Osvojili svijet, ali ostali bez naslova

Ljeto 2010. u Južnoafričkoj Republici neki će pamtiti po vuvuzelama, neki po lepršavim njemačkim izvedbama, hobotnici Paulu, španjolskom slavlju, a neki po - Diegu Armandu Maradoni. Upravo je Maradona postao ponajveća zvijezda cijelog prvenstva prije nego što je ono počelo, osoba koja je svojom karizmom zasjenila čak i najboljeg na svijetu, Lionela Messija, člana svoje zvjezdane momčadi s kojom se na jedvite jade plasirao u Afriku.

Mnogi će Maradoni priznati da je najbolji nogometaš koji je ikada koračao nogometnim travnjacima, većina će se složiti da je Messi najbolji koji trenutačno korača nogometnim travnjacima. Ali isto tako će se većina složiti da Maradona nikad nije bio dobro rješenje za argentinsku klupu na kojoj je bilo materijala za svjetski naslov, kao i da nema potrebno znanje kojim bi iskoristio najbolje od Messija i društva.

Praktički bez ikakvog trenerskog iskustva, Maradona je 28. listopada 2008. u ruke dobio jednu od najboljih svjetskih reprezentacija, a individualno možda i najzvučniju. Da bi to mogle biti mučne kvalifikacije pokazao je ubrzo poraz 1:6 u Boliviji, izjednačenje najgoreg poraza Argentine u povijesti. Messi se uklapao u blijeda izdanja Gaučosa, a javnost je sve više strahovala hoće li se nacionalni ponos uopće pojaviti u Južnoafričkoj Republici.

Ipak, pobjede u posljednja dva dvoboja, uključujući posljednju u Urugvaju, donijele su Argentini četvrtu poziciju u kvalifikacijama, izravan plasman u Afriku i mediji su se mogli početi baviti prognozama kakvu će to Argentinu predstaviti Maradona na najvećoj svjetskoj pozornici s igračem koji u Barceloni igra nogomet života.

"Sve ću učiniti za njega, on mora biti čovjek odluke, a u Argentini imamo dovoljno dobrih igrača koji mu mogu omogućiti da igra kao u Barceloninom dresu. Često razgovaram s Messijem i znam koliko on želi da Argentina postane svjetski prvak. Ja sam tu da stvari postavim tako da se zna tko je gazda na terenu, a to je Messi zaslužio svojim sjajnim igrama", odgovorio je Maradona na kritike upućene Messijevim izvedbama u reprezentativnom dresu koje nisu bile ni blizu onima u Barceloni.

Messi se pokušao obraniti: "Potpuno je drugačije igrati za Barcelonu i za reprezentaciju. Međutim, to ne znači da su u reprezentaciji lošiji igrači, baš suprotno, oni su jedni od najboljih igrača na svijetu. Razlog je u tome što nemamo puno vremena za uigravanje."

Maradonini igrači u mnogim su slučajevima bili nositelji igre svojih klubova. Uz neprikosnovenog Messija, u Interu je Mourinho gradio tri trofeja s Argentincima, Higuain je briljirao u Real Madridu, Tevez u Cityju, Di Maria u Benfici, dok su Argentinci činili i dio Bayernove šampionske ekipe.

Upravo je Bayernov trener Louis van Gaal izravnom kritikom izrekao možda i najveću istinu. "Argentina ima vjerojatno najbolju momčad. Međutim, mislim da je jednako važno imati i dobrog trenera." A Maradona, usprkos svoj svojoj veličini, nije bio pravo rješenje za Argentinu, što će se pokazati i u Južnoafričkoj Republici.

Lepršav start, grubo prizemljenje

Argentina je dobila prilično laganu skupinu s Grčkom, Južnom Korejom i Nigerijom. Maradona je plijenio naslovnice izjavama i eskapadama, zabavljao je javnost izjavama i gestama tijekom utakmica, a ciljano ili ne, postao je vrlo dobar štit od medija za svoje igrače koji su se mogli više opustiti. Stvorio je ugodnu atmosferu u kampu, igrači su mu vjerovali, ali je stalno bila prisutna sumnja u njegove sposobnosti kad dođu odlučujući trenuci.

Argentina je otvorila skupinu teškom pobjedom protiv Nigerije, a zatim oduševila svijet lepršavom igrom i trijumfom 4:1 protiv Južne Koreje. Iako Messi nije postigao nijedan gol, pružao je solidne izvedbe, a pobjedom protiv Grčke 2:0 Argentina je zaslužila epitete jedne od reprezentacija koje su pružile najljepšu igru.

Neki su tada Argentinu proglašavali prvim favoritom prvenstva, neki su i dalje sumnjičavo vrtjeli glavom, ali svi su čekali što će zvijezdama nakrcana momčad pokazati protiv jedne snažnije momčadi koja će ih uistinu staviti pod pritisak.

Već se protiv Meksika u osmini finala vidjelo da Argentina teško diše pod pritiskom. Povela je golom Teveza iz očiglednog zaleđa i na krilima tog pogotka odnijela pobjedu 3:1, ponajviše na račun individualne kvalitete.

Poslije toga slijedilo je grubo prizemljenje argentinskih nada. Čekala je razigrana Njemačka na koju Maradona, kao i na mnoge prije toga, nije želio trošiti mnogo vremena za analizu: "Nema potrebe govoriti o našim protivnicima kao što su to oni činili. Fokusirani smo na sebe, na našu momčad i učinit ćemo sve kako bismo to pokazali na terenu."

Njemačka je u četvrtfinalu razotkrila sve slabosti Gaučosa. Mlada i poletna njemačka momčad poigravala se s argentinskim braničima i još jednom podsjetila na kritike koje je Maradona progutao nepozivanjem europskih prvaka Javiera Zanettija i Estebana Cambiassa. Improvizacija s oslanjanjem na zastrašujući napad više nije mogla proći protiv organiziranog i uigranog Elfa koji je četiri puta "probušio" Romera, a mogao je još toliko.

Bilo je to naglo buđenje za Maradonu i Messija i dokaz da Argentinu ne može voditi samo karizma. Koliko god ona velika bila. Messi je briljirao u Barceloni, dobio je obećanu slobodu u reprezentaciji, ali je bio bez sustava jer ga Maradona, ili nije imao, ili je bio preslab za suprotstavljanje ozbiljnijim momčadima.

Iako to nikad neće priznati, Messi bi vjerojatno radije prije prvenstva (ili još tijekom kvalifikacija) odabrao izborničko ime koje će mu ulijevati nadu da bi njegovu momčad mogao dovesti do svjetskog trona. U Maradoni, bez obzira na silni igrački potencijal, to nikad nije imao i za najpriželjkivaniji naslov karijere morat će pričekati neka bolja vremena.