Proslava za pamćenje

Proslava za pamćenje

Nažalost, za pamćenje samo po lošem, negativnom, tužnom i žalosnom. Blijed nogomet još je i najbolje što smo vidjeli u subotu navečer na Maksimiru, s obzirom da su u izboru još sukobi, tučnjave, baklje, petarde, izgubljeno oko, hitne pomoći, Jurčićevi obračuni s novinarima i zvižduci koji su popratili Dinamov peti uzastopni naslov, ukupno 12. otkad je HNL-a...

O zvižducima kojima nije bilo mjesta - neovisno o igri ili bilo kojem drugom opravdanju - već sam pisao. O igri sam pisao nakon uzvrata Kupa, jer tri proljetna derbija ionako su izrazito slična po malom broju prigoda i odnosu snaga na travnjaku. Dinamo bez ideje i kvalitete kako slomiti Poklepovićev obrambeni blok, Hajduk s planom da iskoristi neku Dinamovu grešku. Dočekao ju je kada ju je najviše trebao. Splitski novinar priupitao je Poklepovića misli li "tako loše igrati i u Šibeniku", iskusni strateg je odgovorio - "ako treba - i gore". Rezultat ispred svega, Poklepović je upravo to uspješno izveo ove polusezone.

I u Splitu su zbog toga zadovoljni. U Maksimiru nisu, iako je Jurčić ostvario glavni cilj, vrlo uvjerljivo. Nisam odvjetnik Dinamovom treneru, neka svatko sam stavi na papir igrače koje je imao i neka realno procijeni koliko su dobro oni trebali igrati prema onome što su od tih igrača na terenu vidjeli. Jedno su očekivanja, posve neutemeljena (ili utemeljena na hvalospjevima u medijima), primjerice da će Kramarić 2012. predvoditi hrvatski napad na Euru, a drugo je realnost, primjerice, da je i jedan osrednji Dodo bolji igrač od tog Kramarića - koliko god to loše (za Kramarića) zvučalo.

I na kraju, što bi pametnoga trebao napisati sportski izvjestitelj o tragičnim scenama na stadionu, a potom na Maksimirskoj? Svi u začaranom krugu navijači-policija-zakonodavac imaju putra na glavi, svi su griješili i rezultat takvih grijeha je jedno izgubljeno oko i bezbroj drugih ozljeda, srećom - ne i ljudska žrtva. I još stotine ljudi koje je ovo udaljilo od nogometa. No, koliku god krivnju za lošu reakciju (i batinanje nedužnih ljudi) snosili policajci, koliku god krivnju za loše zakone snosili zakonodavci, navijači ne mogu pobjeći od činjenice da neredi u pravilu počinju od njih, od nečega čime su oni prekršili propise i red - bila to baklja, bila to bačena ili zapaljena stolica ili nešto treće. Je li baklja vrijedna svega ovoga? Uzmi kup i dogodine si prvak

Čudnovat je bio ambijent maksimirskog derbija. Na kraju susreta igrači Dinama su slavili titulu, njihovi navijači su im zviždali. Na drugom kraju travnjaka igrači Hajduka pozdravljali su svoje navijače i od njih dobili pljesak. A ništa (još) nisu osvojili. Ali imali su što slaviti. U četiri utakmice ove sezone Dinamo ih nije dobio, a trofej je na dohvat ruke...

Ni u četvrtom okršaju ove sezone Hajdukovi nogometaši nisu teren napustili pognute glave. U oba maksimirska ogleda nazočni gledatelji nisu vidjeli pogodak, dok su na Poljudu Hajdukovci slavili pobjedu (2:1, 1:0). Splićani su već neko vrijeme navikli uživati u malim stvarima, pa ove sezone kakvu-takvu duhovnu hranu mogu pronaći u činjenici da nisu izgubili ni jednu utakmicu od svojih najvećih rivala. Derbi je uvijek derbi, bez obzira kako izgledao.

Dinamo je (uspješno) apsolviran, a nadali su se u Hajduku da će i Cibalia dosad posustati i odustati od borbe za drugo mjesto. Do kraja prvenstvene utrke Hajduku su preostala dva papirnato lakša zalogaja, Međimurje kod kuće i Croatia u gostima. Sa svih šest bodova "bili" će čekati slavonski derbi u posljednjem kolu i nadati se da Osijek neće izgubiti kod kuće od čvrstih Vinkovčana. U tom slučaju, iz prvenstva bi se izvukao maksimum, nakon "onoga" što su navijači "bilih" proživljavali tijekom kasnog ljeta i jeseni.

Uz konstatirano zadovoljstvo zbog četvrtog pozitivnog rezultata protiv Dinama ove sezone, čim je Hajdukov autobus napustio Maksimir i krenuo prema Plesu misli su se okrenule prema Šibeniku. Nakon što su na proljeće prilično popravili loš dojam iz prvog dijela prvenstva, Hajdukovi nogometaši na Šubićevcu imaju prigodu uistinu uljepšati sezonu koja je ne tako davno izgledala kao još jedna u nizu promašenih. Trofej se u Splitu toliko dugo čeka, da će mnogi na trenutak zaboraviti činjenicu da se ipak radi o "utješnoj nagradi".

No, kup je cijeloj Hajdukovoj organizaciji važan iz psihološkog razloga. Uz prekid niza od četiri sezone bez ikakvog trofeja, Hajdukove navijače golica jedan zanimljiv podatak. U desetljeću koje je na izmaku, Hajduk je u dva navrata osvajanje naslova prvaka "najavljivao" osvojenim kupom u sezoni prije. Tako je osvojeni kup u sezoni 1999/2000 bio uvertira u titulu 2000/01, a na isti način su Splićani "spojili posude" i u sezoni 2002/03 (kup), nakon koje su slijedile dvije uzastopne titule prvaka: 2003/04 i 2004/05. Dakle - uzmi kup i dogodine si prvak?