Je li Karlović zaista genijalac?

Čitav meč, a posebno odlazak s terena Ive Karlovića i Fernanda Verdasca u meču osmine finala ovogodišnjeg Wimbledona bio je zanimljiv. Iako pobjednik i po prvi put četvrtfinalist Grand Slama, "divovski Hrvat" dobio je tek kurtoazni pljesak i usiljeni smješak s tribina. S druge strane, "trovremenski Fernando" ispraćen je velikim pljeskom i pogledima sažaljenja, jer je, eto, naletio na njega. "Ivu-koji-ne-igra-tenis-Karlovića".

Prošlih je dana dosta komentara izazvala interpretacija izjave Rogera Federera prema kojoj "ono što igra Karlović nije tenis". Veliki sportaš Roger naravno nije planirao uvrijediti svog četvrtfinalnog protivnika prema kojemu gaji veliki respekt, ali je pokrenuo lavinu komentara glede toga je li "ono" što igra Karlović - zaista tenis.

Karlović prema toj priči ima samo servis i ništa drugo. Forhend mu je solidan, ne i sjajan, bekhenda navodno niti nema, u njegovoj igri nema vica i ljepote, a sve što je ostvario - ostvario je jer servira "s balkona". Zamislite. Sve skupa Karlović je odlično sažeo u komentaru nakon prošlog meča. Ako zaista nema ništa nego servis, onda zaista mora biti nekakav genijalac kad toliko dugo boravi u Topu 20 i kad je pobijedio toliko velikih imena u karijeri.

Ivo Karlović uistinu nije Roger Federer, nije Pete Sampras, niti Boris Becker. Isto tako 99% košarkaša nisu Michael Jordan, 99% nogometaša ne može ono što može Cristiano Ronaldo, 99% rukometaša se treba skriti pred onim što zna Ivano Balić. I što sad? Treba li reći da 99% njih zapravo ne igraju sport kojim se bave jer nisu kompletni ili nisu najbolji?

Ako je istina da Karlović "ne igra tenis", možemo li reći da Kaka igra nogomet? Pokušajte tog brazilskog majstora staviti na mjesto stopera - hoće li biti najbolji na svijetu? Ako neće - kako to da je proglašen najboljim nogometašem svijeta ako obrambeno nije onako dobar kao napadački? Može li se onda ono što majstori grozomornog "cattenacija" Talijani već desetljećima rade nogometu ocijeniti kao nogomet? Treba li košarkaškim trenerima zabraniti igranje zonske obrane jer "to nije košarka"?

Zašto je izvrstan servis manje vrijedan dio tenisa od izvrsnog bekhenda? Zašto je poen iz servis-voleja manje vrijedan od onoga koji se dobije nakon 26 izmjena? Zar bi se Karlović trebao sramiti svog briljantnog servisa i svega onog vremena kojeg je potrošio da bi ga doveo do savršenstva? Zar je činjenica da još uvijek u Wimbledonu nije izgubio svoj servis nešto loše?

Teško se oteti dojmu da bi se puno manje o Karlovićevom igračkom znanju raspredalo da se slučajno služi američkom, španjolskom ili u najekstremnijem slučaju - britanskom putovnicom. Hrvatska teniska škola oduvijek je počinjala sa sjajnim servisom. Izuzev donekle Ivana Ljubičića, svi naši najveći tenisači koristili su se svojim tjelesnim prednostima i "servis-bombama". Tako su građeni, u pravilu su dvometraši i shvatili su koji im je put do uspjeha. Protivnicima to smeta? Neka više treniraju.

Visoki tenisač ima jednu prednost i deset mana. Sjajnim servisom može stvoriti prednost, ali nikad neće moći juriti za lopticom i udarati tako snažno kao "dinamitni" igrači "nešto viši od mreže". Međutim - servis nije nešto što dobijete rođenjem. To je nešto na čemu se krvavo radi i žestoko trenira. Karlović ga je utrenirao do savršenstva. I na to treba biti ponosan, bez obaziranja na zlonamjerne komentare kako je to "jedino što zna". On sigurno ima mana, ali tko ih nema? Ima ih i jedan Federer, kamoli neće Karlović.

Ivo Karlović na svom je teniskom putu nailazio na mnogo osporavanja, prepreka, pa i podsmijeha. Možemo i mi osporavati njegov (prošli?) odnos prema reprezentaciji ili mu zamjerati što neke situacije nije riješio na drugačiji način. Ali mu i od srca čestitati što je uspio na svom sportskom putu usprkos mnogim zamkama i predrasudama o njegovom teniskom talentu i znanju.

Kad čovjek njegovih tjelesnih proporcija uspije u bilo kojem sportu koji nije košarka, a posebno u tenisu u kojemu nitko nikad njegove visine nikad nije stigao toliko visoko, ne samo da mu se nema pravo osporavati uspjeh i prizivati njegove teniske mane, nego mu treba skinuti kapu i usmjeriti palac prema nebu.

Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš. Karlović je to uspio.