Video: Owen Hargreaves, samo čovjek

Neki novi klinci, mlađe generacije nogometnih zaljubljenika, kojima dan započinje s C. Ronaldom, a završava s Messijem, vjerojatno i ne pamte bivšeg engleskog reprezentativca, dvostrukog osvajača Lige prvaka i to s dva različita kluba, Bayernom i Manchester Unitedom, Owena Hargreavesa. Nažalost, ozljede su ga zaustavile na vrhuncu karijere, a koliko će, nakon oporavka, stvarno biti spreman za najveće napore ili se stvarno približio trenutku vješanja kopački o klin, pokazat će iduća sezona.

Ugovorna obveza s bivšim poslodavcem, Manchester Unitedom, istekla mu je ovog srpnja. Sir Alex Ferguson još je u svibnju odlučio kako neće produljiti suradnju s, ozljedama sklonim, veznim igračem. Iskusni škotski strateg procijenio je kako više ne može imati koristi od njegovih usluga. No, Hargreaves smatra kako još nije rekao posljednju riječ, kako još uvijek može pružiti nekoliko godina nogometa na vrhunskoj razini te kako su problemi s ozljedama daleko iza njega. A, prema njegovom mišljenju najbolji način prezentacije napornog treninga široj javnosti i budućim poslodavcima bio je preko vlastitog YouTube kanala

Hargreaves je u proteklom desetljeću bio jedan od najboljih i najzahvalnijih europskih veznih igrača. Majstor s loptom, fantastične brzine, izuzetno polivalentan. Radnik u defenzivi, a odličnim prodorom i pregledom igre. Imaginacijom u napadu, ubojitog slobodnog udarca. Prototip pravog modernog veznog igrača današnjice, bio je po svojim karakteristikama ispred svog vremena.

Rođen 20. siječnja 1981. godine u Calgaryju, specifičnu nogometnu sudbinu započeo je u rodnoj Kanadi, u lokalnim Calgary Foothillsima. Sa samo 16 godina skauti Bayerna prepoznali su njegovu kvalitetu te su ga kao perspektivnog mladića doveli u klub. Tri godine kalio se u mlađim selekcijama da bi u kolovozu 2000. godine debitirao u bavarskom dresu. U premijernoj sezoni osvaja naslov nacionalnog prvaka, a predvođeni Ottmarom Hitzfeldom nogometaši Bayerna te sezone osvajaju i svoj posljednji naslov europskog prvaka. Hargreaves je odigrao svih 120 minuta finalne utakmice protiv Valencije, a do trofeja su Bavarci stigli nakon boljeg izvođenja kaznenih udaraca.

Ovim uspjehom, na samom početku profesionalne karijere, postao je tako tek drugim engleskim igračem koji je osvojio Ligu prvaka igrajući za neki ne-engleski klub. Još jedan nogometaš koji se može pohvaliti takvim uspjehom je Steve McManaman, koji je dva puta osvajao naslov s madridskom Realom. Idućih sezona ustalio se kao prvotimac, a 2002./03. počinje njegova kalvarija s ozljedama. Zbog problema, prvo s bedrenim mišićem pa mišićem lista, a na kraju sezone i aduktorom, propustio je dobar dio utakmica.

Sezonu 2006./07. također neće pamtiti po dobrom. Zbog loma noge propustio je većinu utakmica, ali je na isteku te sezone, nakon gotovo godinu dana dugih pregovora između njegovog Bayerna i Manchester Uniteda, ponajviše zahvaljujući fantastičnim partijama koje je pružio u reprezentativnom dresu na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, potpisao ugovor s engleskim velikanom. Odšteta za njegov ugovor iznosila je 17 milijuna funti, što je za to vrijeme bio iznimno velik iznos za igrača koji je praktički godinu dana pauzirao zbog ozljede.

Prva sezona na Otoku gotovo da nije mogla biti bolja za Hargreavesa. S Unitedom osvaja naslov prvaka Premiershipa, samo dva boda ispred ljutog londonskog rivala Chelseaja, dok u legendarnom moskovskom finalu Lige prvaka, upravo protiv The Bluesa osvaja svoj drugi naslov. Pobjednika je i u ovom finalu odlučila lutrija jedanaesteraca, a Owen je ponovno odigrao svih 120 minuta, ali se u ovom finalu i upisao u listu strijelaca u kaznenom raspucavanju, zabivši fantastični pogodak u četvrtoj seriji, zakucavši loptu pod gredu.

Nakon velikog uspjeha u prvoj sezoni, navijači su se ponadali kako je upravo on pravi nasljednik Roya Keana na terenu. Borbenost i nogometno znanje bili su neupitni, ali njegovo tijelo nije izdržalo. Druga godina ugovora započinju njegovi pravi problemi s koljenima. Pomoć traži kod specijalista u SAD, slijede operacije, prvo desnog koljena u studenom 2008. godine, a nekoliko mjeseci kasnije sličnu operaciju obavio je i na lijevom. Sezona je bila izgubljena.

Uz nekoliko bezuspješnih pokušaja povratka, ozbiljniju priliku na visokoj razini nije dobio sve do svibnja 2010. godine, kada u susretu protiv Sunderlanda ulazi kao zamjena u 93. minuti utakmice. To je bio njegov prvi nastup u Premiershipu nakon rujna 2008. godine, a propustio je čak 113 utakmica u tih 20 mjeseci provedenih po bolnicama i na raznim rehabilitacijama. Međutim, nade navijača u pravi oporavak brzo su ostale bez pokrića.

Početak 2010./11. sezone propušta zbog nove ozljede, a tek u studenom prošle godine uspijeva vratiti svoje mjesto u prvoj momčadi. No, još jedan povratak obilježen je novim razočaranjem. Nakon samo šest minuta provedenih u igri utakmice protiv Sunderlanda, mora napustiti teren zbog ozljede zadnje lože. Nažalost, bio je to njegov posljednji nastup za Crvene vragove. Nakon oporavka od ozljede nije uspio vratiti mjesto u sastavu, a Sir Alex je u svibnju ove godine objavio kako klub neće Hargreavesu ponuditi novi ugovor.

Rođen u Kanadi, od majke Velšanke i oca Engleza, Owen je imao opciju igrati za sve tri reprezentacije. Kao mladić nastupao je za reprezentaciju Walesa, ali pred debi susret U21 kategorije, u kolovozu 2000. godine, predomišlja se i ipak izabire selekciju Tri Lava. Hargreaves je tako postao prvi i jedini igrač koji je zaigrao za englesku nogometnu reprezentaciju, uz činjenicu da nikad nije živio u Engleskoj i tek drugi u povijesti, nakon Joea Bakera, da nije zaigrao niti u jednoj od engleskih liga.

Najdublji reprezentativni trag ostavio je na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u 'njegovoj' Njemačkoj, gdje je proveo većinu karijere. Zbog nastupa za Bayern, kanadskog naglaska, djelomično velškog porijekla ili poznavanja tečnog njemačkog jezika, nikad nije baš 'sjeo' medijima i navijačima na Otoku. Sve ih je razuvjerio odličnim igrama upravo na njemačkom tlu.

Engleska reprezentacija je, nakon izvođenja kaznenih udaraca, ispala u četvrtfinalu od Portugala, što je po već po engleskoj tradiciji pretjerane samouvjerenosti u vlastitu kvalitetu, kod medija i navijača proglašeno neuspjehom. Hargreaves je bio gotovo jednoglasno izabran najboljim igračem reprezentacije na tom natjecanju. U ispadanju protiv Portugala proglašen je igračem utakmice, jedino je on realizirao svoj kazneni udarac u raspucavanju, a na temelju odličnih igara u reprezentativnom dresu izabran je u službenom izboru engleskog FA, igračem godine i igračem Svjetskog prvenstva, što mu je i bila glavna ulaznica za ugovor na Old Traffordu.

Što reći na kraju, nego, svaka čast, Owene. Na upornosti, trudu, napornom radu i motivu. Nakon svake, makar i male ozljede, u današnjem svijetu profesionalnog sporta povratak u vrhunsku formu izuzetno je težak. Potrebna je čelična volja kako bi se vratili na mjesto u ekipi za koje smatrate da vam pripada, kako bi vratili teško zasluženo povjerenje trenera. Kada vas nema šest mjeseci, navijači nestrpljivo broje tjedne do vašeg povratka. Kada vas nema godinu dana, već se polako razmišlja o vašoj zamjeni, a kada gotovo tri godine ne zaigrate profesionalni nogomet, nije za zamjeriti da su ljudi polako i zaboravili na vas.

Naš Ivica Kostelić, nakon svih mogućih ozljeda i operacija, dugotrajnih i ponekad depresivnih trenutaka u samoći bolesničke sobe, nagrađen je za svoju upornost, trud i nevjerojatni rad, najvećim uspjehom i satisfakcijom, osvajanjem Velikog kristalnog globusa. Hargreaves sigurno zaslužuje još jednu priliku. Gotovo sigurno više neće biti nositelj igre u nekom klubu na putu osvajanja nekog europskog naslova, ali trud koji je uložio na povratku profesionalnom nogometu treba biti honoriran.

Možda se osjeća dužnim svojim navijačima, možda se želi dokazati i samom Sir Alexu, koji nije više imao strpljenja i povjerenja u njegovo tijelo. Želja da se čovjek bavi onim poslom kojeg voli, za kojeg smatra da zna najbolje obavljati, ponekad je možda i jača od realnosti. Ali, nitko mu ne može zabraniti da još jednom pokuša. Mogao je izabrati i lakši put. Dovoljno je eura i funti u karijeri zaradio da osigura egzistenciju i lagodan život, ugodnu i bezbrižnu mirovinu. Mogao je dignut 'sve četiri u zrak' ili otvoriti pub, negdje u centru Manchestera. Novac sigurno nije njegov motiv.

Koliko ste puta čuli izjavu: ''On je mogao biti najbolji, samo da nije bilo...''. Owen je stvarno mogao biti jedan od najboljih. Ostvario je uspjeh, u dva navrata je bio na krovu Europe, a kada je trebao biti glavni igrač, nositelj igre vrhunskog kluba, možda i najbolji europski nogometaš, tijelo nije izdržalo.

Hargreaves je samo jedan od primjera kako vrhunski profesionalni sport ne štedi mlade ljude, pretvarajući ih ponekad gotovo u invalide. To je i rizik modernog sporta, gdje se za uspjeh ne pita za cijenu. Owen je imao sreće što je i prije ozljede ostvario zavidnu karijeru i vjerojatno financijski osigurao sebe i svoje potomke. Mnogi sportaši nisu bili njegove 'sreće'. Ozljede ne biraju vrijeme i žrtvu pa su tako neki sportaši zaustavljeni u ranijoj fazi karijere, ali kada je sport postao njihov život. Većina izbjegava i zanemaruje školovanje kako bi ostvarila ultimativni uspjeh u okrutnom svijetu profesionalnog sporta, a na kraju ostanu bez svega. Kakva je njihova budućnost? Zarobljeni na pogrešnom putu neostvarenih ideala, frustracije i depresije, postanu socijalni i društveni problem.

Kupovina nogometaša preko YouTube klipova sigurno nije najsretniji i najspretniji način odabira budućeg člana vaše svlačionice, ali za razliku od raznih Andersona Costa koji su dobivali šansu na takav način, Owen Hargreaves definitivno je zaslužio svoju posljednju priliku.

foto: wikipedia.org, autor: Gordon Flood