Korak naprijed, natrag dva

Od vrha do dna protekla je Hajdukova avantura po hrvatskim i europskim travnjacima u sezoni 2010./2011. Riječi "vrh" i "dno" ipak uzmite uvjetno jer naravno da nastup u skupini Europske lige nije "vrh" te da druga pozicija u domaćem prvenstvu nije "dno", no za aktualnu generaciju Hajdukovih navijača i nema neke razlike.

Sve je počelo idealno, gotovo nestvarno. Stanko Poklepović momčad je poveo u nezaboravni pohod na Europu i na putu do skupina Europske lige eliminirao rumunjske predstavnike Dinamo Bukurešt i Unireu. Eurosezona kulminirala je sada već antologijskim pogotkom Ante Vukušića za pobjedu nad Anderlechtom 1:0 na Poljudu, no taj jedinstveni doživljaj i veliko slavlje koje je uslijedilo bez dileme su bili vrhunac sezone.

A kada vrhunac sezone doživite već u posljednjim danima rujna, to ne može biti dobro, zar ne?

Hajduk se u Europi puno trošio i kao rezultat toga njegove izvedbe u HNL-u bivale su sve bljeđe, a Poklepovićev status trenera sve nesigurniji. Prvih 11 utakmica "Bili" nisu znali za poraz, a onda su nanizali dva (Cibalia u gostima i Istra na Poljudu u Kupu) pa je tadašnji predsjednik Joško Svaguša Špacu odlučio zamijeniti još jednim povratnikom Goranom Vučevićem.

Bio je to tek početak rezultatske krize, iz koje Hajdukovci praktički nisu ni izašli. Pobjede protiv Zagreba i Lokomotive bile su "dude varalice" jer uslijedilo je još jedno golemo razočaranje u Puli. Ipak, do kraja prvog dijela sezone Splićani su ubilježili dvije pobjede i smanjili zaostatak za Dinamom na pet bodova.

Zimski prijelazni rok donio je prodaje Senijada Ibričića i Ivana Strinića, no unatoč tome trener Vučević vjerovao je da njegovi igrači mogu odigrati dobru polusezonu. Međutim, poraz u slavljeničkoj utakmici sa Slavijom otvorio je oči, a mnogi su se tada s razlogom pitali što su to Hajdukovci radili na skupim pripremama u Turskoj kada protiv osrednje češke momčadi nisu uspjeli napraviti niti jednu suvislu akciju.

U utakmicama prvenstva što su uslijedile postajalo je sve jasnije da ti mladi i neiskusni igrači jednostavno ne mogu podnijeti teret gubitka dvojice ponajboljih suigrača i da su očekivanja stavljena pred njih bila daleko izvan njihovih realnih dometa. Ako je ikakva nada za naslov uopće i postojala, ona se brzo ugasila remijem protiv Intera na Poljudu i potom uvjerljivim porazom od Dinama na Maksimiru.

Između tih dviju utakmica Hajduk je uz nedopadljivu igru porazio Zadar i Split, ali je nakon maksimirskog poraza potpuno potonuo i bijela zastava zavijorila se na bijelom brodu. Domaći poraz od Karlovca bio je koban za Vučevića, kojeg je naslijedio "vatrogasac" Ante Miše kako bi priveo sezonu kraju. Ni ta zadaća nije mogla proteći lagano pa se protiv Hajduka osladio čak i fenjeraš Hrvatski dragovoljac, no u zadnjem kolu "Bili" su ipak porazili Lokomotivu i tako potvrdili ugroženo drugo mjesto.

Pozitivno

U živopisnoj sezoni kao što je bila ova najpozitivniji događaj bio je Hajdukov uspješni izlet u Europu nakon puno godina čekanja. Premda je bilo vrlo malo onih koji su vjerovali da će Hajdukova europska avantura dočekati duge rukave, to se ipak dogodilo. Euforija koja se tih ljetnih dana stvorila tijekom utakmica s bukureštanskim Dinamom i Unireom te kasnije s Anderlechtom podsjetila nas je na slavn(ij)e dane Hajduka u kojima su takvi prizori bili svakodnevica.

Grad Split je na dan tih europskih utakmica naprosto živio za Hajduk. Ulice su bile okićene u bijelo, navijački transparenti i obilježja kluba bila su vidljiva na svakom koraku, u svakoj uličici, u svakom kafiću, navijačke pjesme su se cjelodnevno puštale na radio postajama. Tih dana zaista je bilo (posebno) lijepo biti Splićanin i Dalmatinac.

Negativno

Ondašnja uprava na čelu s Josipom Grbićem i Petroslavom Sapunarom nije učinila ni približno dovoljno za organizaciju Hajdukova rođendana. Nema područja na kojem se nije zakazalo, a shodno tome izostala je i očekivana financijska dobit. Radilo se u stilu "lako ćemo", pa se nije stiglo napraviti čak ni najosnovnije stvari poput prodaje prigodnih svečarskih majica, šalova, upaljača, kemijskih olovaka, kapa itd. Dovoljno je reći kako su navijači Slavije sa sobom u Split donijeli prigodne šalove s imenima i grbovima dvaju klubova te datumom odigravanja utakmice.

Duo Grbić - Sapunar nije se iskazao ni u dovođenju igrača. Ivica Križanac se praktički nudio na pladnju već par mjeseci, no oni nisu znali to prepoznati i bivši reprezentativac otišao je nekoliko stotina metara dalje od Poljuda - na Park mladeži. Također, svakako je negativna stvar i nova kriza rukovođenja, koja je nakon odlaska predsjednika Joška Svaguše rezultirala natječajem za tročlanu upravu koji se odužio sve do svibnja. Tako se dogodilo da Hajduk nekoliko mjeseci praktički nije ni imao predsjednika!

U ovoj rubrici ne smijemo izostaviti eskapade Anasa Sharbinija, kao ni slabu formu još jednog "dragulja" Marina Tomasova te poraze od Dragovoljca, Karlovca, Cibalije i Istre koji su ništa drugo no rasprodaja ugleda.

Istaknuli su se

Mislim da dileme oko najistaknutijeg "igrača" zaista ne bi trebalo biti. Ona je Hajdukov 12. igrač i velika snaga splitskog kluba. To je, naravno, Torcida, koja se posebno istakla prvo velikim razumijevanjem zbog novopostavljene tartan staze uoči atletskog Kupa kontinenata prošlog rujna, a zatim i spektakularnom organizacijom proslave 100. rođendana najdražeg im kluba. Da nije bilo njih, ta proslava bi bila "proslava".

Trud koji su navijači Hajduka diljem Lijepe naše i kugle zemaljske uložili kako bi na dostojan način čestitali svom stogodišnjaku rođendan bio je uistinu zadivljujuć. Iz dana u dan internetske portale zatrpavale su slike Hajdukovih navijača iz svih krajeva svijeta. Svi su htjeli na neki svoj način biti dijelom tog jedinstvenog događaja, koji je svoj vrhunac doživio 13. veljače točno u ponoć, kada je "mali milijun" bengalki u gradu pod Marjanom pretvorilo noć u dan, te kasnije tog dana na svečarskoj utakmici protiv praške Slavije na kojoj je Torcida izvela spektakularnu koreografiju.

Pomalo nestvarni video zapisi i fotografije s te noći i utakmice obišli su svijet i nema onoga tko je mogao ostati ravnodušan...

Što se igrača tiče, najviše su se u prvom dijelu istaknuli Ibričić, koji je bio apsolutni vođa momčadi, te Vukušić, koji se u nastavku sezone ipak utopio u sveukupno sivilo momčadi, ali je ipak završio kao drugi strijelac lige i tako se prometnuo u jednog od najvrjednijih eksponata Hajduka uoči ljetnog prijelaznog roka. Premda više nije na vrhuncu svoje forme, kako fizičke tako i igračke, kapetan Srđan Andrić barem bi po borbenosti i htijenju mogao poslužiti kao primjer svojim golobradim suigračima.

Utakmica sezone

Za odabir utakmice sezone treba "zaviriti" u europski kutak. Hajduk je u domaćem prvenstvu sa 6:1 pregazio Istru i s 5:0 Inter, no te pobjede ne mogu se mjeriti s trima europskim slavljima. Pred sjajnim navijačkim dekorom Poljuda srušeni su Dinamo B., Unirea i Anderlecht, a mislim da će se i svi poklonici "Bilih" složiti da su sve tri bile podjednako lijepe i vrijedne, da je svaka bila specifična na svoj način te da je nemoguće između njih odabrati onu jednu koja bi sa sobom ponijela titulu "utakmica sezone".

Iznenađenje sezone

Vjerojatno najveće iznenađenje (ali i kiks tadašnje uprave) bilo je davanje otkaza Poklepoviću u trenutku u kojem je Hajduk i dalje gajio nadu u prolazak u drugi krug Europske lige. U redu, Hajduk je zaista počeo igrati sve lošije slijedom napornih europskih utakmica i slabe rotacije igrača (za ovo potonje je, doduše, ipak Poklepović kriv), no micati trenera s golemim iskustvom u euroutakmicama nije bio baš pametan potez.

Možda je pametnije bilo pustiti ga da odradi još te tri utakmice protiv Zenita i AEK-a kući te Anderlechta vani pa onda vidjeti što dalje. S njim na klupi Hajduk bi zasigurno imao puno veće šanse jer, ma što neki mislili o Poklepoviću kao treneru, činjenica je da je u Europi imao rezultate. I ove sezone i tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća. Za usporedbu, njegov puno neiskusniji nasljednik u tom segmentu, Vučević, u te tri preostale utakmice upisao je sva tri poraza.

Presuda

Bila je to čudna sezona, puna prevrata. Navijači su već dovoljno isfrustrirani i to s razlogom. Taman kad se krenulo u kakvu-takvu stabilizaciju kluba, Svaguša je protjeran s pozicije predsjednika i opet se krenulo ispočetka. Jedan korak naprijed, dva unatrag, a natječaj za tročlanu upravu iznjedrio je najmlađeg predsjednika u povijesti kluba - Hrvoja Maleša.

Mišljenja puka opet su opredijeljena, no ionako više nitko ne očekuje ništa dobro pa se tako ni ne može razočarati. Uz Maleša novu upravu čine Milo Nižetić (struka) i Pavle Cicarelli (marketing), a navijači se ipak nadaju da će njihov zanos donijeti neke pozitivne promjene i bolje sutra.

Vremena za uhodavanje, međutim, nema. Nova sezona počinje već u srpnju, a pripreme polovicom lipnja. Maleš je odmah u startu svog mandata pokazao poduzetnost i zanos i to je ipak neki znak da bi stvari napokon mogle krenuti na bolje. Dovršio je posao s Barcelonom, ozbiljno pregovara s reprezentativcima Josipom Šimunićem i Matom Bilićem, a doveo je i novog trenera Krasimira Balakova. I oko tog poteza stavovi su podijeljeni, no pričekajmo i vidimo što će nekoć slavni bugarski nogometaš napraviti, pa mu onda tek sudimo.

Svekoliki navijački puk "gladan" je uspjeha i želi prekid Dinamove dominacije, a može li uprava omogućiti uvjete (čitaj: igrače) koji će taj cilj moći i ostvariti, tek nam ostaje vidjeti...