopedija znanja, ne samo sportskoga, čovjek koji je svako društvo činio zanimljivim, bilo da je riječ o njegovim vršnjacima, ili nama mlađima četrdesetak godina. Šarmantan, okretan, živopisan...

Ali, svoje priče pričao je nenametljivo. Nije bio "laktaroš", niti tip koji pati od funkcija i titula. Bio je dobri duh Hrvatske televizije, čak i u ovom vremenu kada televiziji ne trebaju dobri duhovi, kad se sve gleda kroz prizmu profita i gledanosti.

"Zapamtite, najvažniji je dobar odnos sa sportašem, samo tako ćeš imati dobru priču, kad se čovjek otvori. Lako je za brojke, njih može svatko naučiti, ali ono što ti netko kaže iz duše nitko ne može ni znati ni kupiti", zamišljeno je znao reći Boris, koji je prijateljevao s tisuće sportašica i sportaša, i nakon prestanka njhovih profesionalnih karijera. Ime Borisa Mutića otvaralo je vrata i onih najtvrdokornijih bjegunaca od medija. Njegova pristupačnost osvajala je gdjegod se pojavio, kako u bivšoj državi, tako i u bilo kojem kutku zemaljske kugle. Imao je ljubavi za ljude i novinarstvo, ljubavi kakva se rijetko susreće.

Jednoga nedjeljnog poslijepodneva svjedočio sam kako se u redakciji iživcirao zbog jednog kadra u vlastitoj reportaži o paintballu, toliko je grizao taj zanat sportskoga ovisnika da je, eto, i u umirovljeničkim danima patio ako zamisao nije do kraja izvedena kako treba.

Boris Mutić. "Izvan terena plah poput dječaka, a na terenu borac bez mane i straha", tim je riječima u vječnost ispratio Dražena Petrovića onoga kišnoga njemačkog 7. lipnja 1993. Plakali su ljudi zbog Dražena, ali je tuga zahvaljujući Mutićevim riječima postala najjača bol.

Naravno, bilo je više onih sretnih dana, od Ciboninih i Jugoplastikinih europskih naslova do Janičinih medalja i globusa. "A sada šuti Boris, jer ionako ne možeš pomoći", rečenica je koja ostaje zauvijek u putanji sportske povijesti za budućnost. Smireni pogled i nezaboravni osmijeh koji je sada na nekom nebeskom haklu s dragim mu prijateljem Mirzom Delibašićem. Čak je i Tornado sve pokazaos skandirajući ime Borisa Mutića. A znate koliko je u Zadru velikih? Samo jedan.

Boris Mutić je u svemu, pa i te večeri u Jazinama, ostao jednostavan, prizemljen, baš kao da je u svom zagorskom kraju i smišlja kako okopati voćnjak. Koliko god bio genijalni komentator, bio je jednako dobar pisani novinar, priznat će to svatko tko je barem jednom pročitao njegova sjećanja sa 6 Svjetskih nogometnih prvenstava, ili 16 Olimpijskih igara. Već su i brojke impresivne. Ali popularni "Borko" je bio sve osim brojki. Bio je Duša.

"Nikaj ne vredi ak' nemaš neki štiklec, nešto što je blisko ljudima", ponavljao je uvijek iznova. Lako je za štiklec, dragi Boris, ali... Ne znam nikoga tko je bio bliži. Ljudima. Sve ove godine. Samo Boris Mutić.