Mourinhova hipnoza i Messijevo remek-djelo

El patetico, izjavio je Sportnetov Engleski pacijent nakon utakmice koja je donijela puno više ružnih scena nego atraktivnog nogometa. Udaranje i glumatanje, naguravanje i nadvikivanje, isključenja i kartoni, ružne izjave i optužbe. Sve to nije mogao zasjeniti niti veličanstveni Lionel Messi.

U Hrvatskoj je, kao i drugdje u svijetu, tema Barcelone i Reala razlog za izuzetnu polarizaciju. Malo je objektivnosti, a puno navlačenja na svoju stranu. S jedne strane su brojni navijači Barcelone te oni koji vole nogomet kakav prezentira katalonska momčad, a s druge strane su svi ostali. Navijači Reala, ljubitelji Josea Mourinha, svi kojima je dosadila Barcelonina superiornost pa i njihova "tika-taka" igra s tisuću dodavanja. Svi su argumenti već dobro poznati, a nema rasprave koja ne završi pokazivanjem videa koji jasno pokazuje je li ili nije prije tri godine u Gijonu Puyol trebao dobiti žuti karton, i tako nakon apsolutno svakog derbija.

Barcelona je najbolja na svijetu. Barcelona je najdosadnija na svijetu. Barcelona ima najbolje rezultate otkad je Guardiola trener. Barceloni uvijek pomažu suci. Real je jadan sa svojim bunkeraškim pristupom. Real igra na rezultat i u Kupu kralja se to isplatilo. Real igra oštro i zato dobiva crvene kartone. Barcelona igra pod okriljem Uefe i Unicefa.

A istina? Sigurno se negdje sakrila između tih redaka, zar ne?

Činjenica 1: Real je nastavio tradiciju Mourinhovih momčadi koje protiv Barcelone igraju čvrsto, oštro i agresivno. Portugalcu je to donijelo kakav-takav pozitivan rezultat protiv Barcelone (u odnosu na druge momčadi) i jasno je što želi postići takvom taktikom – utjerati strah u kosti fizički nešto slabijim igračima Barcelone i tako razbiti njihovu lepršavost.

To nije neka posebno nova taktika, i apsolutno je legitiman način za doći do rezultata. Dakako, takva taktika otvara izgledniju mogućnost dobivanja kartona, posebno ako druga momčad uspješno "prodaje" priču o pretjeranoj agresivnosti.

Činjenica 2: A Katalonci rade upravo to. Na čelu s glumcima Pedrom, Busquetsom i Alvesom, Barcelonini igrači na oštre startove Pepea i društva odgovaraju valjanjem po travnjaku, hvatanjem za lice i kada im netko stane na mali prst i uletavanjem u lice sucu utakmice. Ni Realov ni Barcelonin pristup po ovom pitanju nije dobar za propagandu nogometa, no i jedni i drugi će vam reći – što drugo napraviti? Madriđani udaraju jer ne žele opet biti s krive strane "petarde", Katalonci glume jer tako "kažnjavaju" udaranje.

Barcelonini oponenti imaju apsolutno pravo kada pozivaju krovne nogometne organizacije da se obračunaju sa simuliranjem i glumom na jednak način kao što su se s oštrim prekršajima. Istina, sucu je lakše vidjeti prekršaj nego uočiti glumu, pa je glumatanje nešto što se mora kažnjavati naknadnim pregledavanjem snimaka. I upravo to treba učiniti, te tako razlučiti kada Pedro zavija jer mu je Marcelo namjerno stao na nogu, a kada zavija bez ikakvog razloga. U prvom slučaju naknadno kazniti Marcela, u drugom Pedra, pa će se takvi slučajevi u budućnosti iskorijeniti ili barem njihov broj smanjiti.

Činjenica 3: Crveni karton Pepeu je "li-la". Barcelonini drukeri tvrde da je apsolutno čist, madridski tvrde da nije niti karton. Štimac misli da nije, Jarni misli da jest. Barcini igrači misle da nije ni upitno, Realovi misle da se cijeli svijet urotio za Barcelonu. No, bez obzira u kojem kutu sjedili i kako na taj konkretan start gledali, činjenica jest da Pepeu to nije ni prvi oštar start na utakmici, a još manje prvi direktni crveni u karijeri. I htjeli - ne htjeli, reputacija u takvim slučajevima može biti presudna jer Ryan Giggs, čovjek bez crvenog kartona u preko 800 utakmica u dresu Manchester Uniteda, neće kod suca imati isti tretman kao Pepe koji je imao luđačkih poteza na nogometnim travnjacima. U situacijama koje mogu otići na obje strane, ono što radite u karijeri vam se vraća na najbolji ili najgori mogući način. Bilo ako tražite jedanaesterac, a zovete se Vručina, bilo ako postignete gol, a u crti se s posljednjim obrambenim igračem i zovete se Inzaghi, bilo ako napravite oštar start s đonom, a zovete se Pepe. Portugalac je ipak puno odgovorniji za crveni karton nego Alves koji se bacio kao da ga je pogodio projektil ili Stark koji se uhvatio za stražnji džep.

Činjenica 4: Suci pomažu Barceloni. Je li to zaista činjenica? U svakom slučaju je činjenica da je Jose Mourinho uspješno uvjerio svoje igrače u tu priču, a tako i pola nogometne javnosti.

Mourinho je zaista briljantan psiholog. Na suce vrši pritisak i prije i za vrijeme i poslije utakmice, a sposoban je izreći nešto i sto puta ako treba samo da bi to postalo istina. Teškim optužbama na račun Barcelone Mourinho ne samo da radi pritisak na suce kao "zalog za budućnost", već i skreće pozornost sa svih nogometnih tema. Jer njemu, najskupljem treneru na svijetu, nije u interesu pričati o nogometu nakon bilo koje utakmice gdje njegova momčad nije pobijedila jer on kao trener donosi isključivo – rezultat. Kada nema rezultata (što nije često), onda u prvi plan dolazi igra, a kao što se mnogi drugi treneri skrivaju pred Mourinhom kada pričamo o rezultatima, tako se i Mourinho skriva i prebacuje teme kada se priča o – igri.

Mourinhu je protiv Barcelone dosuđeno dosta crvenih kartona, Barca općenito ima sudačkih odluka u svoju korist proteklih godina, to sve stoji. Djelomično je to plod Barceloninog stila koji frustrira protivnika, djelomično je to plod Mourinhovog stila koji je uvijek na granici kartona, djelomično je to plod glumatanja i pritiska igrača Barcelone, ali je nelogično to pripisati zaštiti Barcelone od strane Uefe.

Naime, da Uefa zaista ima posebnu "agendu" da Barcelona MORA doći do finala, onda ne bi bilo odluka, niti jedne jedine, koje su na štetu Barcelone. Lani je Barcelona zaista oštećena protiv Intera, više nego Inter protiv Barcelone. Prije famoznog susreta na Stamford Bridgeu, Barcelona je oštećena na Nou Campu. Nije upitno je li Barcelona imala i sreće sa suđenjem – imala je, ne treba to posebno dokazivati. No, da Uefa zaista želi vidjeti isključivo Barcelonu u finalu, onda ne bi bilo situacija gdje je baš Barcelona oštećena. Onda nikada ne bi bio nepriznat pogodak za 2:0 lani protiv Intera, jer "to je bilo u Uefinom interesu", zar ne? Onda bi bio isključen i Adebayor, zar ne? Onda bi Pepe puno prije dobio žuti karton, zar ne?

I zato je Mourinhova osuda i pljuvačka na Guardioline titule krajnje nekorektna, nesportska i nekolegijalna. Da se Guardiola želi spuštati na Portugalčevu razinu, onda bi mu uzvratio na isti način – "nadam se da će i Mourinho osvojiti jednu čistu Ligu prvaka". Jer, Portugalac je prigodno zaboravio kako je 2003. nepriznat apsolutno regularan pogodak Paula Scholesa protiv njegovog Porta (je li tada Porto imao zaštitu Uefe i Unicefa?), zaboravio je svaku situaciju kada su suci išli njemu na ruku. A takvih je situacija bilo puno, baš kao i onih obrnutih. I baš kao što toga ima svaki trener na svijetu. Ali kao što mi u porazu od Njemačke pamtimo Sundella, a u pobjedi nad Italijom golove Rapaića i Olića, tako i Mourinho pamti samo ono što mu se odgovara.

Činjenica 5: Barcelona je bolja od Reala.

To bi ipak trebala biti najvažnija činjenica u svim ovim raspravama. U četiri ovogodišnje utakmice Barca je jasno pokazala kako je bolja momčad u svim segmentima igre – tehnički, taktički, stilski, po golovima, po prigodama, po posjedu, obrambeno, napadački i po ukupnom učinku, međusobno i u natjecanjima koje igraju.

Bi li četvrti ovogodišnji ogled završio drugačije da Pepe nije isključen? Nemoguće je reći. Barcelona se može pozvati na finale Kupa gdje je nakon ulaska Adebayora u igru bila puno bolji protivnik, pa može tvrditi kako bi se isto dogodilo i u Madridu. U Realu mogu reći da se Messi sigurno onako ne bi šetao kroz sredinu terena da je tamo stajao Pepe.

Igrač manje je važan, posebno jer ga Barcelona jako dobro koristi, ali ne treba zaboraviti da je Real s igračem manje izjednačio u ligaškoj utakmici. Da se Inter s igračem manje uspio obraniti u prošlogodišnjem polufinalu. Da je puno puta u prošlosti igrač više ostao neiskorišten, posebno kada se protivnik dobro brani. Ne treba zaboraviti da je Barceloni trebala odlična Guardiola zamjena Pedro-Afellay, da je potonji morao proći Marcela i idealno ubaciti, da je Messi to morao pospremiti, da je Messi morao proći pola Realovih igrača kako bi zabio još jedan pogodak. Ništa Barceloni nije palo s neba.

Nije slučajno da je baš Iker Casillas, najdugovječniji stanovnik Realove svlačionice i čovjek koji je svještan što Real predstavlja u svijetu, i kako je Real došao do svojih velikih rezultata i bogate povijesti, jedini koji nije "kupio" Mourinhovu priču o sucima, koji je spustio glavu i više-manje rekao kako se Madriđani trebaju poklopiti po ušima.

Casillas je igrao sa Zidaneom, Figom i Ronaldom i zna kako to izgleda kada Real igra kako i priliči nadimku kluba – kraljevski. I Casillas zna da ono što je Mourinho pripremio za Barcelonu nije za Realovu razinu, posebno ne jer Real u svojoj momčadi itekako ima španera koji bi mogli i trebali igrati lijep, ili barem napadački nogomet.

Mourinho je uspješno hipnotizirao sve svoje obožavatelje, kao i dobar dio navijača Reala, da povjeruju kako je njegov stil jedini s kojim se može svladati Barcelona. Stil s kojim deveterostruki prvak Europe i momčad s najskupljim igračem na svijetu na svom igralištu dopušta protivniku 72 posto posjeda lopte, ograničava se na kontru i prekide kao da je Hercules, a ne REAL MADRID.

Prođu li zaista u finale Barcelona i Manchester United, Mou bi u finalu trebao navijati za – Barcelonu. Jer, pobijedi li Manchester United, sentimentalni favorit dobrog dijela Europe, koji s Fergusonom na čelu sigurno neće zaigrati bunker i neće svoj stil u potpunosti prilagoditi suparniku, bit će to znak da se Barcelonu može pobijediti i "nemourinhovskim metodama". I onda više Mourinho neće imati objašnjenje zašto je Real igrao tako kako je igrao.

Kao što smo već pisali, Mourinho je prešao dalek put s Realom, posebno na psihološkoj razini o čemu svjedoči konačni iskorak iz prosjeka Lige prvaka i pobjeda u finalu Kupa kralja protiv Barcelone. Potvrdio je time svoj trenerski genij, inteligenciju i karizmu kojom osvaja igrače da ga vjerno prate.

No, ovoga puta Guardiola ga je nadmudrio. Katalonski strateg nije dopustio da njegova momčad upadne u zamku, nije jurišao s previše igrača prema naprijed, strpljivo je čekao i dočekao da se Realu obije o glavu kukavička igra. Povukao je bolje izmjene, i na Real je izašao s tri napadača, dok se Mourinho na klupi družio s Adebayorom, Benzemom, Higuainom i Kakom koji je odigrao briljantnu utakmicu u Valenciji.

Kada dobije, a dobiva jako puno, Mourinho je kralj jer njemu je rezultat iznad svega. No, kada ne dobije – kralj je gol. Jer ne samo da izgubi, već izgubi kao kukavica. I nema hrabrosti priznati nekome da je bolji, kao što je Barcelona bolja od Reala, već uvijek mora dodati "ali". Barcelona je sjajna, ALI...

Ali da je Pepe igrao, onda bi na vrijeme srušio Messija. I vjerojatno ne bismo vidjeli jedan od najljepših golova u karijeri momka koji će ostati zapamćen kao jedan od najboljih u povijesti.

Dakako da bi nogomet bio glupa igra bez obrana, bez kvalitetnih braniča i defanzivaca, bez kvalitetne obrambene taktike. No, kada Barcelonini igrači kažu kako je "pobijedio nogomet", jasno je da zapravo pitaju navijače – gledate li nogomet zbog Messijevog prolaska ili Pepeovog rušenja? I zato bi Real ima puno više simpatija u svojim žalopojkama na suca da je prema naprijed odigrao išta.