Nije uvijek susjedova trava zelenija

U novijoj eri najvažnije sporedne stvari na svijetu, od početka 1990-ih godina, španjolski su divovi - Real Madrid i Barcelona - osvojili po tri naslova prvaka Europe. Posljednji je pripao Barceloni, a Josep Guardiola najvažniji je klupski trofej Staroga kontinenta podignuo oslonivši se na mnoge mladiće koji su svoje prve nogometne korake napravili upravo u katalonskoj prijestolnici.

Kako je Real Madrid istovremeno prolazio rezultatsku krizu unatoč tome što također ima sve predispozicije za odgoj nogometaša u omladinskom pogonu, nameće se pitanje zašto juniori Kraljevskog kluba ne čine temelje momčadi u istoj mjeri kao oni Barcelone. Čimbenika nesumnjivo ima mnogo, a za ilustraciju njihovog doprinosa svojim klubovima mogu se uzeti ekipe koje su pobjeđivale u finalima Lige (Kupa) prvaka, pod pretpostavkom da usprkos mogućim izostancima vjerno odražavaju sastave šampionskih momčadi.

Barcelona, 1992.

Finale na Wembleyu protiv Sampdorije u Barceloninom su dresu, još uvijek u skladu s tadašnjim običajima, igrala samo tri stranca, Ronald Koeman, Hristo Stoičkov i Michael Laudrup. Međutim, unatoč činjenici da su svi ostali bili Španjolci, samo su se trojica nogometaša mogla pohvaliti da ih je odgojila Barcelona. Bili su to desni branič Albert Ferrer, današnji trener Josep Guardiola i rezervni vratar Carles Busquets, otac sadašnjeg prvotimca i reprezentativca Sergija Busquetsa.

Barcelona je često rado prihvaćala strance koji su se potrudili shvatiti katalonsko poimanje svijeta, no lokalni su momci uvijek bili na cijeni. Guardiola se tek u sumrak karijere okušao u Italiji, Kataru i Meksiku, Ferrer je svojih posljednjih pet sezona odradio u Chelseaju, dok je Carles Busquets nakon deset godina vjernosti otišao u Lleidu.

Real Madrid, 1998.

Igrači koji su nakon dugačke 32 godine čekanja vratili taj pokal u vitrine Santiago Bernabeua izazvali su jednaku euforiju u Madridu kao i oni Cruijffovi u Barceloni, a u usporedbi s prijašnjim Barceloninim trijumfom, broj vlastoručno stvorenih nogometaša tijesno preteže na stranu Reala. Naime, u prvoj su postavi zaigrali legendarni Manuel Sanchis, koji je tijekom cijele karijere nosio bijeli dres, te tada mlađahni Raul Gonzalez Blanco, čija je blistava karijera kretala svojom strelovito uzlaznom putanjom.

Ipak, trojac među rezervnim igračima možda i najbolje simbolizira nogometni put velike većine Realovih juniora u tom razdoblju. Jaime je odigrao posljednjih osam minuta utakmice protiv Juventusa, dok su Fernando Sanz i Victor Sanchez cijeli dvoboj odgledali s klupe. Budućnost će pokazati da je to uglavnom bio i vrhunac njihovog vremena u Real Madridu - svi su sreću nastavili tražiti u drugim klubovima.

Real Madrid, 2000.

Samo je dvije godine kasnije udio Realove djece u sastavu Kraljevskog kluba opao. U prvoj su jedanaestorici ponovno zaigrala dvojica: uz sada već nezamjenjivog Raula tu je bio i jedan od najboljih izdanaka madridske škole u njezinoj povijesti, Iker Casillas. On je s netom napunjenih 19 godina postao najmlađi vratar u povijesti finala Lige prvaka.

U 79. minuti te završnice, u kojoj je Real Madrid do titule došao protiv sunarodnjaka iz Valencije, u igru je ušao Manuel Sanchis, koji je već bio na zalasku karijere i ubrzo se oprostio od aktivnog igranja nogometa. Zanimljivo, Sanchis je bio posljednji "preživjeli" član slavne petorke koja je odrasla u Realovoj školi nogometa, poznate pod nazivom La quinta del Buitre, koju su uz njega tvorili Emilio Butragueno, Martin Vazquez, Michel i Miguel Pardeza.

Real Madrid, 2002.

Vrhunac prvih Galacticosa Florentina Pereza u prvoj je postavi Real Madrida obilježio samo Raul, kao usamljeni domaći jahač među svjetskim zvijezdama. Primjerice, čak je i jedan Fernando Hierro, stup Real Madrida, svoju karijeru započeo u Malagi i Valladolidu. A što se Raula tiče, premda je on bez ikakve dvojbe dijete Kraljevskog kluba, nije na odmet spomenuti da je razdoblje između 13. i 15. godine svog života proveo u redovima gradskih suparnika, Atletico Madrida, zato što je njegov otac navijao za crveno-bijele.

Finale u Glasgowu (protiv Bayera iz Leverkusena) Iker Casillas počeo je u statusu rezervnog igrača. Među vratnice je stao u u 68. minuti susreta, zamijenivši ozlijeđenog Cesara Sancheza, koji je u tom razdoblju dobivao više prilike od današnjeg španjolskog reprezentativca. Cijeli su dvoboj kao pričuve odgledali radišni Guti te stoper Francisco Pavon, po kojemu je Perezova strategija Zidanes y Pavones dobila polovicu imena. Naime, Realov je predsjednik naumio momčad slagati kupovinom vrhunskih nogometaša iz drugih klubova i dodavanjem mladića iz vlastitog pogona. Prvi mu je dio plana uspio, drugi nešto manje.

Barcelona, 2006.

Barcelona je svoj drugi naslov prvaka Europe osvojila s dva i pol vlastita igrača u prvoj jedanaestorici. Arsenalu su se u Parizu suprotstavili vratar Victor Valdes i kapetan Carles Puyol, ključna karika katalonske obrane. Na desnoj je strani igrao Oleguer Presas, koji je nakon početaka u obližnjem Gramenetu u svojoj 21. godini preselio u Barcelonu, odradio jednu sezonu s rezervama i potom se priključio prvom sastavu.

Međutim, u tom su se finalu već vidjele naznake Barceloninog usmjerenja, iako su su ti nogometaši odigrali ukupno - jedno poluvrijeme. Na predahu je, naime, ušao Andres Iniesta, dok su rezervni vratar Albert Jorquera i Xavi grijali klupu, a nepotpuno zaliječeni Lionel Messi susret je pratio s tribine.

Barcelona, 2009.

Jedino što Katalonce može obradovati više od Barceloninog trofeja je Barcelonin trofej osvojen s gomilom Katalonaca u momčadi. Uzme li se u obzir da je stručni stožer predvodio Josep Guardiola, bivši kapetan i istaknuti lokalpatriot, pravo je čudo što se po ulicama Barcelone rimska pobjeda nad Manchester Unitedom ne slavi još i danas.

Titulu su na Camp Nou opet donijeli Victor Valdes i Carles Puyol, a od prve su minute igrali još Sergi Busquets, Xavi i Andres Iniesta te Gerard Pique, koji je nakon prvotnog obrazovanja u Barceloni proveo četiri godine baš u Manchester Unitedu i potom se vratio u staro jato. Tu je, naravno, bio i Lionel Messi, koji rođenjem nije Katalonac, ali ga je Barcelona uzela pod svoje kada je imao 11 godina, platila mu liječenje i maksimalno izbrusila njegov talent.

Da to nije sve Guardiola je pokazao uvrstivši među zamjene još jednog prihvaćenog Katalonca, Bojana, zatim mlađahnog Marca Muniesu te Pedra Rodrigueza, koji je dobio priliku u završnoj minuti velikog finala. Doduše, treba voditi računa o tome da su Barceloni nedostajali neki prvotimci koji bi vjerojatno zauzeli njihova mjesta da su mogli (ili smjeli) nastupiti.

U čemu je Barcelonin trik?

Prema ovom kriteriju vidljivo je da je tek sezona 2008./2009. donijela konačnu prevagu, odnosno potvrdu teze da Barcelona ima više povjerenja u igrače iz vlastitog juniorskog pogona. Znači li to da tamo stanuju bolji nogometaši? Ne nužno, iako je već udio vlastitih igrača u Barceloninom europskom slavlju 2006. godine dao naslutiti da u Realovoj nogometnoj školi možda ipak nešto ne funkcionira najbolje. To u posljednje vrijeme potvrđuju i pojedine izjave Realovih čelnika i stručnjaka. Neprestanim virenjem u tuđe dvorište u Madridu su pomalo zanemarili vlastito.

Na Barceloninu stranu pomalo vuče i popis igrača koji su odrasli u akademiji La Masia, ali su najsnažniji trag ostavili na nekim drugim odredištima. Na njemu su između ostalih i Cesc Fabregas, Pepe Reina, Mikel Arteta, Ivan de la Pena, Luis Garcia i Albert Luque, a donedavno se velika karijera očekivala i od Giovanija dos Santosa. Kroz mlađe kategorije Real Madrida probijali su se, primjerice, Alvaro Arbeloa, Santiago Canizares ili Ismael Urzaiz, ali najveći su propust u Madridu učinili ne prepoznavši mogućnosti Samuela Eto'oa.

Slučaj Josepa Guardiole naglasio je iznimnu važnost uloge trenera. Naime, Guardiola je prije preuzimanja prve momčadi godinu dana proveo na klupi Barcelone B i stekao sjajan uvid u mogućnosti svih nogometaša, a dobio je priliku uigravati svoje ideje koje je potom lakše prenosio na prve zvijezde. Osim toga, bez imalo je straha prerezao gordijski čvor zvan Ronaldinho, riješio se Deca, Thurama te nekih drugih igrača i tako ukazao povjerenje domaćim dečkima, očistivši im teren i gurnuvši ih u vatru.

Ne treba smetnuti s uma ni rezultatski imperativ. Naime, u Real Madridu je svaka sezona bez novog trofeja veliki neuspjeh koji treneri obično plaćaju poslom, dok će u Barceloni sušnu godinu još nekako podnijeti ako je publika zadovoljna. S obzirom na dugogodišnju Realovu dominaciju, publika na Camp Nou zna biti zadovoljna ako gleda atraktivnu igru katalonskih igrača koji dosljedno predstavljaju regionalne interese. Guardiola je sigurno igrao i na tu kartu. U tome sigurno leži dio razloga zašto treneri Real Madrida rijetko imaju strpljenja za nekog domaćeg mladca čije uvrštavanje u sastav predstavlja rizik jer treba pretrpjeti i njegove eventualne oscilacije.

No, Realova se politika stvaranja momčadi nipošto ne smije podcjenjivati. Njihovi su trofeji jednako vrijedni poput onih Barceloninih, a Kraljevski je klub poznat po tome što velikim dijelom živi od imidža. Na Santiago Bernabeu vole marketing: redovito im je privlačnije kupiti zvučno ime koje izaziva pažnju medija te interes navijača i sponzora nego gurati vlastitog klinca. A da i u Realu znaju istesati potencijal i proizvesti klasu najbolje dokazuju Raul i Iker Casillas, svjetske veličine koje poštuju čak i u - Barceloni.