Zašto baš Chelsea?

"U jednoj rečenici recite nam zašto bi baš vaš protukandidat bio dobar predsjednik", s dozom samozadovoljstva i šeretskim osmijehom odapeli bi pitanje televizijski voditelji, ponosni što su uspjeli dovršiti rečenicu bez zamuckivanja. Zatim bi, držeći u rukama onu blesavu četvrtastu pločicu s čije se suprotne, nama nikad vidljive strane, vjerojatno nalazi ogledalo, pustili kandidate da se pirjaju na laganoj vatri.

Uz pola kilograma značajnog pogleda i žličicu kiselog osmijeha, predsjednički bi nas kandidati počastili već napamet naučenom političkom floskulom. Radi se o drevnoj političkoj vještini onesposobljavanja sugovornika, odgovorom nakon kojega znate manje nego ste znali i prije no što ste pitanje uopće postavili.

Iako nisam predsjednički kandidat i na postavljena mi pitanja ne odgovaram s "Ke?", danas se pred vama, mojim vjernim čitateljima, osjećam poput jednoga od njih. Jer, znate, zadao sam si težak zadatak. Naime, moram odgovoriti na pitanje "Zašto je Chelsea najviše zaslužio naslov prvaka?"

Mnogi od vas sada se vjerojatno zločesto smješkaju jer su dočekali ono što su čekali cijele sezone, a za razliku od političara ja ne vladam vještinom onesposobljavanja sugovornika retorikom bez početka i kraja. Štoviše, kako bih si posao učinio još težim gore postavljeno pitanje moram znanstveno dokazati s pet pravovaljanih i od javnog bilježnika ovjerenih razloga. Vežite se, polijećemo.

1) Chelsea je na prvom mjestu prvenstvene ljestvice proveo daleko najviše vremena tijekom sezone. Čak 30 od 38 prvenstvenih kola nogometaši sa Stamford Bridgea na ostatak su lige gledali s vodeće pozicije, koju su drugim klubovima (uglavnom Manchester Unitedu) prepuštali samo u tri navrata.

Osim u prva tri kola vodećeg su se mjesta odricali samo u razdoblju od sedmog do devetog kola te u 31. i 32. kolu prvenstva, sve ostalo vrijeme lidersku je poziciju zauzimala samo jedna momčad, a to je novi prvak Engleske.

2) Chelsea ima i najboljeg strijelca Premiershipa, s 29 postignutih pogodaka to je Didier Drogba, koji je tek u posljednjem kolu hat-trickom pretekao Waynea Rooneyja i priskrbio si Zlatnu kopačku. Drogbin uspjeh još je veći uzme li se u obzir da je zbog Afričkog kupa nacija propustio siječanjski dio Premier lige.

Ono što Chelsea još više izdiže iznad najvećeg mu rivala Manchester Uniteda, barem što se pogodaka tiče, je činjenica da uz najboljeg strijelca ove sezone ima i najboljeg golgetera među veznim igračima. Frank Lampard je odigrao sjajnu sezonu i s čak 22 prvenstvena pogotka svojim napadačima pružio vjerojatno ključnu podršku.

Dodamo li tome da su Nicolas Anelka i Florent Malouda postigli 11, odnosno 12 pogodaka, jasno je da je Drogba u svakom trenutku imao "zaleđe", pa si je mogao dozvoliti da u utakmicama u kojima su Londončani postigli i do sedam pogodaka on ne postigne – niti jedan.

Usporedbe radi, Manchester United sa samo jednim, ma koliko kvalitetnim strijelcem, nije mogao pratiti taj tempo. Čitavu sezonu momčad s Old Trafforda oslanjala se na fantastičnu formu Waynea Rooneyja i njegovih 26 ligaških pogodaka, no Wazza nije mogao sam.

Kakvu-takvu podršku imao je tek u 12 pogodaka šlampavog Dimitra Berbatova i, ne biste vjerovali, 12 autogolova koje su tijekom čitavog prvenstva postigli Unitedovi protivnici. Koliko je u cijeloj priči bitan Lampardov učinak najjasnije pokazuje podatak da je cijela vezna linija Uniteda zajedno postigla otprilike jednako pogodaka koliko i Chelseajeva "osmica".

3) Chelsea je čak četiri puta tijekom sezone postigao sedam ili više pogodaka, a na kraju su Londončani uspjeli srušiti i rekord Premier lige s ukupno 103 pogotka! Nitko prije u 18 godina postojanja Premier lige nije uspio postići više, a dosadašnji rekord držao je Manchester United s 97 postignutih golova.

Posljednji put u najvišem rangu engleskog nogometa više od stotinu pogodaka uspio je postići Tottenham. Zbilo se to davne 1963. godine, kada su Spursi protivničke mreže tresli čak 111 puta.

Osim rekorda po broju postignutih pogodaka, Chelsea je ove sezone upisao i svoju najveću pobjedu u klupskoj povijesti. Ogromnih 8:0 protiv Wigana u posljednjem kolu nadmašilo je pobjedu iz 1908. godine, kada je Chelsea svladao Glossop s 9:2. Glossop? Da, i moja je reakcija bila slična, a vjerojatno vam neće pomoći ni podatak da se klub danas zove Glossop North End. Radi se o klubu koji je nekoć, u prapočecima nogometa igrao u najvišem engleskom rangu, a danas se s loptom zabavlja u otočkom ekvivalentu županijske lige. Nadimak im je – Brđani.

4) Chelsea je u susretima sa svoja tri najveća rivala iz tzv. "velike četvorke" ostvario svih šest pobjeda, što je u engleskoj ligi zaista rijedak slučaj. Oba puta tijekom prvenstva svladali su Arsenal, Liverpool i Manchester United, a upravo proljetne pobjede nad Redsima i Crvenim vragovima bile su ključne u utrci za naslov.

Kao da 18 bodova iz susreta s najvećim rivalima nije dovoljno, Chelsea je u svih šest susreta postigao 12, a primio samo jedan jedini pogodak, i to dvojben. Naime, postigao ga je Federico Macheda na Old Traffordu, a tom se prilikom po svemu sudeći poslužio rukom.

Upravo bodovi osvojeni protiv Arsenala, Liverpoola i Manchester Uniteda dozvoljavali su Chelseaju tijekom sezone i nekoliko posrtanja, poput visokog domaćeg poraza od Manchester Cityja (2:4) ili poraza od Tottenhama na White Hart Laneu.

5) Petr Čech je najviše utakmica tijekom sezone završio bez primljenog pogotka, ukupno čak 17. Isti je pothvat ostvario i Pepe Reina na golu Liverpoola, no problem Redsa ionako nikad nije bio među vratnicama. Uz odličnu formu Čecha, Chelsea je ove sezone primio samo 32 pogotka, samo je Manchester United uspio primiti četiri pogotka manje.

Naravno, mnogi od vas vjerojatno će pronaći još poneki razlog zašto je baš Chelsea trebao i zaslužio osvojiti naslov. Kvragu, navijači u plavom vjerojatno neće imati milosti prema svom omiljenom kolumnistu, pa će pronaći još najmanje 50 razloga koje sam zaboravio spomenuti. Vjerujem, ipak, da će svaki od njih ipak cijeniti svu muku i fizičku bol kroz koju sam prošao kako bih iz sebe iscijedio proteklih tisuću riječi.

Kad smo kod muke i boli, vašim će je bubnjićima zasigurno nanijeti sljedeće kratke snimke Chelseajevog slavlja nakon osvajanja naslova. Pjesmu "Volare" izvodi Carlo Ancelotti, a navijačku se pjesmu osjetio pozvanim povesti i Petr Čech, obojica s jednakim (ne)uspjehom.

A kada ste tako efikasni kao što je Chelsea bio ove sezone, tada u svakoj sljedećoj utakmici ljestvicu očekivanja pokušavate podići barem za nijansu više nego u prethodnoj. Da vam bude zanimljivo. Tako su nakon plodne sezone s čak 103 pogotka igrači Chelseaja u finalu FA kupa došli na sjajnu ideju.

Kako im je tijekom čitave sezone postizanje pogodaka išlo lakše nego bilo kojoj drugoj momčadi, a usto se s druge strane očajnog travnjaka na Wembleyju nalazila još gora momčad Portsmoutha, odlučili su da pogodak u finalu vrijedi samo ako se lopta odbije od okvira gola.

Kako drugačije objasniti da je Chelsea samo u prvom poluvremenu čak pet puta pogađao vratnice i grede, što je usporedbe radi Portsmouthu uspjelo u čitavoj sezoni 2009./2010? Zašto bi, primjerice, Salomon Kalou promašio dvadesetak kvadratnih metara Portsmouthova gola i pogodio gredu kada je loptu bilo kakvim dodirom mogao smjestiti u praznu mrežu?

Sjetite se promašenog jedanaesterca Franka Lamparda i recite mi da nije promašio čitava vrata upravo zato što je gađao vratnicu. Na kraju, treba li vam uopće bolji dokaz od samog pobjedničkog pogotka koji je Chelseaju donio dvostruku krunu. Slobodan udarac Drogbe uz pomoć vratnice odsjeo je u mreži.

Bio je to ujedno i posljednji spomena vrijedan trenutak iz vrlo bogate sezone u kojoj je postignut čak 1021 pogodak. Više pogodaka vidjeli smo samo u sezoni 1999./2000. kada su klubovi Premier lige udruženim snagama mrežu zatresli 1060 puta.

Bila je to duga, bespoštedna, naporna sezona, a usto napetija od mnogih prethodnih premierligaških sezona kojima smo imali prilike svjedočiti. Sve do posljednjih nekoliko kola imali smo tri pretendenta na naslov prvaka, fantastičnu bitku za četvrto mjesto koja je odlučena izravnim dvobojem Manchester Cityja i Tottenhama, te vrlo napetu borbu za opstanak.

Najbolji klubovi prosipali su više bodova nego je to uobičajeno, pa je Chelsea naslov osvojio s jednakim brojem bodova koji je Liverpoolu prošle sezone donio tek drugo mjesto. Što tek reći na Arsenalov učinak jer Topnici su ove sezone postigli više pogodaka nego u bilo kojoj sezoni u kojoj su osvojili naslov, no ovaj put to je bilo dovoljno samo za treće mjesto.

Još bolji primjer rasipanja bodova na više klubova je onaj Boltonov. Momčad Ivana Klasnića 1998. je godine ispala iz Premier lige s 40 osvojenih bodova, a ove su sezone s 39 bodova – četrnaesti. Pitate li se pak koji su klubovi imali najduže periode bez poraza, odgovor nećete naći među majstorima iz velike četvorke. Najviše uzastopnih utakmica bez poraza (12) imao je Birmingham, a jednu manje Everton.

Zlatna šprica

Premda zvuči kao da će Goran Bare iz mojih ruku upravo primiti nagradu za najboljeg narkomana godine, uvjeravam vas da nije riječ o tome. Nagrade Engleskog pacijenta za najbolja dostignuća ove sezone odlučio sam nazvati Zlatnom špricom jer uloga pacijenta najčešće me asocira na te plastične naprave s iglom na vrhu koja nanosi bol.

Momčad sezone: Chelsea
Osim što bi me navijači Chelseaja razapeli da bilo koju drugu momčad iz čiste zlobe proglasim najboljom ovosezonskom, Chelsea je to nekim čudom ove sezone zaista i zaslužio. Trebaju li vam dokazi, pročitajte sve dosad napisano, nisam lud da vam sve to ponavljam.

Menadžer sezone: Carlo Ancelotti
U svojoj prvoj premierligaškoj sezoni uhvatio se u koštac sa starim liscima Alexom Fergusonom i Arseneom Wengerom i osvojio dvostruku krunu, a pritom je kroz čitavu sezonu ostao gospodin i izbjegao bilo kakve verbalne sukobe s kolegama. Od Ancelottija mogao bi puno toga naučiti i Rafa Benitez, kojega je gubljenje živaca u "hrvanju" s Fergusonom često znalo skupo stajati. Nakon sezone u kojoj je Chelsea izmijenio nekoliko trenera, čini se da je Roman Abramovič ove sezone našao dugoročno rješenje.

Napadač sezone: Didier Drogba
Kada netko u sezoni postigne 29 prvenstvenih pogodaka i bude bolji od Waynea Rooneyja u najboljoj sezoni njegove karijere, tada zaslužuje i titulu najboljeg napadača. Svestrani reprezentativac Obale Bjelokosti opasan je iz svih situacija, bilo iz igre ili prekida, a sezonu je zaključio na najbolji mogući način – hat trickom.

I neka me samo još netko proglasi pristranim…

MVP sezone: Wayne Rooney
Premda je Didier Drogba s 29 pogodaka osvojio Zlatnu kopačku, to mu neće priskrbiti i Zlatnu špricu u konkurenciji najvrednijeg igrača. Wayne Rooney je postigao tri pogotka manje, a uoči posljednjeg kola statistički podaci pokazivali su nevjerojatnu izjednačenost s Drogbom. Ono što je u ovoj kategoriji prevagnulo na stranu Rooneyja njegov je neprocjenjiv doprinos momčadi na svim krajevima terena, kako u obrambenim akcijama, tako i u izgradnji gotovo svakog Unitedovog napada.

Pogodak sezone: Darren Bent protiv Liverpoola
Tijekom sezone u kojoj je postignut 1021 pogodak mnogo je onih kojima smo se iz tjedna u tjedan divili. Pronaći zaista najboljeg iz tako širokog izbora gotovo je nemoguć zadatak uvelike podložan i subjektivnom dojmu. Stoga sam, u skladu s prirodom ove kolumne, najboljim odlučio proglasiti onaj koji nas je najviše nasmijao i koji je izazvao najviše komentara. Po takvom kriteriju titulu bez konkurencije odnosi pogodak Darrena Benta u suradnji s loptom za plažu.

Laž sezone: Rafael Benitez
"Jamčim da ćemo završiti među prva četiri mjesta", ispalio je menadžer Liverpoola nakon jednog od 11 ovosezonskih poraza Redsa i ostao živ. Liverpool, naravno, nije završio među prve četiri momčadi, prvenstvo je zaključio na sedmom mjestu i jedva, uz pomoć Uefe koja je odbila molbu Portsmoutha, dohvatio Europsku ligu. Beniteza je ove sezone teško shvaćao i kapetan Steven Gerrard, koji je vjerojatno jedva dočekao posljednji zvižduk u 38. kolu, pa nije imao živaca niti za navijače koji su ga okružili nakon utakmice.

Najgluplji potez sezone: Emmanuel Adebayor
Nije uvijek lako shvatiti što se zbiva u glavama nogometaša. Usprkos očitom izbacivanju lopte u aut ili korner, primjerice, obvezno će svaki od njih besramno podići ruku tražeći loptu za svoju momčad. Jednako smiješni ispadaju i oni koji prvi podižu ruku signalizirajući zaleđe, iako su upravo oni razlog zašto sudac nije podigao zastavicu. Teško je stoga znati što se točno zbivalo u glavi Emmanuela Adebayora kada je pogodak postignut Arsenalu proslavio trčeći stotinu metara da bi klizajući na koljenima provocirao tribinu s navijačima Topnika.

Naj-potez sezone: Kevin-Prince Boateng
Da sam uhvatio kakvu recesijsku zlatnu ribicu koja nudi samo jednu želju vezanu za Svjetsko prvenstvo, vjerojatno bih poželio da Michaela Ballacka ne bude u Južnoafričkoj Republici. Umjesto zlatne ribice tu mi je želju u finalu FA kupa ispunio Kevin-Prince Boateng, prekršajem koji je najprgavijeg, najprljavijeg, najantipatičnijeg i najomraženijeg mi igrača na kugli zemaljskoj ostavio doma, u Njemačkoj.

Najveća priča koja nema veze s nogometom: John Terry vs Wayne Bridge @ Stamford Bridge
Koliko je samo tinte proliveno i ekranskih pixela potrošeno na priču o ljubavnom trokutu između Johna Terryja, Waynea Bridgea i tadašnje Bridgeove djevojke, zaista bi nepravedno bilo neku drugu priču proglasiti najvećom ovosezonskom. Čitav je događaj kulminirao u utakmici između Chelseaja i Cityja vjerojatno najgledanijim trenutkom jedne nogometne utakmice koji uopće nema veze s nogometom. Bridge i Terry nisu se rukovali, a City je razvalio Chelsea donijevši Bridgeu barem kakvu-takvu zadovoljštinu.

Sudačka nadoknada

Posljednju sudačku nadoknadu ove sezone započet ću čovjekom o kojemu sam već pisao u jednoj kolumni, a kojemu bih na kraju mogao dodijeliti i Zlatnu špricu u kategoriji gluposti godine. Kirka Bradleyja sigurno se sjećate kao čovjeka koji neodoljivo sliči Fabienu Barthezu (vjerojatno i brani jednako loše) i koji je na svoje desno rame istetovirao trofej Lige prvaka uz tekst "Manchester City, osvajač Lige prvaka 2011. godine".

Cityjevim osvajanjem petoga mjesta taj je iznimno glup potez i službeno postao najglupljim u sezoni jer, žele li tetovažu učiniti valjanom, Roberto Mancini i društvo morat će ostvariti dosad nezabilježen uspjeh i osvojiti Ligu prvaka premda se u nju nisu ni kvalificirali.

U četvrtu su se ligu pak iz pete kvalificirali nogometaši Oxforda, koji su proslavu toga uspjeha prenijeli na sasvim novu razinu. Već sam spominjao kako su nas nogometaši kroz godine navikli da ono što je gay nije gay ako se čini tijekom nogometne utakmice, pa je igrač Oxforda Alfie Potter odlučio iskoristiti jedinstvenu priliku da svog kolegu Sama Deeringa zgrabi za prepone.

Svašta se toga zanimljivog događa na travnjacima, ili bolje rečeno tribinama u nižim ligama engleskog nogometa. U doigravanju za ulazak u drugu ligu između Millwalla i Huddersfielda došlo je do sukoba između navijača i policije, a kako je engleski policajac riješio problem s brbljavim navijačem Millwalla vidjet ćemo iz snimke koja slijedi.

Nastavljamo u sličnom tonu, opet su u glavnoj ulozi navijači, no ovaj put radi se ipak o nesvakidašnjem prizoru. U utakmici posljednjeg kola četvrte lige između Chesterfielda i Bournemoutha domaći su navijači pobjednički pogodak proslavili kratkotrajnom invazijom na travnjaku, a posebnu je pozornost privukao navijač kojega je ushićenje navelo da u invalidskim kolicima prevali desetak metara terena, nakon čega je ipak vraćen na sigurno.

Osim od engleskog ligaškog nogometa, po svemu sudeći sa zadnjim smo se kolom oprostili i od jedne legende. Gianfranco Zola je glupim potezom klupske uprave West Hama ostao bez posla, premda uživa veliku podršku svlačionice. Kada su ga novinari željni izjave posjetili u dvorištu njegove kuće, Zola je ostao gospodin do kraja. Izašao je na dvorište s pladnjem i reportere i kamermane – ponudio kavom! Ispričavam se zbog kvalitete snimke, mobitel mi ima stvarno lošu kameru.

Bilo bi to, vjerni ljubitelji Engleskog pacijenta, sve u ovoj sezoni Premier lige. Vaša omiljena kolumna vratit će se ponovno s početkom nove sezone, a prije nego se od vas oprostim htio bih vam zahvaliti na svim komentarima, pohvalama, kritikama, e-mailovima jer bez vas ova kolumna ne bi imala smisla.

Slijedi nam nevjerojatno zabavnih i nogometom ispunjenih mjesec dana, tijekom kojih ćemo saznati i novog ili (nedajbože) potvrditi starog svjetskog prvaka. Sve vas pozivam da Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici ispratite zajedno s nama na Sportnet.hr, a Engleski pacijent i tijekom ljeta nastavit će živjeti na uvijek aktivnoj Facebook stranici.

Trudit ću se s vama komunicirati tijekom čitavog ljeta i od vas tražiti komentare najnovijih ili najzanimljivijih vijesti i transfera, a s posebnim zanimanjem pratit ćemo i sljedeće odredište Frederica Piquionnea. Odmah po čitanju ove kolumne uputite se na Facebook stranicu Engleskog pacijenta i pridružite nam se.