Bodovi iznad svega

Nakon nogometne utakmice možete imati sljedeće četiri kombinacije (ne)zadovoljstva: zadovoljstvo igrom i rezultatom, zadovoljstvo igrom, ne i rezultatom, zadovoljstvo rezultatom, ne i igrom, te nezadovoljstvo i igrom i rezultatom.

Naravno da uvijek težimo ”kompletnom zadovoljstvu”, no nakon toga sigurno smo daleko najsretniji (ili bi trebali biti) kada je rezultat tu, jer dobra igra bez rezultata donosi samo frustraciju. I zato nakon Izraela moramo biti zadovoljni, ne samo zato jer je osim nas tek jedna momčad slavila u Izraelu u zadnjih 10 godina (u službenoj utakmici), već i zato jer u kvalifikacijama nigdje nije lako slaviti u gostima – svaka je nacija vrlo ponosna, svaka reprezentacija ima vrlo dobru podršku s tribina i svaka se trudi, barem pred svojim navijačima, ne izgubiti i od daleko jačeg suparnika. I često im to uspijeva.

Hrvatska je odradila drugo i treće najteže gostovanje u skupini i upisala dvije pobjede. Dojam? Što mislite kakav su dojam ostavile Španjolska, Rusija, Engleska, Švicarska, Francuska, Irska ili Ukrajina kada su u Izraelu ostavljali kvalifikacijske bod(ove)? Sigurno su i njihovi navijači mislili ”odigrali smo ispod naše razine”, ali istina je da u kvalifikacijama nije lako igrati na ”uobičajenoj razini”, posebno ne u gostima. Svaka utakmica donosi veliki pritisak, donosi napaljenog i vrlo motiviranog protivnika, a u pravilu donosi i kratak period priprema, donosi igrače s različitih dijelova Europe, u različitim psiho-fizičkim stanjima, u različitim formama.

To nije isprika zašto Hrvatska u Tel-Avivu nije briljirala; to je jednostavno objašnjenje zašto diljem Europe gledamo ”čudne“ rezultate, posrtanja favorita i ”neigranje na očekivanoj razini”.

Zbog toga je u Tel-Avivu iznad svakog dojma – rezultat. Ostvarili smo što smo htjeli (a čak ni s bodom uoči utakmice ne bismo bili nezadovoljni), učvrstili svoju poziciju i sada u miru možemo gledati hoće li se u međusobnom susretu ”izbaciti” Grčka ili Izrael.

Izbornik Slaven Bilić nakon utakmice je izjavio dosta toga što stoji – istina je da Izrael preuzima rizik i da (između ostaloga) i zato dolazi u dobre šanse, istina je da je stručni stožer detektirao dosta prostora za Olića (no ovaj to nije iskoristio), istina je da je utakmica u drugom dijelu više težila prema 3:0 nego 2:1 i istina je da će drugi teško u Izraelu do bodova.

No, Bilić si ipak radi medvjeđu uslugu komplimentiranjem samoj igri Hrvatske, jer velike pohvale – bez obzira na pobjedu – nisu na mjestu. Hrvatska je u Izraelu imala puno sreće, imala je sudački poguranac (malo bi koji sudac to svirao, ne ulazeći u ispravnost odluke), imala je raspoloženog Runju i neprecizne izraelske napadače.

Izbornik je to morao prepoznati – i nadamo se da je, makar za ”privatnu upotrebu”. Djelomično je točno da je Hrvatska dobar dio drugog dijela vrlo sigurno i lako održavala velikih 2:0, no 2:0 je u nogometu često relativan rezultat, i jedan dobar solo-prodor – uz mekan pristup Pranjića, Ćorluka i Schildenfelda vratio je Izraelce u život. Je li tomu i Bilić doprinijeo zatvaranjem utakmice? Sada je lako o tome lamentirati, no trenerski gledano, logično je kod 2:0 u gostima zatvoriti prilaze svom golu i kroz kontru i polukontru tražiti treći pogodak. I Bilićeve zamjene bile su u tom smjeru, a teško je Bilića kriviti za sada već slavnu akciju Mandžukić-M. Bilić. Momci su nas još jednom podsjetili zašto je Davor Šuker najveći hrvatski napadač u povijesti.

Početni sastav otkrio je želju stručnog stožera da se Hrvatska nametne u posjedu lopte, da tu dobijemo sigurnost i kroz kvalitetnu pas igru zadnjih veznih Pranjića i Rakitića loptu često dobivaju kreatori Modrić i Kranjčar ili ”šilo” Olić, koji bi potom trebali uposliti izraelskog krvnika Eduarda.

I obrambene rošade su bile logične, posebno ako uzmemo u obzir da je Schildenfeld dobrim nastupima u prijateljskim susretima zadobio izbornikovo povjerenje.

Na papiru je puno toga imalo smisla, i zato je Biliću besmisleno puno prigovarati. Puno više od Bilića, za neuvjerljivu igru odgovornost snose svi koji su neuvjerljivo igrali.

Naime, jedna od ljepota pobjede u Izraelu jest da smo je ostvarili s dva raspoložena igrača i nizom pojedinaca koji su bili daleko od razine na kojoj ih želimo. Hrvatska je u Izraelu slavila, a da su joj Luka Modrić i Ivica Olić bili među najslabijim pojedincima. Hrvatska je u Izraelu slavila, a da Dudu nije zaprijetio golu niti je ijednom pobjegao čuvaru. Hrvatska je slavila, a da su Rakitić i Pranjić podjednako često dodavali domaćima koliko i Hrvatima. Hrvatska je slavila, a da su Ćorluka i Strinić ”zajedno tri puta prešli centar”. Sve to sigurno nije bila Bilićeva ideja ili nešto što je nacrtao na ploči, već indisponiranost pojedinaca – koja se mogla od početka osjetiti kod nekih igrača – a koja je uzrokovala indisponiranost kolektiva.

Niko Kranjčar je dokaz da nije neka slaba taktička priprema uzrokovala loš nastup Modrića ili Olića ili nekog trećeg, jer Kranjčar je – na stranu pogoci – bio naš uvjerljivo najbolji igrač u polju. Jedini nakon čijih je dodavanja lopta ostajala u našem posjedu, jedini s preciznim dugim dodavanjima, jedini prodoran, jedini koji je preuzimao rizik, jedini kojeg je bilo na svim dijelovima terena. Niko je u trenutku kada ima najlošiji klupski status u karijeri odigrao jednu od svojih najboljih utakmica za reprezentaciju, okrunjenu dvama pogocima. Uz predstavu protiv Njemačke na Euru, ovo je Kranjčarova najbolja utakmica u zaista bitnom meču. Možda bi to bilo i uočljivije da su ostali bili jednako raspoloženi, kao što su bili, primjerice, baš u toj utakmici s Njemačkom.

Niko nije slučajno igrao odlično – Kranjčar za reprezentaciju uglavnom igra (barem) dobro, a lani je pokazao da je ušao u najbolje igračke godine. Redknapp će napraviti nogometnu nepravdu ako Kranjčaru ne omogući igranje – ili u Tottenhamu, ili ako zbog odličnog Balea to nije moguće, u nekom drugom klubu. Malo je takvih igrača i prava je šteta da sjede na klupi.

Vedran Runje je, pak, čvrsto zgrabio jedinicu, utišao sve kritičare i sada je nedvojbeno prvi hrvatski vratar. Runje je spasio zaista neugodne situacije u trenucima kada je naša obrana – ali uz veliku ”pomoć” zadnjih veznih – izgledala porozno i mekano.

Ovoga puta Runje i Kranjčar izvukli su suigrače, ali i pokazali točnost Bilićevog izbora – ne treba zaboraviti da su i jedan i drugi u dijelu javnosti percipirani kao ”upitni”, posebno Niko zbog klupskog statusa. Nakon Izraela, nitko se neće moći žaliti na Kranjčarovo uvrštavanje u sastav, neovisno o (ne)igranju u klubu.

Što dalje? Bilić će vjerojatno nastaviti pomalo ”kemijati” sa sastavom dok ne nađe raspoloženijih prvih 11, ali je u poziciji gdje se jednostavno mora nadati boljoj reprezentativnoj formi nositelja igre, prije svih Modrića, Olića i Eduarda. Ako će oni, zajedno s Kranjčarom i Srnom, raditi na ”sve cilindre”, onda će ostatak kvalifikacija donijeti i ljepši dojam, a nadamo se i nastavak nizanja dobrih rezultata.