Nogomet

Capello, give me five

Tomislav Pacak, Vedran Attias • petak, 11.09.2009.
Capello, give me five
Foto: Bernard Jurišić

U londonsku avanturu ovoga smo puta krenuli automobilom, ali osim toga – i rezultata utakmice - provod je sličan onome prije dvije godine, dakle sjajan...

Dok je prije dvije godine u London osim sedam tisuća Hrvata krenulo i sedam Sportnetovaca, ove su godine bila dovoljna i dvojica. Uz duo Bocka-Tomo, na put od 1667 kilometara (u jednom smjeru) krenuo je i Fićo, čisto da budete upoznati sa svim likovima ovoga putopisa.

Zašto autom, pitate se? Zato jer Tomo preferira zemaljski prijevoz u odnosu na avionski (čitaj: boji se letenja); opravdanje je da je imao loša iskustva, ali realno – boji se.

Sedmodnevni program isplaniran je do detalja, a uključivao je puno više od samo utakmice Engleska – Hrvatska. Prvog dana riješili smo nekih 1.000 kilometara do Kolna gdje smo proveli ugodnih nekoliko sati sa Zvonimirom Soldom - taj zanimljivi intervju mogli ste pročitati na Sportnetu naravno.

U utorak smo nastavili put prema Londonu, na rasporedu su bile tradicionalne ”car-games”, uključujući pogađanje ličnosti. Highlighta je bilo nekoliko, uglavnom nisu za javnost, pa ćemo izdvojiti tek Fićinu provalu ”pa ne znam ni jednog drugog Rumunja osim Ševčenka”.

U Doveru smo sreli i prve Hrvate, dečki su (njih osam) kombijem krenuli na utakmicu, očekivanje je bilo samo jedno – pobjeda! Ah, kako dalekim se danas čini utorak.

Trajekt nas je prevezao preko Kanala (zaista je smiješno kada vam navigacija pokazuje da ste sa svih strana okruženi morem), a onda je za vozača Bocku uslijedio najveći izazov – vožnja po krivoj strani. Odnosno po pravoj strani za Engleze. Nakon što smo preživjeli prvo suočavanje s ogromnim busom koji je išao pogrešnom trakom i nakon što smo prvi puta nekog prestigli po desnoj strani, dalje je sve išlo kao Englezima protiv Hrvata.

Nakon što smo se raspakirali u hotel(čiću) Bogu iza nogu (točnije blizu budućeg olimpijskog stadiona), krenuli smo na Wembley kako bismo vidjeli trening Hrvatske, poslušali posljednje Bilićeve riječi prije utakmice i, kako se pokazalo, poslikali se s Tonijem Cetinskim koji nije propustio ovakav događaj. Wembley je, inače, jedno impresivno zdanje, mada to već znate i mada Englezi to i očekuju od stadiona koji vrijedi pozamašan broj funti.

Putujući doma raspravljali smo kako Bilić zaista nema lagan posao, kemijali smo kombinacije za utakmicu (nitko nije pogodio početni sastav) i složili se da, kako god ispalo, rezultat će Biliću dati za pravo (ili za krivo). Realno, prije utakmice nitko nije mogao znati s kojim sastavom bi se najpametnije bilo suočiti s Engleskom, isto kao što, realno, teško da smo ikako mogli složiti sastav koji ne bi izgubio. Osim da smo kriomice ugurali 13 igrača i dva golmana.

Srijeda je bila prilika za malo razgledavanja, iako Parlament, Buckinghamska palača i Big Ben izgledaju više-manje isto kao i prije dvije godine. Hrvata je, pak, bilo jako puno, nije se dalo komentirati djevojke na nepoznatom hrvatskom kada ga je svaka druga razumjela. Ipak, na Piccadilyju nije bilo toliko ljudi kao 2007., ali je bilo zabavnije zahvaljujućima trima loptama kojima su naši navijači napucavali lokalnu sportsku trgovinu Lillywhites. Da su i razbili koji prozor, u trgovini se ne bi trebalo žaliti, jer su Hrvati tamo ostavili više funti nego za utakmicu.

O samoj tekmi nema se što puno reći – navijanje nije bilo fantastično, utišali su nas Englezi u prvom dijelu, ali se publika probudila u drugom i pokazala kako se navija dok se gubi. Tim periodom navijanja sigurno su impresionirali i domaće navijače, koji su, pak, najglasniji bili dok su pjevali God save the Queen. I dok je ulazio David Beckham koji je uvjerljivo najomiljeniji nogometaš među engleskim navijačima. Očito, na tribinama je bilo i dosta žena.

Posao smo odradili, u četvrtak smo se ”odmorili”, s time da odmor u ovom slučaju znači šoping 12-22. Kao pravi papučari, u većini smo dućana pohitali na katove gdje piše – Women (takva je barem službena verzija ako djevojke ovo nekim slučajem čitaju).

Hrvati su polako iščeznuli iz grada, ili su barem sakrili hrvatske dresove i izbjegli ”petice” ponosnih Engleza. Inače, u svim njihovim medijima glavna je vijest plasman na SP, komentatori se natječu u komplimentiranju Capellu, Hrvatska u cijeloj toj priči njima nije bitna. Englezi se u potpunosti okreću SP-u, Ukrajina će im biti tek pripremna utakmica. Koju će, nadamo se, nekako ipak uspjeti ne izgubiti.

Govoreći o Capellu, nakon utakmice počela je kružiti šala kako je Bilić prije utakmice rekao Capellu ”Fabio, give me five”, a kako Talijan još ne razumije dobro engleski – shvatio je Slavena doslovno. Nažalost po nas.

Međutim, treba iskreno priznati da navijači(ce) s kojima smo pričali dan poslije, a takvi su i naši osjećaji, nisu previše pogođeni teškim porazom. Izlet u London ipak je puno više od same utakmice, pa ukupni dojam nije pokvaren lošom predstavom Hrvatske. Depresija je trajala par sati, uskoro se brzo sjetite da ste ipak u Londonu... Pa se nema smisla deprimirati.

Londonska avantura traje do subote navečer kada idemo na dvoboj Tottenhama i Manchester Uniteda, a slijedi 1667 kilometara do doma...I otprilike još toliko riječi za čitatelje, od reportaže o Olimpijskom stadionu do dojma s jedne premijerligaške utakmice. Do tada, pozdrav od vaše londonske ekipe...

EP 2024., skupina D

1Turska 814:7+717
2Hrvatska 813:4+916
3Wales 810:10012
4Armenija 89:11-28
5Latvija 85:19-143

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!