Hajduk je sam sebe izigrao

Dok ovo čitate, Edoardo Reja već je u talijanskom zračnom prostoru i planira prvi okršaj svog Lazija protiv Parme. Hajduk je za Talijana slovenskih korijena već prošlo svršeno vrijeme, kao i trenerski mir i sigurnost na Poljudu. Nitko ih, naime, nije imao kao Reja.

Što je ostalo iza prvog talijanskog trenera u HNL-u? Realno - jako malo. Manje od pola godine boravio je talijanski specijalist za male klubove u hrvatskom zračnom prostoru, a njegova ostavština brzo će izblijediti iz svih povijesnih knjiga splitskog kluba.

Jer usprkos dobrim idejama, novim vježbama, drugačijem pristupu redu, radu i stezi, Reja iza sebe nije ostavio nikakav poseban rezultat. Nije ni mogao, dobio je momčad u rasulu, nespremnu i psihički i fizički za sve ono što nosi igranje u Hajduku i pokušao od nje istkati neko novo tkivo.

Ni on sam prije dolaska u Hajduk nije bio u sličnoj situaciji. Sa svojih 65 godina i tri desetljeća vođenja malih talijanskih klubova u preskocima između Serie B u Seriju A, iz Serie C u Seriju B, iz Serie A u Seriju B i tako u krug, Reja je tek u poznim godinama svog trenerskog puta dobio prigodu voditi klub koji se bori za trofeje i kojeg ne zanima prosjek.

"Grintalo" se i na njega, posebno zbog igre s jednim napadačem koja je Hajdukovim navijačima izgledala bespotrebno opreznom za HNL uvjete i Hajdukov status, no uvijek je imao podršku iza svojih leđa. Čak i kad se, više u medijima, nego u Poljudu, počelo "kuhati" nezadovoljstvo njegovim rezultatima i izvedbama tijekom jeseni, gotovo su svi stali na njegovu stranu. Ne zato što je bilo koga kupio nekom revolucijom koju je donio u Hajduk, nego čisto iz banalnog razloga - što je svima dosta stalnih promjena trenera i skrivanja cijelog kluba iza samo jednog čovjeka. Trenera.

Reja je imao ono što nije ni jedan drugi trener u Hajduku i vjerojatno više i neće. Imao je sigurnost, imao je potporu, imao je snagu da riješi neke stvari bez da mora razmišljati hoće li mu se ova ili ona struja usprotiviti. Ako je i bilo nezadovoljnih zbog nekih njegovih poteza, većinom to i nije dolazilo do njegova uha, koje je bilo baždareno na frekvencije talijanskog jezika.

Reja je u Hajduku imao sigurnu situaciju sve do ljeta i nitko ga sigurno ne bi smijenio bez obzira i da je izgubio i Kup, kao što je izgubio i prvenstvo. S druge strane, u Laziju ga čeka "ludnica", čeka ga puno veći pritisak navijača i medija nego u Splitu i čeka ga još jedna bitka za opstanak. Na koju je, očito, više navikao nego na borbu za trofeje koja se od njega očekivala u Hajduku.

Je li Reja svojim odlaskom izdao Hajduk? Dajte, pustite patetiku. Ako se Hajduka za poneku tisuću eura u trenutku odriču kapetani, Hajdučka srca i ljubimci navijača, a od njega i danas dobro žive brojni "uhljebi" (autorsko pravo KNH Torcida) bez trunke srama, tko može zamjeriti jednom strancu što prihvaća puno bolje plaćeni posao u puno uglednijem i bogatijem klubu u trenutku kad je smatrao da je njegova trenerska karijera pred mirovinom?

Reja Hajduku ništa nije dugovao, a da Lazio nije puka slučajnost pokazuje i ugovorna klauzula koja mu je omogućila odlazak u bilo kojem trenutku uz odštetu od četiri mjesečne plaće (nešto manje od 150.000 eura). Hajduk je, dakle, sam sebe izigrao.

Na kraju balade, Hajdukovi navijači osjetili su na svojoj koži kako su se osjećali navijači Šibenika kad su na samom strartu ovog prvenstva ostali bez trenera Ivice Kalinića, koji baš kao i Reja nije mogao odoliti većem (iza)zovu. Hajduk je potrošio svog inozemnog jokera i vraća se svojim domaćim snagama. Bez obzira tko postao peti trener Hajduka ove sezone - sigurno neće imati ni sigurnost, ni povjerenje, ni mir koje je imao Reja.