Nogomet

Kad se sjetim suza krene, zamirišu uspomene...

Bernard Jurišić • nedjelja, 09.05.2010.
Kad se sjetim suza krene, zamirišu uspomene...
Foto: Bernard Jurišić

(Iz Pariza za Sportnet.hr Bernard Jurišić) Sjediš ispred Stade de Francea, buljiš u to ogromno zdanje u sjevernom pariškom predgrađu Saint Denisu i još uvijek ti nije jasno zašto. 12 godina je prošlo, a skoro da bih mogao rekonstruirati svaku minutu tog dana. Delirij trenutka kad je Asanović asistirao, a Šuker zabio i katastrofičnu sliku rušenja svijeta nakon što je Lilian Thuram zabio svoje jedine reprezentativne pogotke u karijeri. Baš nama. Baš tada...

"Kad se sjetim suza krene, zamirišu uspomene..." Ovaj mi je stih plesao po glavi dok sam po prvi put u svom životu stajao ispred Stade de Francea i u nekoliko minuta opet proživljavao jedno od svoja tri najveća sportska razočaranja u životu. I vjerojatno najteže, jer sumnjam da ćemo se tako brzo opet toliko približiti svjetskom nogometnom tronu. A i bio sam 12 godina mlađi, u godinama kad se zbog jednog pogotka u tvojoj mreži ruši svijet, a suze orose oči koliko god ih muški ego pokušavao suspregnuti.

Uspomene na tu francusku bajku koja je mogla završiti finalom protiv nimalo impresivnog Ronaldovog Brazila. I mogli smo do kraja, baš smo mogli. Uostalom, kao i u Beču prije dvije godine. Prvi put se naš Kecman zvao Lilian Thuram, drugi put Semih Sentürk. I Semiha ubrajam među ona spomenuta tri, ali Thuram je ipak daleko ispred. Jer je bio prvi. Zanima vas što mi je treće? Pitajte Lamonicu.

No, imao sam unaprijed razrađenu taktiku kako usprkos omraženom Stade de Franceu, na kojemu smo uvijek loše prolazili, Pariz prebojati ljepšim uspomenama. Park Prinčeva. Sjećate se? Bum Šuker, bum Prosinečki i slavila se bronca protiv Nizozemaca. Bogu hvala što se za treće mjesto nije igralo na Stade de Franceu.

A onda šetnjom od Parka Prinčeva prema sjeveru, ulazak u šumu u kojoj se skriva Roland Garros. I ime Ive Majoli uklesano pored imena Gustava Kuertena i godine 1997. na vrhu stadiona na kojemu su zapisani svi pobjednici jednog od najprestižnijih svjetskih teniskih turnira. Živcira vas životni stil i imidž razmažene zvijezde koji zrači iz Ive Majoli? I mene. Ali Ivi sportašici naklon do poda za prvi hrvatski naslov pobjednika Grand Slama. Četiri godine prije Goranova Wimbledona. Šteta što se Iva brzo zadovoljila postignutim i rano se prebacila u druge medijske rubrike daleko od sportskih. Ali opet - nisu sve sportašice Janica ili Blanka.

Da se vratimo malo na Park Prinčeva i klub koji na njemu obitava. Paris Saint-Germain nikako se ne uspijeva izboriti za mjesto pod suncem prepoznatljivih pariških simbola ili kako to volimo reći - brendova. Klub koji je stvoren tek 1970. godine fuzijom nekoliko klubova (i ne pada mu na pamet za datum svog rođenja uzimati datum najstarijeg od njih i tumačiti kako je "stariji od sebe") u želji da se u glavnom gradu Francuske napokon stvori respektabilan nogometni klub, nije baš naišao na plodno tlo. PSG je i u francuskim uvjetima sasvim prosječan klub koji je daleko od blještavila Lige prvaka i koji stalno kaska za Lyonom, Marseilleom, Bordeauxom, Monacom. A Pariz žudi za Ligom prvaka, kao što Liga prvaka žudi za Parizom. No, na silu ne ide.

O moći i ugledu PSG-a najbolje svjedoči posjet bilo kojoj od suvenirnica u bilo kojem dijelu Pariza. U polovici od njih nećete pronaći nikakav klupski suvenir, tek ponegdje ćete u dubini prostorije pronaći kako stidljivo viri neki šal ili dres, ali ako pitate prodavača - reći će vam da se ionako puno bolje prodaju obilježja Lyona i Marseillea. U centru Pariza.

S druge strane, uđite u bilo koju gradsku suvenirnicu u Barceloni, Londonu ili Milanu i prije će vam se dogoditi da nećete pronaći maketu Sagrade Familije, Big Bena ili Duoma, nego da nećete pronaći barem po 20 artikala u bojama Barce, Chelsea, Arsenala, Milana, Intera. Igrali su tu i Ronaldinho i Rai i Makelele, Pedro Pauleta je zabio valjda deset tisuća golova za "crveno-plave", ali opet je to daleko od onoga što bi grad kakav je Pariz mogao.

No, što bi onda tek trebao reći Berlin? Jedini glavni grad u Europi koji naredne sezone u svom nacionalnom prvenstvu neće imati nogometnog prvoligaša? I oni već godinama pokušavaju brendirati Herthu, ali ne ide pa ne ide. Pariz i Berlin toliko toga povezuje, pa tako i ova nogometna prosječnost.

Valjda se Parižani i Berlinci izdovolje svega ostalog što njihovi velegradovi nude, pa i ne žale za tim kolopletom niskih strasti i uzburkanih emocija koje izaziva klupski nogomet. Subotu navečer ionako je ljepše provesti u šetnji Champs Elyseesom ili Ku'damom, a nedjeljno popodne u Jardins du Luxembourg ili u Tiergartenu nego na tribini Parka Prinčeva ili Olympiastadiona...

EP 2024, skupina B

1Španjolska 35:0+59
2Italija 33:304
3Hrvatska 33:6-32
4Albanija 33:5-21

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

EP 2024, skupina B

1Španjolska 35:0+59
2Italija 33:304
3Hrvatska 33:6-32
4Albanija 33:5-21

Izdvojeno

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik11.05.2010. u 16:27
    nemojte na semiha i tursku podsjecati, jos boli...
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik11.05.2010. u 12:32
    nemozes se suzdrzat jelda jugoplastika?
    Obrisan korisnik
  • bokam11.05.2010. u 09:19
    Ah Lamonica, u srce me probode
    bokam
  • Vilenjak09.05.2010. u 18:01
    odličan članak,odmah sam se sjetim legendarne 1998,samo ja se neću osvrnuti na košarku,nego se još nešto neću a,to je složiti sa Jurišićem da tako skoro nećemo biti blizu,svjetskog trona,samo prije idemo po onaj Europski,damo Fortuno,dužna si nam još dati nešto od Turske,nemoj to zaboraviti
    Vilenjak
  • jugoplastika09.05.2010. u 17:31
    "Klub koji je stvoren tek 1970. godine fuzijom nekoliko klubova (i ne pada mu na pamet za datum svog rođenja uzimati datum najstarijeg od njih i tumačiti kako je "stariji od sebe")..." nadam se da je netko iz uprave dinama bacio pogled na ovo
    jugoplastika