Odlazim sa Sportneta

Istina je da sam imao puno sastanaka s vodstvom Sportneta oko ostanka. Tijekom tih sastanaka u kolovozu opetovano sam tražio jamstva da će Sportnet i dalje biti u mogućnosti privlačiti najbolje sportske novinare, njegovati svoje vrijednosti, svoju misiju i viziju.

Glavni urednik Tomislav Pacak nije mi mogao dati takva jamstva.

Vrhunsko i kvalitetno novinarstvo za mene je najvažnija stvar, ono čime se Sportnet uvijek mogao pohvaliti pod vodstvom Bernarda Jurišića, a zatim i Tomislava Pacaka. Zbog svega toga smatram da su pitanja koja sam postavio bila posve opravdana.

Usprkos svim nesporazumima i poteškoćama u posljednjih nekoliko dana, znam da ću uvijek ostati dužan gore spomenutim kolegama. Oni su veliki novinari i mentori koji su mi pomagali i podržavali me od mog dolaska na ovaj portal.

Za dobro Sportneta, volio bih kad bi oni zauvijek ostali na portalu, jer radi se o jedinstvenim genijima. Oprostite trenutak, zvoni mi mobitel...

Gdje sam stao? Pa da, već sam rekao da su Pacak i Jurišić genijalci, a njihova vjera u ovaj portal i podrška meni samom uvjerili su me u ostanak. Presretan sam što ostajem na Sportnetu, razgovarao sam s glavnim urednikom i čelnim ljudima i uvjerili su me da je ovo portal kojem pripadam.

Imam potpunu vjeru da su vlasnici, uprava, glavni urednik, knjigovodstvo, lektori i novinari posvećeni nastavku Sportnetove sjajne povijesti, što je bio i razlog mog dolaska na portal prije sedam godina.

Siguran sam da su čitatelji razočarani onime što su pročitali u prvih nekoliko paragrafa ove kolumne, no to stajalište izašlo je iz brige za ovaj portal. Otkad sam došao na Sportnet, čitatelji su prema meni bili fantastični (osim nekih navijača Chelseaja) i sad je na meni da ih svojim tekstovima i kolumnama ponovno osvojim.

Dragi ljubitelji engleskog nogometa, iako sam svjestan da vas već drugi tjedan zaredom zamaram gotovo istom temom, nemoguće je ignorirati jednu od najvećih priča u engleskom nogometu otkad je John Terry spavao s priležnicom Waynea Bridgea.

Osim što sam ja odlučio ostati na Sportnetu i Wayne Rooney odlučio je ostati u Manchester Unitedu, premda je samo dva dana ranije preko klupskog grba nacrtao ogromni znak pitanja. U međuvremenu svjedočili smo i holivudskom performansu ganutog i shrvanog Alexa Fergusona, koji je umalo pred sedmom silom po prvi put u 24 godine pustio suzu, a potom i dramatičnom preokretu u željama i snovima Paula Stretforda, koji je osim dužnosti Rooneyjeva agenta tijekom posljednjih nekoliko mjeseci preuzeo i funkciju njegova mozga.

Umjesto skandiranja njegova imena kada promaši okvir gola za desetak metara, pa čak i u trenucima kada se nalazi na klupi, navijači su ovaj put dali svoje mišljenje u obliku maštovitog transparenta...

... a potom poslali i jasnu prijetnju što će se dogoditi potpiše li za Šeik City:

Ruku na srce, vjerojatno nikada nećemo saznati zbog čega je točno popularni Wazza promijenio mišljenje, pa nam preostaju tek spekulacije. Dok će neki sasvim razumljivo u prvi plan gurnuti njegovu plaću od oko 180.000 funti tjedno, drugi će u pomoć pozvati Foxa Muldera i skrojiti teoriju zavjere prema kojoj je Jose Mourinho već izabran za Sir Alexovog nasljednika, što bi zajamčilo ambicioznu budućnost kluba s Old Trafforda. Upravo ta teorija najbolje objašnjava zbog čega je Portugalac izjavio: "Neka Rooney do kraja karijere ostane u Unitedu, on tamo pripada", umjesto da se poput pravog lidera madridskog kluba, koji tamo namjerava dugoročno i ostati, upustio u bjesomučno licitiranje milijunima.

"Težak tjedan završen je najboljim mogućim ishodom za sve strane, osim možda za Manchester City", zaključio je uvijek lucidni i nikad kontroverzni branič Uniteda Gary Neville u svojoj kolumni za Sunday Times of Malta. Poznajući Nevillea, radi se o naizgled uobičajenoj provokaciji ogorčenog čovjeka koji se ne može pomiriti s činjenicom da je njegovo vrijeme prošlo (premda sumnjam da je ikad i postojao djelić vremenskog kontinuuma pod nazivom 'Nevilleovo vrijeme'), no kako on jednostavno ne posjeduje potrebnu suptilnost za smišljanje takve poruke i Unitedove uspjehe često obilježava sirovim cirkusiranjem i paradiranjem pred protivničkim navijačima, nije me iznenadio demanti uredništva.

"Sunday Times of Malta želio bi razjasniti sljedeće: Gary Neville nikada nije napisao riječi 'osim možda za Manchester City', taj dio dodao je novinar koji je s gospodinom Nevilleom radio na pisanju kolumne", pojasnio je već sljedećeg dana glavni urednik lista, ispričavši se tako što nas je natjerao na pomisao da je stariji od braće Neville nabavio smisao za humor.

Iako je u to teško povjerovati, sapunica o Unitedovoj "desetki" nije zaustavila vrijeme, niti je spriječila ostatak Premier lige da odigra deveto kolo. Za promjenu, Manchester United je uspio dobiti prvu gostujuću utakmicu ove sezone, a gore spomenuti uvijek lucidni i nikad kontroverzni branič svoj je 600. nastup silno želio obilježiti crvenim kartonom.

U par minuta, u skladu s refleksima slona na putu prema posljednjem počivalištu, dvaput se našao na mjestu gdje je lopta bila sekundu ranije, a čudesnu poštedu od strane suca može zahvaliti tek imenu kluba za koji igra. "Da smo igrali na Old Traffordu i da je jedan igrač Stoke Cityja napravio dva prekršaja na taj način, što mislite što bi se dogodilo?", pitao se Tony Pulis nakon utakmice, a ja ne moram odgovoriti na to pitanje.

Za razliku od Uniteda, navijači Chelseaja ne moraju se zadovoljavati mrvicama i proslavljati pobjedu u gostima kao najveći uspjeh kluba. Carlo Ancelotti usmjerio je svoj brod prema novom naslovu i u ovom trenutku teško mi je odgonetnuti što bi se moglo ispriječiti takvom ishodu prvenstva.

Dok Chelsea pobjeđuje, ostalima kao lažna utjeha ostaje statistika koja, primjerice, kaže da londonska momčad prvi put nakon 20 mjeseci na dva uzastopna gostovanja (Manchester i Birmingham) nije postigla pogodak.

Zadovoljavate li se lako sitnicama, bit ćete sretni i što je Wolverhampton na Stamford Bridgeu primio samo dva pogotka umjesto sedam, osam ili devet, što je značajno pokvarilo Chelseajev prosjek: umjesto 14 pogodaka po utakmici sada zabijaju samo 2,77. Priznat ćete, sasvim dovoljan razlog za neobuzdani optimizam u redovima Arsenala, Manchester Uniteda, Liverpoola, Manchester Cityja i Tottenhama.

Tottenham. Umalo zaboravih. Ponajviše zahvaljujući svom menadžeru, klub kojem smo donedavno tepali "Crottenham" i zaklinjali se kako smo od malih nogu upravo njega najviše simpatizirali u cijeloj širokoj Engleskoj, na opasnom je putu da izgubi simpatije Hrvata i barem na području zemlje u obliku kifle promijeni ime u "Kretenham".

Nakon što je pokupovao polovicu hrvatske reprezentacije Harry Redknapp odlučio je njenih 75 posto škartirati, a na travnjak iz tjedna u tjedan slati jedinih 25 posto koji u odnosu na prošlu sezonu igraju neusporedivo lošije.

Rečenicu "Niko Kranjčar na klupi Tottenhama" ne dopušta mi napisati niti moj program za obradu teksta. Automatska provjera pravopisa i sintakse nudi mi sugestije i alternative poput "Harry Redknapp je slijep", "Niko Kranjčar u Barceloni" ili "Mamiću, odlazi", no menadžer Spursa svoju momčad očito slaže olovkom na papiru, bez pomoći čovjekova tehnološkog napretka.

Dok Niko mora svjedočiti poniženjima poput Sandra u početnih jedanaest i izjavama poput "Jako mi je žao Kranjčara, ali…", njegova sudbina po mnogočemu je simbol stradanja Hrvata u Premier ligi. Od situacije iz prošlih sezona, kada su i do petorica Hrvata znali istovremeno gurati loptu na nekoliko engleskih stadiona, knjiga je spala na šest slova Modrićeva prezimena i brojku sedam, koja predstavlja prosječnu ocjenu njegovih nastupa i otprilike ukupan broj minuta koje je Ivan Klasnić dobio cijele sezone.

Doduše, Klasnić je za svoju sudbu donekle i sam kriv. Baš kada mu je krenulo i kada je zabio pogodak, potrudio se zaraditi i crveni karton, a što se Nikole Kalinića tiče, on je žrtva urote protivničkih vratara. Nakon što su shvatili da svoje pogotke postiže isključivo nakon kardinalnih vratarskih pogrešaka, sindikat čuvara mreže dosjetio se rješenju, pa su u utakmicama s Blackburnom jednostavno – prestali griješiti.

To nikako ne znači nas vratari više neće zabavljati, pa je tako naš stari znanac Scott Carson u susretu West Bromwich Albiona i Fulhama postigao interesantan autogol.

Kad smo već kod autogolova, premierligaški rekorderi u ovoj neslavnoj kategoriji Richard Dunne i Jamie Carragher još su jednom uspjeli svladati svoje vratare, i to u istom kolu. Na ljestvici terorista vlastitih čuvara mreže i dalje vodi Dunne, koji je u karijeri uspio postići sedam autogolova, a samo jedan manje postigao je Carragher, koji je usput više pogodaka postigao u svoju nego protivničku mrežu.

Cimeri

"Da je neko drugo vrijeme, ja bi bio Romeo, a ti Juliet"... pjeva u legendarnoj pjesmi Jasenko Houra, a ja kažem "da je neki drugi tjedan i da nema Waynea Rooneyja, ovu bih priču ispričao i ranije u kolumni". U sjeni sapunice o napadaču Manchester Uniteda ostala je zanimljiva priča o 21-godišnjem napadaču Newcastlea Andyju Carrollu, koji je po svemu sudeći kvalitetan igrač, ali se izvan terena uklapa u sve stereotipe o nogometašima kojih se možete sjetiti.

U zadnje vrijeme Carroll se dobro upoznao s interijerom zgrade suda u Newcastleu, a igrom slučaja u istom su tjednu na neki način zaključena dva predmeta u kojima je igrao glavnu ulogu. Novčanu kaznu od 3500 funti platit će zato što je u prosincu prošle godine u noćnom klubu na igrača Crook Towna Michaela Cooka bacio čašu, no daleko zanimljiviju sudsku odluku dobio je u slučaju napada na svoju bivšu djevojku Laurie Henderson.

Sud u Newcastleu je, za razliku od Garyja Nevillea, pokazao da ima smisla za humor, pa je uz zakazivanje ročišta za siječanj sljedeće godine Carrollu odobrio uvjetno puštanje na slobodu uz jedan uvjet: do sljedećeg pojavljivanja pred sucem mora živjeti s kapetanom Newcastlea Kevinom Nolanom!

Moram priznati da nisam imao prilike pročitati zapisnik spomenute sudske rasprave, no siguran sam da se radi o zabavnom štivu. Nisam, doduše, siguran je li sud u Newcastleu pritom imao na umu i dobrobit nogometnog kluba jer, kako se pokazalo, prisilni su cimeri proteklog vikenda odigrali glavnu ulogu u pobjedi nad West Hamom.

Andy Carroll kod prvog je pogotka Newcastlea asistirao upravo svom udomitelju Nolanu, a potom je sjajnim pogotkom Svrakama donio iznimno bitna tri boda. Dovoljan razlog da svaki klub razmisli o useljavanju po dvojice igrača u zajedničke stanove.

Sudačka nadoknada

Za početak, može li mi netko objasniti što simbolizira čovjek nalik na Pink Panthera koji je odlučio utrčati na teren tijekom utakmice između Sunderlanda i Aston Ville?

Što je to s navijačima Manchester Cityja i salonima za tetovažu? Stanoviti Chris Atkinson u siječnju je 2009. godine, ponesen euforijom i spekulacijama oko dolaska Kake na Eastlands, na svoja prsa zauvijek otisnuo Brazilčevo ime. Samo nekoliko dana kasnije pred novinarima je stidljivo priznao: "Ponijele su me emocije, slomilo me kad sam saznao da ne dolazi."

Nije prošlo niti pola godine, a njegov kolega po klubu Kirk Bradley, o kojemu ste već čitali u ovoj kolumi, dokazao je da baš ništa nije naučio na tuđim greškama. Ponesen stotinama milijuna utučenim u klub od strane šeika Mansoura, na svoje je rame tetovirao grb Manchester Cityja uz tekst: "Manchester City, osvajač Lige prvaka 2010/2011". Što bih dao da sam utakmicu između Manchester Cityja i Tottenhama, u kojoj je City izgubio utrku za četvrto mjesto, gledao u Kirkovom društvu.

Napokon, duet blesavih navijača Cityja ovih je dana postao trio, 31-godišnji Simon Hart toliko se zanio idejom Rooneyjeva dolaska na Eastlands, da je pohitao u salon i za tričavih 500 funti preko cijelih leđa tetovirao sliku Unitedova napadača uz tekst: "Rooney, Cityjeva legenda".

Opciju da do kraja života više ne skine majicu napustio je onoga trena kad je tetovažu ponosno podijelio s prijateljima, pogađate, prije nego je Rooney potpisao novi ugovor s Manchester Unitedom.

Dokaz da se svaki klub može "pohvaliti" navijačima upitnih intelektualnih sposobnosti je i ovaj "ulov" s Facebooka, gdje je neimenovani i s pravom skriveni navijač Chelseaja pod slikom grba svog omiljenog kluba ostavio komentar: "... ali zašto su na našem grbu lopte za odbojku?"

U reklami za tursku zrakoplovnu kompaniju igrači Manchester Uniteda na desetak tisuća metara visine hvalili su se svojim nogometnim vještinama, a tko je mogao znati da će Wayne Rooney na simboličan način najaviti svoju želju za odlaskom. Preciznim je šutom, jednim od rijetkih u posljednje vrijeme, zamalo pogodio Sir Bobbyja Charltona, no na mjestu se našao sveprisutni Edwin van der Sar.

Na kraju, tjedan koji je obilježio odlazak, pa potom ostanak Engleskog paci... Waynea Rooneyja u Manchester Unitedu završit ću impresivnom reakcijom jednog nogometnog djelatnika na Bosmanovo pravilo i prava igrača koja često poništavaju bilo kakvo pravo klubova koji su ih stvorili.

Kao i brojni drugi menadžeri u proteklih nekoliko dana, menadžer Blackpoola Ian Holloway na svojoj se redovnoj konferenciji za tisak također osvrnuo na zbivanja u Manchester Unitedu, stao na stranu kluba i Alexa Fergusona te Fifi i Uefi jasno i glasno poručio: "U krivu ste!"