Obračun sa Svevišnjim

"What a difference a day makes, 24 little hours" kaže jedna dobra stara pjesma, pa me ne treba ni čuditi što se u sedam dana ili "168 sitnih sati" dogodilo toliko toga. Iznimno bogat tjedan započeo je Eduardovim padom u šesnaestercu koji je izazvao sveopću sablazan i šokirao kulturnu nogometnu Europu.

Već s prvom jutarnjom kavom britanski su mediji pokrenuli linč, a UEFA s njima zaplesala kolo i kaznila hrvatskog reprezentativca s dvije utakmice neigranja, točno 90 minuta manjom kaznom no što ju je dobio Martin Taylor za krvnički prekršaj na tom istom reprezentativcu. Četiri dana uživali su mediji u tom pravedničkom plesu, crnili tog gada Eduarda, sve dok predvodniku hajke Celticu ove nedjelje nije isključen igrač zbog - simuliranja.

Ups! Što sad? Čini se da i u toj kulturnoj Europi igrači padaju, i to ničim izazvani. Trener Celtica ustao je u obranu poštenog Aidena "Ja nikad ne bih pao k'o Eduardo" McGeadyja, a kakva je ona bila bolje da je šutio. "Bio je umoran, pa je pao", glasio je otprilike odvjetnički govor Tonyja Mowbraya. Kako se samo Eduardo nije domislio takvoga izgovora?

Obračun sa Svevišnjim

Mnogi su se bezgrešni licemjeri osjetili pozvanima uhvatiti se tipkovnice i ovoga tjedna pljucnuti po Eduardu. To je bila moda, hit, gotovo natjecanje u dokazivanju da su iznad takvog prljavog iskorištavanja nogometnih pravila, pa nije ni čudo da se među njima našao i vječni kritičar hrvatske zbiljnosti Miljenko Jergović, za potrebe ovoga teksta - Svevišnji.

Sačuvaj me Bože sportskih novinara koji pišu recenzije književnih djela, ali i književnika koji se laćaju komentiranja sporta. Svevišnji se tako još jednom uhvatio sportske kolumne i još jednom "promašio ceo fudbal". Dohvatio se Jergović spornog jedanaesterca Eduarda da Silve i razvio priču kakve se ne bi posramio niti pisac kakvog propagandnog letka.

Ne želim reklamirati novine koje mu dozvoljavaju laprdati o sportu, pa će vam Google morati biti prijatelj. Tek ću vam odgonetnuti da je prema Jergoviću Eduardov talent Bogom dan, te s njime Hrvati nemaju ništa, a sposobnost varanja usađena mu je boravkom u prevarantskom okolišu države u kojoj je Eduardo do odlaska u London živio.

Jergović o sportu malo zna, ali ga teško može probaviti bez obveznog škrgutanja zubima. Dokazao je to već u zloglasnoj kolumni u kojoj je heroine hrvatskog sporta Blanku Vlašić i Janicu Kostelić nazvao "prostodušnim snašama", a nogometne i rukometne reprezentativce "vatrenom i paklenom majmunčadi". Nevjerojatno je, ipak, da čovjek kojeg slaganje riječi u smislenu i ljudima dopadljivu cjelinu već desetljećima hrani i odijeva, može u tolikoj mjeri promašiti čitavu bit priče.

I dok tvrdi kako su hrvatski mediji Eduardov potez nazvali hvalevrijednim, nije se potrudio istražiti takvu tvrdnju, pa na temelju notorne laži kreće u obračun s jednim od najpopularnijih hrvatskih sportaša. Hrvatski mediji nisu pohvalili Eduardov potez, štoviše u svima je jednoglasno proglašen simuliranjem i nesportskim. Ono s čime se ne slaže ni Arsene Wenger, a čije mišljenje dijelim i ja, a i veći dio hrvatskog medijskog oblaka, je činjenica da Eduardo postaje Pedro i plaća za svoj i tuđi grijeh.

Da je gospodin Jergović svakodnevni pratitelj sportskih zbivanja znao bi, naučio bi ili bi mu netko rekao da Eduardo da Silva, koliko god to nevjerojatno zvučalo, nije jedini čovjek koji je ove ili prethodnih sezona odglumio jedanaesterac, niti je to učinio zato što ga je nogometno odgojio hrvatski okoliš. Na bijelu točku nakon glumačkih izvedbi loptu su postavljali Britanci, Nijemci, Talijani, Francuzi, Španjolci i brojni drugi građani "kulturne Europske Unije koja poštuje ovu igru".

Kad Svevišnjemu njegove "sportske" kolumne ne bi služile tek jeftinom liječenju kompleksa manje popularnosti, čuo bi za igrače poput Filippa Inzaghija, Alberta Gilardina ili Cristiana Ronalda, koji su do savršenstva doveli svoje glumačke izvedbe i na njima izgradili zvjezdane nogometne karijere. Potonji je čak proglašen i najboljim nogometašem svijeta, premda Hrvati s njegovim božanskim glumačkim darom nemaju baš ništa.

Znate li, gospodine Jergoviću, što je još zajedničko nekolicini gore navedenih kulturnih Europejaca? Ne znate, naravno. Zajedničko im je to da nikad nisu bili kažnjeni zbog svoje glume. Dapače, jedan od njih nagrađen je, već spomenutom titulom najboljeg igrača svijeta. Eduardo da Silva odglumio je jedan jedanaesterac u karijeri bez mrlje i bit će javno, za primjer, obješen na gradskom trgu. I to je, valjda, u redu.

Zaista, čovjek se mora zapitati kakvi su to ciljevi Miljenka Jergovića koji, kad god se uhvati komentiranja hrvatskog sporta i uspješnih hrvatskih sportaša, to čini na jednako gnjusan, jednostran i potpuno promašen način. Ne sjećam se Jergovićevih vapaja za pravdom dok se Eduardo oporavljao u bolnici nakon prekršaja Martina Taylora, koji je za svoje mesarske sposobnosti dobio tek jednu utakmicu suspenzije više. Zašto se ne sjećam? Zato što tih vapaja nije ni bilo.

Eduardo nije pao za Hrvatsku, kako tvrdi Jergović. Eduardo je pao kao žrtveno janje i izdvojeni primjer, a sve kako bi svoju zadovoljštinu mogao dobiti netko u čijoj svlačionici svakodnevno dres navlače igrači koji će potpuno istu stvar učiniti u nekoj drugoj, možda i bitnijoj utakmici. Eduardo je pao da bi na patvoren i bijedan način bila zadovoljena pravda, ista ona pravda koja je samo godinu i pol dana ranije, dok je Eduardo u krevetu ležao smrskanoga gležnja, šutjela zatvorenih očiju.

Šutio je i Jergović, kojemu su uspješni hrvatski sportaši trn u kratkovidnom oku. Usprkos bogom danom talentu s kojim Hrvati nemaju ništa i usprkos tisućama prodanih knjiga Jergović svojim zanatom neće zaraditi ni približan novac, niti će na ulici biti prepoznat poput Eduarda, Blanke, Janice. Zavist je zajebana stvar, tako tipična za balkanski mentalitet, od kojega Jergović pisanjem "s visoka" tako neuspješno pokušava pobjeći.

Gospodine Jergoviću, ostavite se sportskih kolumni. Ja zauzvrat obećajem da nikad neću recenzirati niti jedno vaše djelo. Na kraju krajeva, priznajem da o njima znam jednako koliko i vi o sportu.

I Moyes je prevarant

Najbolji način da jednom zauvijek zatvorimo priču o glumi i simuliranju prekršaja je da se na taj račun dobro i našalimo. Ako ne mi, onda barem menadžer Evertona David Moyes, koji već dugo nije osjetio kako je to kada mu ukliže protivnički igrač. Do ovoga vikenda.

Nekadašnji napadač Preston North Enda, a danas menadžer, izvikivao je upute svojim igračima kada ga je trčeći bez cilja i plana klizećim startom pokupio reprezentativac Hondurasa i pomahnitali veznjak Wigana Hendry Thomas. Moyes je zadržao prisebnost, nije tražio ni žuti karton, a potom je sucu viknuo: "Bacio sam se."

Spas za Niku

Lokalni mediji u Portsmouthu objavili su danas kako je kod Fratton Parka u utorak poslijepodne zamijećen čovjek koji bjesomučno trči dok iza njega iz torbe ispadaju kopačke, bočica s vodom, slika Simone. Očevici tvrde da se radilo o Niki Kranjčaru, premda takve informacije nisu potvrđene. Zbog brzine kojom je ispražnjen njegov ormarić u svlačionici Portsmoutha postoje sumnje u provalu.

Kad smo već kod Crunchieja pala mi je danas na pamet igra skrivača koju smo igrali kao djeca, a cilj nam je bio dotrčati do "kuće" i viknuti "spas za mene". Tako nekako zamišljam Kranjčarov dolazak u London. S polupraznom torbom u kojoj su nedostajale kopačke, bočica s vodom i slika Simone, naš se Niko dokopao stola gdje je čekao Harry Redknapp i povikao: "Spas za mene!"

I doista, spasio se Niko, jer Portsmouth je najgori engleski prvoligaš kojeg sam u posljednjih nekoliko godina imao prilike gledati. Toliko je loš da bi međunarodnu mjernu jedinicu za loš nogomet trebalo nazvati - 1 Portsmouth. Primijenimo li te mjere na hrvatske klubove, čak i Zagreb bio bi loš tek pola Portsmoutha.

Da je Dinamo ikad igrao loše kao Portsmouth, na stadion ne bi došlo niti onih par stotina koji ga u tom slučaju dođu vrijeđati. Jer kako vrijeđati momčad koja kod čovjeka izaziva samo - tupilo? Gledam tako utakmicu protiv Manchester Cityja, pratim Frédérica Piquionnea i pitam se hoće li on ikada zabiti pogodak.

Teško se sjetiti kada sam zadnji put vidio lošijeg napadača, a gledao sam Josipa Tadića. Piquionne vam je tamnoputa, francuska inačica Tadića, samo s jednom bitnom razlikom: dok je bivši Dinamovac promašivao nevjerojatne prilike, siroti Piquionne u priliku ne može niti ući.

Stoga i ne čudi da je u devet godina uspio promijeniti čak šest klubova. Kad me već usrećio dolaskom u engleski nogomet, red je da mu se nekako i odužim, pa sam osmislio brojač koji će brojiti dane od prvoga kola do njegova prvog pogotka. Nije li taj Premiership zabavan?

Ah, taj Championship

Ne prođe tjedan, a da se nešto zanimljivo ne dogodi u Championshipu. Nekad je to poništen evidentan pogodak, nekad pak priznat pogodak koji nije postojao, a nekad se igrači jednostavno prepuste najnižim strastima i divljački međusobno potuku. Tako je bilo i proteklog vikenda na utakmici Nottingham Forest - Derby County, koja je završila pobjedom Foresta od 3:2, ali koga briga za rezultat?

Krivac za tučnjavu je napadač Nottingham Foresta po imenu Nathan Tyson, koji je na čudan način odlučio proslaviti pobjedu. Nakon završetka utakmice uzeo je u ruke korner zastavicu s grbom svoga kluba i njome stao mahati pred gostujućim navijačima. Ubrzo su se s njim sukobila dvojica igrača Derby Countyja, sukob je prerastao u sveopće naguravanje i tučnjavu, a i nekoliko stotina njihovih fanova sigurno bi pokazalo što misli da ih redari i policija krajnjim naporima nisu uspjeli zadržati na tribinama.

Ako vas zanimaju i pogoci i izvještaj s utakmice, predlažem ovaj video, a ako pak želite biti bliže navijačima Foresta, onda kliknite ovdje.

Nikih problema

Tko je odgledao prethodne video materijale bit će mu jasno zašto nakon Nathana Tysona više ne primam nominacije za najblesaviji potez tjedna. Premda, kad bolje razmislim, možda bih i trebao. Potez Vlatka Markovića, koji je javno pred predstavnicima sedme sile optužio Birmingham za namjerno ozljeđivanje hrvatskih reprezentativaca, definitivno spada u tu kategoriju.

Nema tog ljubitelja nogometa koji nakon teške povrede Luke Modrića nije povikao "opet taj Birmingham!" Nema dnevnih novina, televizijske postaje ili internetskog portala koji nije povukao paralelu s Eduardovom ozljedom. Međutim, nitko od njih, pa čak ni portali koji posjete skupljaju na skandalima i prizemnim ljudskim strastima, nije izravno usmjerio kažiprst prema Otoku.

Kada takve riječi dolaze od predsjednika nogometnog saveza, one imaju težinu, čak i kad se taj predsjednik zove Vlatko Marković. Još smo jednom postali predmetom sprdnje i nepotrebno zakuhali atmosferu. Kad je već hrvatsku ligu prepustio samoj sebi, Marković ne bi trebao uništavati ugled jedinog zdravog tkiva u truleži hrvatskog nogometa.

Ma koliko pobornici teorija urote tvrdili suprotno, Lee Bowyer nije namjerno ozlijedio Modrića. I to je činjenica, jednako neosporna kao i rodni list menadžera Birminghama Alexa McLeisha, rođenog Škota s 13-godišnjim igračkim stažem u - škotskoj reprezentaciji. Je li netko spominjao pomaganje Englezima?

I nebo hoće Čarlija za kapetana

Red je da ovotjednog Engleskog pacijenta završim i jednom lijepom vijesti. Tottenham je, osim što dijeli prvo mjesto u Premiershipu, proteklog tjedna s 5:1 prošao i Doncaster u drugom kolu Carling Cupa. Kako je u toj utakmici Harry Redknapp odmarao nekoliko igrača kapetansku je traku dodijelio našem Vedranu Ćorluki.

Svoje mišljenje o tom potezu dalo je i nebo iznad Doncasterovog stadiona Keepmoat, siguran sam da se ovo ne bi dogodilo da je kapetansku traku ponio, recimo, David Bentley.

Svima koji su preživjeli do kraja maratonskog Engleskog pacijenta hvala, a onima koji nisu ne moram ništa ni poručiti jer ovo ni ne čitaju. Slijedi vikend odmora u Premiershipu zbog kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, no zanimljivih priča neće nedostajati. Pohvale, uvrede i pokušaje korupcije šaljite na [email protected].