"Klub neka se Hajduk zove!"

Odredište većine splitskih studenata s početka 20. stoljeća bio je Prag. A slučajnost je htjela da je baš češka prijestolnica bila najjači centar "loptanja" izvan britanskog kraljevstva. Tako se i nekolicina splitskih studenata "zarazila" loptom, utakmicama i pobjedama tada nedodirljivih Sparte i Slavije i odlučili su loptu i nogomet donijeti u Split. Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević donijeli su iz Praga 1911. godine prvu loptu u grad podno Marjana, izdvojivši novce od svoje skromne studentske hranarine.

Prvi Hajdukov trofej poklon je zagrebačkog HAŠK-a

Koliko god smiono izgledao prvi pokušaj splitskih studenata da, prkoseći svojim češkim prijateljima i kolegama koji su se s razlogom razmetali sa svoja dva velika kluba, ipak je već imao uporište na splitskim ulicama. Jer, iako nisu imali loptu, splitski dječaci već su početkom stoljeća otkrili užitak nabijanja mekanih stvari nogama, a njihovi su ih roditelji i učitelji nazivali "kendašima". Već opjevani "splitski dišpet" studenata koji su se zarekli vratiti u Prag te pobijediti i Spartu i Slaviju, temeljio se upravo na tome - splitske "kendaše", koji su po ulicama šutirali kutije, kamenja, smotuljke robe, pretvoriti u - nogometaše.

"Barba Luka" Kaliterna - legenda Hajduka

Nakon što je stigla lopta, valjalo je organizirati i klub. Naišao je prvi problem - kako pronaći pravo ime? Prijedlozi su padali kao kiša, od Borca, Junaka, Uskoka, do Primorca, Mornara, Jedinstva, no ni jedno ime nije imalo onu pravu "težinu", riječ koja bi dočaravala motive s kojima su studenti odlučili krenuti u borbu. Rješenje je donio štovani i ugledni profesor Barač, kojem su se obratili za pomoć. "Upali ste u moju kancelariju nepozvani, poput pravih Hajduka. To neka vam je ime." Istog trenutka svi su zamukli i pogledima otkrili da je to upravo - to. Ime koje "zunzi", koje izaziva respekt i po kojem će klub prepoznavati u cijelom svijetu. Ime koje je ostalo nedirnuto već 90 godina.

Dozvola za rad od Austro-Ugarske vlasti, dobivena je "lukavštinom". U Beč je poslan zahtjev za osnivanjem kluba, uz naznaku da su upravo nogometaši najbolji i najizdržljiviji na vojnim marševima. Prva utakmica odigrana je već iste godine, 11. lipnja, a protivnik je bio Calcio, momčad talijanske manjine u gradu. Pred oko 3000 oduševljenih gledatelja Hajduk je pobijedio čak 9:0, a u anale je zapisano da je prvi pogodak postigao Šime Raunig i to - koljenom.

Nije trebalo dugo proći da hajdučka momčad privuče pažnju na sebe. Već 1912. godine mladim Hajdukovcima je u goste stigao ugledni zagrebački HAŠK, koji je splitskom klubu darovao prvi srebrni pokal. Sve se dalje širio glas o novom klubu iz Splita, koji je dobio pozive za oglede protiv mnogih starijih i uglednijih momčadi, zahvaljujući glasu koji ih je pratio - mladi, srčani, borbeni. Ipak, razvoj momčadi i kluba zaustavio je prvi svjetski rat, zbog kojega nije imao aktivnosti od 1914. do 1918. godine.

Momčad koja je osvojila prvu titulu, gore slijeva: M.Kurir, Markovina, P.Kurir, O.Gazzari, Dešković, Lemešić, R.Gazzari, sredina: M.Bonačić, Radić, Š.Poduje, T.Bonačić, V.Poduje, sjedi: Montana

Kako je prvi veliki svjetski sukob završio, nije dugo trebalo čekati da se obnovi rad kluba. 1919. godine konačno je izgrađena klupska baraka. Upravo je ta baraka bila poprište jednog od najdirljivijih, događaja u Hajdukovoj povijesti. Nikola Gazdić bio je prvi "ljubimac publike". Najtalentiraniji igrač Hajduka, prema svim izvješćima i zapisima, bio je prvi "nogometni genijalac", koji je s loptom mogao sve što je zaželio. Nakon što je pod čudnim okolnostima potjeran iz Hajduka, vratio se u momčad na utakmici protiv Građanskog u Splitu. I briljirao je u toj utakmici, postigao prvi gol, izborio jedanaesterac za drugi, "vozao" protivnike koji ga nisu uspjevali ni srušiti, a Hajduk je slavio protiv snažnog Građanskog 2:1. I dok je doslovce cijeli grad slavio Nikolu i Hajduk, a fešta se prelijevala iz ulice u ulicu, Gazdić je u baraci nakon utakmice iskašljao krv i umro od posljedica tuberkuloze od koje je bolovao, bez da je itko za to znao. Čitav grad je val veselja vrlo brzo zamijenio tugom i plačom, a za sprovod knjige kažu kako je bio najveći u dotadašnjoj povijesti Splita.

Dvije godine kasnije, 1923., Hajduk je nastupio u prvom prvenstvu Jugoslavije. Igralo se po jednostrukom kup-sistemu, a Hajduk je ispao već u prvom kolu od sarajevskog SAŠK-a porazom 4:3, iako je vodio kao gost 0:3. Ta je godina ostala upamćena i po prvom gostovanju kluba izvan zemlje, na afričkoj turneji. Trener momčadi je postao legendarni Luka Kaliterna, koji je bio prvi domaći trener, nakon što su klub više od desetljeća vodili češki stručnjaci.

Momčad koja je osvojila drugu titulu 1929, stoje slijeva: Čulić, Lemešić, Mikačić, Razmilović, T.Bonačić, V.Poduje, Bakotić, Rodin, čuče: Š.Poduje, Dešković, Benčić, Montana

Hajduka je vrlo brzo iznad svih klubova iz tadašnje Jugoslavije diglo nekoliko detalja. Jedan od najupečatljivijih bio je poziv desetorici Hajdukovaca u reprezentaciju Jugoslavije 1924. godine, kada su svi osim vratara Otmara Gazzarija, koji nije imao jugoslavensko državljanstvo, igrali u reprezentativnom dresu. Na Hajdukov dres je samo prišiven jugoslavenski grb, a posljedica je to sjajnih igara Splićana i oduševljenja njihovim partijama tadašnjeg izbornika Zinaje. Utakmica je igrana u Pragu protiv jake Čehoslovačke, koja je slavila sa 2:0. Od te godine Hajduku je "prišiven" i naziv "Majstora s mora", koji ga prati sve do današnjih dana.

Nakon 16 godina postojanja, Hajduk je 1927. godine proslavio prvu titulu prvaka Jugoslavije. Pod vodstvom "barba Luke" i majstorijama Lea Lemešića, Šime Poduje, Ante Bonačića i ostalih, Hajduk je po prvi put bio ispred beogradskog BSK-a i zagrebačkog HAŠK-a, u prvom prvenstvu koje je igrano po jednostrukom liga-sustavu. I još jedna specifičnost - u utakmici protiv HAŠK-a u Zagrebu 19. lipnja te godine, klub su po prvi put pratili i navijači iz Splita i okolice. Njih nekoliko stotina vlakom je stiglo u Zagreb pomoći Hajduku da pobjedom protiv izravnog konkurenta osvoji prvu titulu. I uspjelo je, Hajduk je slavio s uvjerljivih 4:0, a zagrebačke ulice preplavili su splitska i hajdučka pjesma i veselje.

Leo Lemešić - najbolji strijelac Hajduka u predratnom razdoblju

Slavlje je ponovljeno dvije godine kasnije. Ponovno je Hajduk bio najbolji u društvu beogradskih BSK-a i Jugoslavije, te zagrebačkih HAŠK-a i Građanskog. Te godine do titula najboljih u državi stigli su i plivači Jadrana, jedriličari Labuda, veslači Gusara, boksač Tomić, pa je Split po prvi put potpuno zasluženo dobio etiketu "najsportskijeg grada na svitu".

Još jedna titula prije 2. svjetskog rata stigla je 1941. godine, kada je Hajduk ponio krunu prvaka Banovine Hrvatske. Dugo je vremena trebalo da se ta titula prizna Hajduku, jer je to trebao biti samo prvi dio natjecanja. U drugom dijelu trebali su prvaci Hrvatske, Slovenije i Srbije razigravati za prvaka Jugoslavije, no zbog rata taj dio nikad nije odigran.

S početkom rata i talijanskom okupacijom Dalmacije, stigle su i "nemoralne ponude" s druge strane Jadrana. Talijani su bili jako zainteresirani da Hajduk nastavi igrati u njihovoj ligi, što bi imalo i simboličku integraciju hrvatskog primorja u talijanske granice. Klub je trebao promijeniti ime u AC Spalato, no uprava i igrači kluba nisu se slagali s preimenovanjem kluba i njegovim nastupanjem u talijanskoj ligi, te su ga "zaključali" i raspustili već u prvoj godini rata. U znak odmazde, talijanski okupatori zapalili su drvene sjedalice na Hajdukovu igralištu.

Hajduk je jedini klub u povijesti koji je imao 10 reprezentativaca u momčadi. Slika s utakmice protiv Čehoslovačke u Pragu, samo je vratar HAŠK-ov

Do završetka najvećeg svjetskog oružanog sukoba klub nije imao natjecateljskih utakmica, a ponovno je obnovljen početkom 1944. godine, kako se bližio slom fašističkih sila i kraj rata. Najveću i najpoznatiju utakmicu tijekom rata Hajduk je odigrao 23. rujna 1944., kada je u Bariju, pred 50 000 gledatelja odigrao prijateljsku utakmicu protiv Reprezentacije britanske vojske. Vrlo snažna britanska momčad u kojoj je bilo mnogo igrača njihovih nogometnih klubova, pobijedila je 7:2.

Tako je okončan prvi dio Hajdukove povijesti. Do kraja 2. svjetskog rata, klub kojeg su pokrenuli splitski studenti u Pragu izrastao je u respektabilan klub poznat i štovan u čitavoj Europi. Hajduk je bio jedini klub koji je sudjelovao u prvenstvu Jugoslavije u svim natjecanjima, od 1923. do 1941., osvojivši dvije titule prvaka i što je još važnije - mnoštvo poklonika i navijača izvan Splita i Dalmacije. Najava blistave budućnosti je napisana...