Dotaknuli smo dno

Neuspjeh smjenjuje neuspjeh, iako se redovito najavljuju “bolja vremena i vraćanje stare slave”. Umjesto toga, dobijamo nove potvrde kroničnih promašaja hrvatskog sporta. Posljednji je to, treći put u nizu, demonstrirao rukomet, makar je reprezentacija Hrvatske na SP u Francusku otišla na krilima optimizma, podrške medija i uz krajnje optimističnu rečenicu izbornika Josipa Milkovića, “ovi momci bi mogli ući u povijest…” Na kraju, nisu ušli nigdje, ostali su u predvorju svjetske kvalitete, opterećeni nesnalažljivošću i nedostatkom istinskih vrijednosti.

Iako, to uopće nije problem i priča o rukometu. Riječ je općenito o hrvatskom sportu, momčadskom sportu, koji je dotaknuo dno. Od činjenica se ne može pobjeći, one su neumoljive i ne ostavljaju prostora našim konstantnim fantazijama, “kako smo opet na dobrom putu…” Uostalom, dovoljno je pogledati sportske karte Europe i svijeta, na kojima je Hrvatska u našim elitnim sportovima sve češće usputni prolaznik, kojem se kredibilitet sasvim ispuhao. Jer, nitko više ne pada na priče iz prošlosti… Improvizacija, nedostatak sustava i vizije morao je jednom rezultirati neuspjesima, bez obzira što smo mi uporno zatvarali oči pred realnošću. I iskreno, uopće se nemamo razloga čuditi promašajima, jer su oni samo logičan slijed (ne)rada u hrvatskom sportu. Koji je postao poligon osobnih obračuna, afera, stalnih medijskih prepucavanja i podmetanja. Nitko više, od onih kojima bi to morao biti primarni zadata, ne analizira, na stručan i svake subjektivnosti lišen način, zbog čega se nalazimo “u tami”. Kritika? Ona, bez obzira od koga i s kakvom namjerom dolazi, ne nailazi na plodno tlo, svi je tumače kao “osobni stav novinara, koji dotičnu osobu ne vole”. Što doista, u velikoj većini slučajeva, nema veze s istinom. Stvar je, zapravo, što ovdje nitko ne želi čuti istinu, daleko lakše je sakriti se iza razno raznih alibija. Koji onima čiji je stav i stručnost dovoljno jak, nikako nisu potrebni…

Je li moguće da smo odjednom zaboravili igrati rukomet, nogomet, košarku…? Nije, dakako da nije, poanta je u nečem drugom. Konkretno, u tome što se nitko više previše ni ne uzbuđuje zbog podbačaja i sve se, kao, uzima, pod normalno. Iako to nije normalno. Recimo, primjer tog nesretnog rukometa… Slavko Goluža, kapetan reprezentacije, podvući će, “kako polovica igrača ne zaslužuje biti u reprezentaciji, kako bi najradije pojeo ove mlade koji se ne bacaju na glavu”. Možemo prihvatiti, makar, tu postoje dva pitanja: zašto je na taj način složena reprezentacija i zašto je kod nas uvijek problem u starima i mladima? Kad to stvarno nema veze sa kvalitetom. Najlakše se vaditi na stare, mlade, iskusne, neiskusne, na ona koji žele, ali ne mogu i one koji mogu, ali ne žele… Godinama se vrtimo u tom začaranom krugu između želja i mogućnosti, pritom nitko ne poteže pitanje odgovornosti struke. Ako netko ne želi, onda se treba znati tko će ući umjesto njega, ali, pod strogim uvjetom da se pravilno ocijeni da li eventualni “nasljednici” mogu ispoštovati kriterije. Ovdje toga nema, uoči velikih natjecanja svi sve znaju, svi sve mogu, kunu se u sjajnu atmosferu, a kad pukne, onda u pravilu nitko ne zna zašto se to dogodilo. I svi se redom čude. Iako, ponavljamo, čuda nema, sve je vrlo jasno i zove se, po tko zna koji put napominjemo – improvizacija!

U sustavu gdje se “ne zna tko pije, a tko plaća” može se iznjedriti jedino problem. A to što smo se mi godinama busali u prsa “kako improvizacijom možemo parirati krutim sistemima”, danas nam se bolno, poput bumeranga, vraća u glavu. Danas je sport poprimio u velikoj mjeri obrise nauke, sve se analizira, ispituje, slaže na vrlo, vrlo stručan način. U sustavu koji točno određuje pravila igre. Osim kod nas… Ovdje je u modi raspravljati o odnosima izbornika i saveza, o tome zašto netko nije pozvan u reprezentaciju, a morao je, prema vlastitom sudu, biti pozvan i slično… Spominju se priče o “nepodržavanju izbornika od strane onih koji su ga izabrali, o tome kako je pojedincima u pojedinim savezima pravi blagdan kada naše momčadi ne uspiju…”, stoga je nevjerojatno naše očekivanje uspjeha. Lažemo sami sebe, uvjeravamo se u kvalitetu, koju smo davno izgubili. Ili, ako je nismo izgubili, onda smo je “udavili” svojim poimanjem i vođenjem sporta.

Potvrde neispravnosti rada dovoljno su nas puta pogodile posljednjih godina i tragikomično je gledati kako se ne poduzima ništa. Ništa konkretno, jer deklarativne, patetične istupe ne treba uzimati za ozbiljno. Ne treba biti pretjerano mudar da bi se zaključilo što muči hrvatski sport. Prvo, loša kvaliteta domaćih natjecanja, koja su postala dosadna i isprazna, koja nitko ne želi gledati, jer su lišena bilo kakve neizvjesnosti. A ta bi natjecanja morala biti kvalitativna baza iz koje će se crpiti najbolje. Nažalost, kod nas, parktički, “svi mogu igrati u prvoj ligi”, bez obzira što ne ispunjavaju ni minimum minimuma kriterija. Kriterija, koji su postavljeni samo da ih se ne poštuje… Drugo, nitko živ ne zna kakav status sport ima u Hrvatskoj? Što mi, uopće, trebamo i hoćemo? Profesionalce, amatere, turiste… Lamentira se o Zakonu o sportu, odnosu Vlade prema sportu, mogućnošću privatizacije klubova, ali sve uredno stoji na papiru. Davno je prošao “dead line”, nakon kojega smo se morali odrediti prema sportu. Prema tome koliko je važan, zašto je važan, što će se napraviti, kakav je plan…

Vrijeme je da se osvijestimo, da shvatimo kako smo danas, nažalost, u globalnom poimanju sporta – prosjek. Mogućnost da se vratimo u vrh postoji, ali sa bitno drugačijim uvjetima. Koštaju nas priče o tome “kako smo bili treći na svijetu, kako smo osvajali olimpijske medalje, europska i svjetska prvenstva…” Riječ je, ako netko nije shvatio, o prošlom svršenom vremenu, koje danas ne vrijedi puno. Ako uopće nešto vrijedi… Staro je sportsko pravilo da se veličine prepoznaju po mogućnosti konstatnih ponavljanja uspjeha, što kod nas nije slučaj. Bolna je spoznaja da Hrvatska, uz časne iznimke, poglavito u pojedinačnim sportovima, danas nema status nacije koja u sportu može nekome utjerati strah u kosti. Koja može reći, prema sadašnjim rezultatima da je velesila. I sve dok to ne shvatimo, dok se ne svedemo u okvire u kojima doista jesmo, minimalne su šanse da krene na bolje…