Spasite hrvatsko prvenstvo!

Sjetite se, kad je hrvatska košarka bila u situaciji da čeka doigravanje u kojemu četiri različite momčadi žele i mogu na tron? Situaciju u kojoj prvoplasirani klub strepi od četvrtog, a jedan od glavnih favorita u doigravanje ulazi s treće pozicije i za ulazak u finale treba barem jednom slaviti na najtežem gostovanju u hrvatskoj košarci? Situaciju gdje borba za sam ulazak u doigravanje traje praktično do završnog tjedna i gdje četiri kluba "ratuju" za to četvrto mjesto? Sezonu u kojoj se treća momčad Eurokupa čupa u zadnjoj minuti na prvom gostovanju kod kluba koji je prvi dio sezone proveo u A-1 ligi, a svoj prvi poraz nakon deset pobjeda u nizu doživljava kod druge momčadi koja je prvi dio sezone provela daleko od regije i europskih kupova.

Da, ovo je definitivno najzanimljivije, najuzbudljivije i najneizvjesnije košarkaško prvenstvo od hrvatske samostalnosti. Dočekali smo napokon proljeće u kojemu među četiri kluba koji će se boriti za titulu ne postoji apsolutni favorit, niti postoji apsolutni autsajder.

950 ljudi boravilo je u prosjeku na utakmicama Lige za prvaka ovog proljeća. Mislite da je malo? Provjerite statistiku "velikog" nogometa i HNL-a. Za sport koji je godinama bio "na aparatima", za ligu u kojoj se "ozbiljna košarka" igra tek dva i pol mjeseca, gotovo 1.000 ljudi po utakmici je itekako značajna brojka. Brojka koja kazuje kako se košarku u Hrvatskoj nikad nije prestalo voljeti i kako košarka u Hrvatskoj i dalje im svoju publiku.

Ovakva sezona, bez obzira tko će na kraju biti prvak i predstavljati našu državu u Euroligi, mora biti "kamenčić u cipeli" svima koji nešto znače i odlučuju u hrvatskoj košarci. Motiv da se još jednom preispita što napraviti s hrvatskim košarkaškim prvenstvom koje je zaslužilo daleko više pažnje i daleko više vremena od ove brzopotezne "ho-ruk" završnice u kojoj klubovi i igrači ne stignu ni odahnuti, ni analizirati, ni razmišljati.

Zar je zaista zauvijek pokopana ambicija i potreba da hrvatska košarka više ikad ima prvenstvo koje će trajati cijelu sezonu, a ne samo od sredine ožujka do početka lipnja?

Regionalna liga već je čitavo desetljeće realnost protiv koje se postalo teško boriti, iako do danas nisam uspio vidjeti ni jednu kvalitetnu analizu koja bi jasno definirala što je to hrvatska košarka konkretno i decidirano dobila od te regionalne lige. Do danas me nitko nije uvjerio da je prijenos velikog dijela suvereniteta hrvatske košarke na regiju pametan i smislen i nitko me ne može uvjeriti da je za hrvatsku košarku bolje da se mjesto u Eurokupu osigurava samo putem regionalne lige, bez ikakvog utjecaja hrvatskih natjecanja. Već sad strepim od nekog birokratskog klimoglava na nečiju ideju da se i hrvatsko mjesto u Euroligi "pokloni" regionalnom natjecanju, što bi do kraja devastiralo ionako poharana hrvatska klupska natjecanja.

Jer upravo je to "odblokiranje" Ciboninog monopola na hrvatsko mjesto u Euroligi donijelo makar ovaj slabašan dašak svježine u hrvatsku klupsku košarku. Ideja da kroz dvije godine pametnog rada i organizacije svaki klub može razmišljati o Euroligi, probudila je mnoge koji su se prisilno uspavali unutar četiri zida hrvatske klupske košarke iz kojih je bilo praktično nemoguće izaći. Ta moguća viza za najjaču europsku košarkašku ligu s jedne je strane probudila i Cedevitu i Zagreb, a s druge natjerala Cibonu na shvaćanje da više ništa ne pada s neba i da će se za budući ulazak u Euroligu morati itekako potruditi i itekako raditi. A ne samo trošiti i ne misliti što će biti sutra.

Nagledao sam se ove sezone košarke i u A-1 ligi i u Ligi za prvaka i u NLB ligi i u Eurokupu i u Euroligi i u NBA ligi. I srce mi se para što moram reći da razina košarke koja se igra u A-1 ligi danas ne spada u ono što se kolokvijalno zove "ozbiljna košarka". Da, Split je izronio i pobijedio Cibonu i Cedevitu, da Borik Puntamika je namučila nekoliko "regionalaca", da Alkar je u Sinju skoro dobio Cibonu. Da, ali su isti taj Split, Puntamika i Alkar znali "pucati" s po -20, neki i više, primjećivalo se ponekad da "dišu na škrge", da teško drže visoki ritam kad se igraju po tri utakmice u tjedan dana, da ni ne govorimo o taktičkim i tehničkim detaljima u kojima se iz aviona ponekad dala primjetiti kilometarska razlika u razini košarkaške igre.

Nemojte me pogrešno shvatiti, spomenuta trojka A-1 ligaša zaslužuje sve pohvale i čestitke zbog onoga kako su odigrali Ligu za prvaka i koliko su hrabro i beskompromisno ulazili u dvoboje protiv regionalne četvorke. Međutim, i sami su priznali da se dugoročno ne mogu, niti će ikad moći nositi s momčadima koje igraju NLB ligu iz razloga što je intenzitet košarke u A-1 ligi daleko ispod potrebne razine. Nema šanse da će se jedan Split ili dogodine Zadar, ikad uspješno vratiti iz te rupe u kojoj četiri mjeseca igraju protiv nedoraslih protivnika i neozbiljne košarke.

Već danas me hvata jeza od pomisli da će jedan Toni Katić, Luka Babić, Pavle Marčinković ili Ivan Batur nepovratno izgubiti pola sljedeće sezone u ligi u kojoj ni na koji način ne mogu napredovati. I već me danas strah toga kakvi će izgledati dogodine u ovo vrijeme, kad se nakon neozbiljne košarke protiv nedoraslih protivnika u A-1 ligi, susretnu s igračima koji su dotad igrali neka ozbiljnija i zahtjevnija natjecanja. Već sam danas nervozan kad se sjetim da bi jedan Šarić, Hezonja ili Mavra svoje prve seniorske korake trebali odraditi u takvom neambicioznom i depresivnom društvu u kojemu ih baš ništa neće pripremiti na ambijent koji ih čeka izvan tog svijeta.

A-1 liga bez naših najboljih klubova je depresivna liga u kojoj ne želi igrati nitko tko ima ikakvu drugu opciju. Pogledajte koliko hrvatskih igrača igra po inozemstvu, igrača koji možda nisu razina za Eurokup ili Euroligu, ali koji su "mlažnjaci" za većinu onih koji igraju u A-1 ligi. Ti će igrači radije pola sezone provesti bez angažmana čekajući neku ponudu iz Mađarske, Slovačke ili sa Cipra, nego se vratiti u neki klub iz A-1 lige. Vujčić i Bagarić su neka druga(čija) priča, ne miješajte njih u taj lonac. Ali strašno je da hrvatski igrači više ni ne pomišljaju na povratak u taj rang. I tko im to može zamjeriti?

Ako već regionalnu ligu moramo uzeti kao činjenicu, i dalje mi nije jasno zašto ona za hrvatsku košarku mora biti osnova i nešto što je najvažnije, umjesto da bude tretirana kao nadgradnja i nešto što dolazi kao nagrada? Neovisno o regionalnoj ligi, čelni ljudi hrvatske košarke jednostavno moraju (!!!) pronaći način da se hrvatsko prvenstvo igra cijelu sezonu! Moraju naći način da se smanji ova ogromna polarizacija i sve dramatičnija kvalitativna razlika između onih koji igraju u A-1 ligi i onih koji igraju u regionalnoj. Ako su vaterpolisti uspjeli naći način kako proširiti kvalitetu "regionalizacijom" i istovremeno sačuvati bazu i klubove koji trenutno nisu na razini Juga ili Mladosti, zašto to ne bi mogli i košarkaši?

Zar je moguće da netko tko upravlja svim onim što se događa u hrvatskoj klupskoj košarci još uvijek ne shvaća da pila granu na kojoj sjedi? Zar itko tko želi dobro hrvatskoj košarci i dalje smije zatvarati oči pred činjenicom da ovako polariziranim i devastiranim domaćim prvenstvom hrvatska košarka sama sebi uništava bazu, snižava kvalitetu i onemogućava napredak i igrača i klubova - na koncu i reprezentacije?