Roditeljski sastanak

"Neka me nitko ne smeta, s'il vous plaît", rekao je tajnici, koja je šutke kimnula glavom. Znala je da poruke i pozive mora ostaviti za kasnije. Arsene je sjeo u svoj ured i zatvorio oči. "To je samo još jedan roditeljski sastanak", rekao je sebi. "Sutra će biti novi dan, nećeš se ni sjećati što se dogodilo", tješio se, iako je duboko u sebi znao da to nije istina.

Pogledao je na sat. Devet i pedeset četiri. Valjalo je krenuti. Prije izlaska je zastao i preko ramena bacio još jedan pogled na prazan i tih ured. Oh, kako će kroz samo nekoliko minuta poželjeti da je još uvijek ovdje.

Kakofonija visokih tonova postajala je sve glasnija kako se približavao sobi za sastanke. "Mon dieu, više ih je nego što sam očekivao", pomislio je i otvorio vrata. Iste sekunde na sebi je osjetio prodoran, namršten pogled gospođe Ramsey kojeg vješto izbjegava već tjednima, a zatim iskoristio iznenadan muk za kurtoazni pozdrav: "Dobro jutro, dame, lijepo vas je vidjeti sve na okupu."

Lagao je.

"Profesore Wenger", zaurlala je Nuria Fabregas i nevjerojatnom brzinom našla se kod njegova stola i prije nego je uspio sjesti. "Profesore Wenger, moj Cesc..."

"Molim vas, gospođo Fabregas, sjednite. Dopustite da otvorim sastanak, doći ćete do riječi", kupio si je nešto vremena menadžer Arsenala, duboko uzdahnuo i promrsio sebi u bradu: "Let's do this..."

"Htjeli ste reći nešto, madame Fabregas?", smogao je snage napokon pogledati u oči koje su, bilo je to jasno, uz suze i bijes probdjele prethodnu noć.

"Profesore Wenger, moj Cesc je iz Birminghama došao kući sav u suzama i ima veliku masnicu ispod koljena. Mali jedva može stati na nogu, pa kakav vi to klub ovdje vodite!? Trebala sam ga ostaviti u Barceloni, ali ne... London, pa London. Trebala sam slušati sebe, a ne njega ili vas", gotovo u jednom dahu istresla je iz sebe i ispraznila sadržaj nosnica u zgužvani papirnati rupčić.

"Ako se to tako nastavi ja mu više neću dati da ide na utakmice. Štoviše, ispisat ću ga na kraju godine i upisati negdje gdje neću brinuti hoće li žive glave doći kući", mašući kažiprstom procijedila je kroz zube.

"Razumijem vaš gnjev, gospođo, ali ja činim zaista sve što je u mojoj moći da promijenim način na koji klubovi igraju protiv nas. Nakon utakmice sa Stoke Cityjem...", nije uspio ni dovršiti rečenicu kada je iz trećega reda doletjela replika: "Nemojte vi meni 'nakon utakmice sa Stoke Cityjem', gospodine Wenger!", čulo se iz trećeg reda.

Bila je to gospođa Ramsey. Proteklih ga je nekoliko tjedana samo častila pogledima, no sada više nije mogla izdržati. "Samo vas gledam sve ovo vrijeme i nadam se da će se nešto promijeniti, ali ništa se ne događa. Moje dijete leži doma sa slomljenom nogom, tko će meni plaćati račune dok je na bolovanju? Tko? Ryan Shawcross? Ne, ne, on je u reprezentaciji, za nagradu valjda!"

"Ali, Marlene...", stigao je tek prozboriti Wenger. "Ništa ali! Što ste učinili od ovoga kluba? Prvo mali Abou, pa Dudu, pa moj Aaron, pa sad zamalo i Cesc. Gospode Bože, kakvo predivno dijete, ne bi mrava zgazio!", nastavila je majka Ramsey.

"Ne bi ni moj Robin", dobacila je gospođa Van Persie i nastavila: "A evo ga, ne igra već mjesecima. Nema što nismo probali, i konjskom posteljicom mu mazali nogu. Usrala sam si čitav stan, kauč moram baciti, pola garderobe promijeniti, a zašto? Jer igra u Arsenalu! Ako se mene pita, neće više!"

"Nemojte tako, gospođo", zagrmio je duboki glas iz posljednje klupe. "Trener je u pravu, ovo je Premier liga, ovdje se tako igra, ne možete protiv toga." Svi su se okrenuli prema golemom tamnoputom muškarcu, a gospođa Vermaelen je graknula: "Što je ovo? Otkad djeca smiju prisustvovati roditeljskim sastancima. Kuda sam ja to dovela svog Thomasa, ja sam mislila da je ovo ozbiljan klub..."

"Ali gospođo Vermaelen, to je Sol Campbell, on je dovoljno star da može ići na svoje roditeljske sastanke", branio se Wenger. "To smo već dogovorili u siječnju, ali vas nije bilo."

"Pa da, sad sam ja kriva? Gospodine Wenger, sram vas može biti. Mislim da govorim u ime svih majki kad kažem da vas smatramo odgovornim za sve što se događa s našom djecom!"

"Ali, nije..." – "Jest, vaša je krivnja!" – "Nije!" – "Jest!" – "Nije!" – "Jest!"

"NIJE!", zaurlao je Wenger i udario šakom o stol.

"Znači, smatrate da ste zaslužili više od boda", ponovio je pitanje novinar Telegrapha, iznenađen neobično glasnim i agresivnim odgovorom. Wenger je otvorio oči, pogledao oko sebe i shvatio da deseci pripadnika sedme sile s nevjericom gledaju upravo u njegovom smjeru.

Pribrao se, popravio frizuru, podigao prevrnuti mikrofon i vrškom kažiprsta dvaput kucnuo po njemu. "Ovo je razočaranje za nas i velik udarac za naše ambicije jer u poziciji u kojoj jesmo, morali smo dobiti sve utakmice." Dok su iz njega tekle riječi, nije o njima previše razmišljao. Bio je sretan što među novinarima nema ni gospođe Vermaelen, ni gospođe Ramsey, ni gospođe Fabregas...

Kome trebaju Rooney i Drogba?

Ne znam prolaze li doista kroz glavu Arsenea Wengera maštarije poput roditeljskog sastanka, no slušajući njegove reakcije nakon svakog izgubljenog boda, čovjek bi pomislio da ga doista na Emiratesu svakoga mjeseca dočekuje inkvizicija ucviljenih majki kojima mora polagati račune.

Umjesto da 19 klubova Premier lige pokuša natjerati da nepomično promatraju igru Arsenala i nipošto je ne pokušavaju zaustaviti, možda bi bilo bolje da se pozabavi čvrstoćom svoje momčadi i načinom na koji će odgovoriti na eventualne grubosti protivničkih igrača.

Poput Fabregasa i ostalih igrača Arsenala i Leo Messi, Andres Iniesta ili neki treći Barcelonin igrač pod prekršajem provode polovicu utakmice, podmuklim ih načinima pokušava zaustaviti pola Primere, no Pep Guardiola svoj medijski prostor ne koristi za kuknjavu o protivničkim igračima.

Guardiola, doduše, ima vlastitih problema pa je u susretu sa Zaragozom htio na travnjak poslati i četvrtu zamjenu, no to već spada u okvire nekog "Španjolskog pacijenta". Ipak, kako ne biste ostali zakinuti za nešto smijeha, evo vam i video dokaza.

Vratimo se mi na Otok, gdje je Arsenal jedini od vodeće trojke proteklog vikenda ispustio bodove. Wenger je po dobrom starom običaju nakon utakmice s Birminghamom krivnju za propuštenu priliku svalio na loš teren i grubu igru domaćih igrača, za koje je uvjeren da igraju po direktivi i svjesno ulaze u pogibeljne startove.

Premda ispred sebe ima dva ljuta rivala koji mu stoje na putu do prvenstvene krune, kad bi mu kakvim čudom bile dodijeljene posebne moći, Wenger bi s lica zemlje vjerojatno odlučio izbrisati upravo Birmingham. Stadion St. Andrews bi spalio do temelja, igrače prodao u bijelo roblje, a Alexa McLeisha kaznio svakodnevnim gledanjem DVD-a s beskonačnim kratkim dodavanjima.

"Pucaj, pobogu!", vapio bi McLeish okupan znojem nakon nekoliko sati dvostrukih i trostrukih pasova između Cesca Fabregasa, Tomasa Rosickog i Aboua Diabyja. "Pucaj, budalo, zabij gol, otvoren ti je šut!", dijelio bi frustracije s tisućama navijača Arsenala koji već godinama čekaju da osim dodavanja ugledaju i poneki udarac prema golu.

Drugim riječima, Arsenal je pokušavao plesti mrežu pred vratima Birminghama, no naišao je na odlučnu i organiziranu momčad koja već 11 kola nije izgubila na svom terenu. Travnjak nije bio u besprijekornom stanju, no vidjevši prošlotjedno izdanje maksimirskog travnjaka, ovaj na St. Andrewsu izgledao je poput golf terena.

Budimo iskreni, Topnicima teren nije smetao sve do prve minute sudačke nadoknade, kada su i primili izjednačujući pogodak i u posljednji trenutak prosuli dva boda. Dotad, teren je bio sasvim OK, a krivnja je bila tek na igračima Arsenala koji nisu uspjeli uputiti pošten udarac prema vratima Birminghama.

Arsenalovo posrtanje objeručke su prihvatili nogometaši Manchester Uniteda i Chelseaja, koji su dokazali da im Wayne Rooney, odnosno Didier Drogba uopće ne trebaju. Naime, United je bez svoga najboljeg strijelca postigao četiri, a Chelsea čak sedam pogodaka.

Kad nema Rooneyja, United u pomoć pozove svog drugog najboljeg strijelca, a to su obrambeni igrači protivnika koji autogolovima nemilice trpaju lopte u vlastite mreže. U dosadašnjem tijeku sezone protivnici su Crvenih vragova tako uspjeli postići čak 11 autogolova.

Takvim se sredstvima nije poslužio Chelsea, koji je svih sedam pogodaka Aston Villi postigao vlastitim snagama. Čak četiri je postigao Frank Lampard, došavši tako do ukupne brojke od 151 pogotka u devet sezona na Stamford Bridgeu. Lampard je time postao i treći strijelac kluba svih vremena, a poseban je pothvat što je to učinio kao vezni igrač i tako posramio sve osim dvojice napadača Chelseaja.

Kad smo već kod statistike postignutih pogodaka, vratimo se na trenutak Birminghamu i Kevinu Phillipsu. Dok će se mnogi pitati tko je taj, navijači Arsenala u glas će odgovoriti: "Ne pitaj!" Upravo Phillips je u sudačkoj nadoknadi oteo bodove Topnicima, i to svojim 250. pogotkom u karijeri. Fantastičan je to uspjeh za ovog 36-godišnjaka koji i na kraju karijere ima jednaku glad za pogocima kao i na njenom početku.

Njegov je pothvat još značajniji uzme li se u obzir da nikada nije igrao za klub iz tzv. velike četvorke. Riznicu pogodaka obogaćivao je u Watfordu, Sunderlandu, Southamptonu, Aston Villi, West Bromwich Albionu i na kraju Birminghamu. Usprkos strašnim golgeterskim sposobnostima, međutim, nikada nije dobio 90 minuta u dresu Engleske, a uspio je skupiti tek osam reprezentativnih nastupa.

Prije nego se posvetim tjednim nagradama, ne mogu ne spomenuti Portsmouth, koji je na White Hart Laneu rezultatski prošao solidno i izgubio sa samo 2:0. Nažalost, novi udarci nisu zaobišli Avrama Granta, koji herojski i prkosno i dalje vodi bitku s onim čime raspolaže, a toga zaista nema mnogo.

Naime, Mornari na White Hart Laneu nisu imali dovoljno igrača za zapisnik, pa su umjesto uobičajenih sedam pričuvnih igrača prijavili samo šest, a tijekom utakmice ostali su i bez Hermanna Hreidarssona kojemu je pukla ahilova tetiva. Svjedoci tvrde da se čuo prasak, a osim Hreidarssona ozljede je pokupilo još nekoliko igrača. "Za sljedeće kolo imam samo deset potpuno spremnih igrača", rekao je nakon utakmice Grant, kojemu vjerojatno nitko ne bi htio biti u koži.

Da imam televizijsku emisiju sad bih vam pustio foršpan s najavom pogotka kola, no kako to još uvijek nije moguće (barem dok me ne zamijete na Sky Sportsu), morat ćete se poslužiti vlastitom maštom. Pogodak kola ovoga tjedna bez ikakve sumnje odlazi Fernandu Torresu, koji je iskoristio odličan dan Liverpoola i postigao dva pogotka, a prvi od njih doista je pravo remek djelo.

Tek kad ste pogledali Torresov pogodak jasno vam je zašto nagrada nije otišla Ricardu Fulleru, koji je ovim prelijepim golom podsjetio na poteze Messija, rastužio Upton Park i natjerao svoga trenera Tonyja Pulisa da izjavi: "Nakon četiri i pol godine rada s Ricardom, još uvijek ne mogu predvidjeti što će napraviti. Srećom, ne mogu ni protivnici."

Gol tjedna ne može proći bez autogola tjedna, pa se vraćamo na utakmicu Boltona i Manchester Uniteda, u kojoj je Jlloyd Samuel ostao "neshvaćen".

Ako vam još uvijek nije dosta zabave, imate viška slobodnog vremena, a uz to vjerujete kako Arsenal i dalje ima velike izglede za osvajanje titule, tada vam preporučam sljedeći link. U prazne kućice upišite svoje prognoze rezultata do kraja sezone i odvedite Topnike do naslova prvaka. Ili Liverpool, premda će za to trebati malo viša matematika.

Sudačka nadoknada

Početkom ove sezone ljubav između Evertona i Manchester Cityja , ako je uopće i postojala, pukla je poput Hreidarssonove ahilove tetive. Iznimno agresivan Cityjev nastup pri dovođenju (čitaj: preotimanju) Joleona Lescotta razljutio je Davida Moyesa, koji je primio 24 milijuna funti za igrača kojeg nije želio prodati, a potom s guštom i iz osvete u obje ovosezonske utakmice svladao Manchester City.

Nakon 2:0 na Goodison Parku Moyesovi su izabranici proteklog tjedna slavili i na Eastlandsu, i to identičnim rezultatom, a taj dvoboj popratilo je par zanimljivih događaja. Jedan od njih je nasrtaj Roberta Mancinija na Davida Moyesa u završnici utakmice. Obojica su trenera dobili crvene kartone i završili na tribinama, no FA je nakon pregledanih snimki posve opravdano pokrenuo postupak samo protiv Mancinija.

Talijanskom gospodinu sa šalom, kojem nad glavom visi više od stotinu milijuna funti uloženo u pojačanja, nije dugo trebalo da shvati pod kakvim se točno pritiskom nalazi. Čelnici žele instant uspjeh, a on barem zasad zaobilazi Eastlands.

Sukob dvojice menadžera, međutim, nije jedini koji se dogodio toga dana. Svađe je bilo i u VIP loži, gdje je jedan od Evertonovih gostiju posebno uživao u pobjedi nad omraženom momčadi. Toliko da je cijelu završnicu utakmice proveo pjevajući "2:0, a nismo potrošili ništa", što je posebno naživciralo izvršnog predsjednika Cityja Garyja Cooka. Cook je naredio da se Downinga isprati iz VIP lože, a Everton zatim pismeno zatražio ispriku i objašnjenje od Cityjeva izvršnog predsjednika.

A Ricardo Fuller možda jest rastužio navijače West Hama pogotkom čiji ste video clip vidjeli u gornjem dijelu kolumne, ali mu to i nisu pretjerano zamjerili. Kako znam? Tako što se nakon jedne neuspješne akcije nije uspio zaustaviti te je završio na tribinama, usred najvjernijih navijača Čekićara.

Umjesto da ga za primjer ostalima živoga pojedu i od njegovih kostiju naprave ogrlicu, napadača Stoke Cityja nekoliko je njih potapšalo po ramenu, a samo je od jednog povelikog navijača West Hama zaradio tek nekoliko verbalnih uvreda. Pitam se bi li tako prošao Mario Mandžukić usred Torcide ili pak Senijad Ibričić među Bad Blue Boysima.

Sve to, kao i ljubavni zagrljaj Denilsona i Gardnera, te nekoliko zanimljivih reklama pored travnjaka čeka vas u sljedećem kratkom video clipu.

I bilo je to sve od mene za ovaj tjedan. Želim vam sretne uskršnje blagdane, puno dobre hrane i dobroga nogometa. Čeka nas veliki derbi Manchester Uniteda i Chelseaja, ali i brojna uzbuđenja na ostalim terenima Premier lige.

Ako još niste, pridružite se Facebook stranici Engleskog pacijenta, gdje svakoga tjedna stotine obožavatelja engleskog nogometa komentira najnovija zbivanja. Pozvani ste svi, pa čak i ako ne navijate za Manchester United.