Oda sportskoj (ne)pravdi

"Ne treba zaboraviti da Francuzi na Svjetskom prvenstvu neće imati mnogo prijatelja, a dodatne usluge ne trebaju očekivati niti od sudačke organizacije", rečenica je koju sam napisao u već spomenutoj najavi, iako nisam mogao biti siguran da će doista i dobiti potvrdu na najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri.

Priznajem, u sportu i u životu često sam sklon krajnostima i favoriziranju crnog i bijelog, uz uporno ignoriranje milijun nijansi sive. Premda takvim stavom nerijetko nailazim na kritike, niti ovoga puta ne mogu protiv sebe. Neću vas lagati, ima neke posebne zadovoljštine u promatranju muke, razdora i nemoći u francuskim redovima.

Ono malo simpatija koje sam na temelju starih zasluga i davno umirovljenih virtuoza gajio prema igračima iz zemlje vrhunskoga sira i vina, isparilo je nakon gnjusnog i nesportskog poteza Thierryja Henryja u studenom prošle godine. Od tada, pa do danas, u skladu sa svojom gore spomenutom prirodom, francuskoj nogometnoj reprezentaciji želim samo zlo, nesreću, eliminaciju i - poneku dvojbenu sudačku odluku.

Ako ste u prethodnih nekoliko paragrafa prepoznali i sami sebe i volite se svrstavati među ljude koji ne podnose laž i uspjeh izgrađen na prijevari, vjerojatno ste poput mene sa širokim osmijehom ispratili oba meksička pogotka. Ne samo zbog činjenice da Francusku tjeraju u bezdan iz kojeg će teško pronaći izlaz, već i zbog toga što su im prethodile dvije odluke sudačkog tijela o kojima se može diskutirati.

"Ako već boli, neka boli sa stilom", povikao sam u smjeru televizijskog ekrana, svjestan da me Francuzi ne mogu čuti, ali zadovoljan ostvarenjem barem djelića moje uvodne prognoze.

Bez obzira na moje subjektivno mišljenje i objektivne analize o tome je li zaleđe doista postojalo i je li jedanaesterac plod prekršaja ili želje meksičkog napadača da završi na travnjaku, jedno je sigurno: Francuska na ovom prvenstvu nikome nije prijatelj. Prije nekoliko godina svojom bi reputacijom, ako već ne igrom, većinu svjetskih sudaca vjerojatno "natjerala" da u dvojbenoj situaciji podignu zastavicu ili odmahnu rukom nakon prekršaja u šesnaestercu. Ne i ovaj put.

Ispraćeni s nepovjerenjem od strane vlastitih navijača i s golemim negodovanjem sportske javnosti te izbornikom koji od nositelja igre vrhunskih europskih klubova ne zna skuhati pobjedničku kašu, francuski su reprezentativci ovaj put bili osuđeni na neuspjeh. Svjetsko prvenstvo izboreno potezom kakav u modernom sportu ne bi smio proći nekažnjen, po svemu sudeći završit će nakon samo tri utakmice i malo će tko za njima isplakati suzu.

Dodatnu, ali posebno slatku podudarnost predstavlja činjenica da ih je na vjerojatni "au revoir" Svjetskom prvenstvu natjerala reprezentacija koja s Republikom Irskom dijeli - boju dresova. Dublin večeras slavi, a zajedno s njim i svi oni za koje je 18. studenog 2009. godine umrla sportska pravda.