Zauvijek pobjednik

Dva dana prije njegova 25. rođendana, toga kobnog 23. veljače 2008. godine, Eduardu da Silvi je na travnjaku St. Andrews Parka preuranjenu, nepotrebnu i brutalnu čestitku uručio Martin Taylor. Bio je to trenutak koji se zauvijek urezao u pamćenje svim hrvatskim ljubiteljima nogometa, ali i onima koji nogomet samo površno prate. Jedna prekrasna sportska priča umalo je doživjela nesportski kraj.

"Katastrofalna vijest stigla je iz Engleske. Nakon nepune četiri minute dvoboja Birminghama i Arsenala hrvatski reprezentativac Eduardo da Silva, nakon pogibeljnog starta domaćeg braniča Martina Taylora, na nosilima je iznesen s travnjaka. Lica Arsenalovih igrača i dužina ukazivanja pomoći (gotovo 10 minuta je Eduardo ležao na travnjaku s maskom za kisik na licu) jasno su odavali da je riječ o iznimno teškom lomu noge."

Uvodni je to odlomak vijesti koju sam napisao te ružne subote, u trenucima kada vjerojatno nitko, pa ni Arsenalovi liječnici, nisu znali kroz što će sve proći jedan od najboljih strijelaca u povijesti hrvatske reprezentacije. Sportska priča o dječaku iz siromašne brazilske četvrti, koji je svojim radom i talentom dospio do jednog od najvećih svjetskih nogometnih klubova, u čekaonici bolnice Selly Oak čekala je svoje sljedeće, još neispisano poglavlje.

Je li to kraj jedne karijere koja je mogla dati još tako puno ili će nogometni bogovi Hrvatu brazilskoga podrijetla udijeliti još jednu priliku? Pitanje koje smo u sebi ponavljali svi. Samo priliku. Prilika je sve što mu je potrebno. Radne navike, požrtvovnost, volju od kamena i nepokolebljivi duh i optimizam, sve ostale preduvjete za sportsko uskrsnuće Dudu je već odavno imao.

Na sreću, priliku je dobio, liječnici su rekli: povratak je moguć, a Eduardo već prvoga dana zacrtao svoj cilj. Uz ogromne muke, odricanja i nadljudski trud, uz rad na koji možda mnogi ne bi bili spremni, šesnaestog dana veljače 2008. godine, gotovo na godišnjicu tragedije koju je izbrisao iz svoga pamćenja, vratio se na nogometni travnjak i utakmici FA kupa protiv Cardiffa postigao dva pogotka.

Nažalost, dugotrajno izbivanje imalo je i svoje posljedice, pa Eduardo zbog nekoliko lakših ozljeda do kraja sezone nije upisao niti jednu premierligašku utakmicu. Prvi put nakon ozljede u Premier ligi je nastupio na otvorenju ove sezone i u pobjedi Arsenala od 6:1 Evertonu postigao posljednji, šesti pogodak.

Nešto više od dvije godine kasnije, sjedeći na posve istom mjestu kao i 23. veljače 2008. godine, pitam se: što se doista promijenilo? Premda su iz redova brojnih klubova, nogometnih saveza, ali i pojedinaca poput menadžera Arsenala Arsenea Wengera stizali vapaji da za ovako teške prekršaje igrači moraju snositi i posebno teške sankcije, nije se dogodilo ništa.

Prijedlozi poput onoga da bi igrač koji je počinio prekršaj s travnjaka trebao izbivati onoliko koliko traje oporavak igrača kojemu je slomio kosti nisu se niti našli na dnevnom redu, a već poslovično tromi pisci pravila Uefe i Fife u dvije su godine uspjeli učiniti jedno veliko ništa. Novog pravilnika i dalje nema, a crveni karton zbog prigovora, psovke ili kakvog nesportskog udarca i dalje nosi istu težinu kao i prekršaj koji lomi kosti i igračke karijere ostavlja da vise o koncu.

Na primjeru nedavne ozljede Aarona Ramseyja postalo je jasno da će se takve stvari u nogometu i dalje događati te da ih je teško ili nemoguće u potpunosti iskorijeniti. Nogomet se mijenja i postaje sve brži, često i prebrz za još uvijek jednako krhke ljudske kosti, ali nogometna pravila i dalje ostaju ista.

Odlučnim odbijanjem bilo kakve mogućnosti uvođenja tehnologije u nogomet već smo se uvjerili u svu inertnost vladajućih nogometnih tijela, pa je vjerojatno previše neozbiljno očekivati promjene u sankcioniranju ovako brutalnih prekršaja. Posljednji čavao u lijes zdrave pameti doživjeli smo u kolovozu prošle godine, kada je Uefa zbog simulacije jedanaesterca kaznila Eduarda s dvije utakmice neigranja.

Ta morbidna, neslana šala da simulacija prekršaja i krvnički, nepromišljen start koji lomi kosti, ma koliko nehotičan bio, nose gotovo jednaku kaznu, čini se posve normalna u svijetu u kojem žive čelnici Uefe.

Eduardo je, zanimljivo, sve to promatrao s nevjerojatnom dozom mirnoće. Dok je novinarski puk prosipao žuč po novinskim stupcima i internetskim portalima, Arsenalov se napadač nije dao uvlačiti u priče. Dok su treneri i igrači pozivali na promjene, žestoke kazne i isprike, Eduardo je uporno okretao novi list. Dok su navijači gubili živce i pozivali na linč, Dudu je zahvaljivao na podršci i osmijehom liječio rane.

On je oduvijek, više od svega, samo želio igrati nogomet. Bez obzira na broj postignutih pogodaka, prevarenih vratara, rezultatskih uspjeha i neuspjeha ili osvojenih trofeja, Eduardo da Silva zauvijek će ostati – pobjednik.