Deset godina od odlaska

O vremenu bez Đelca za eVaraždin pisao je Marko Breljak, koji je pred deset godina za Sportnet iz Varaždina izvijestio o smrti varaždinskog nogometnog velikana. Tekst kolege Marka, u čast Anđelka Herjavca, prenosimo u cijelosti.

Na današnji dan prije točno 10 godina napustio nas je Anđelko Herjavec. Koban je bio zavoj kod Posedarja, brzi BMW, pretjecanje na nepreglednom mjestu, kao i ljubav, neki će reći i "ludost", za nogometom.

Žurio je naime Herjavec s mora, iz svojeg vikendice na Pagu, iako su ga još večer prije, dok je kod njega bilo varaždinsko društvo, nagovarali da ne ide na skupštinu HNS-a. No, bez nogometa Đelac nije mogao, bez svojeg Varteksa Đelac nije mogao. Saznali smo i da ga je "vuklo" na kontinent još nešto, čak i više od protokolarne dosadne skupštine Saveza. Kako smo saznali imalo je navodno Herjavec dogovoren razgovor s velikim Ivicom Osimom, oko preuzimanja trenerske funkcije u Varteksu, što nije želio propustiti.

Naizgled nemoguće iz današnje perspektive, ali tada to nije bilo nemoguće. Varteks je tada bio "čudo", stvarala se šampionska momčad, a upravo to kobno jutro na prvom treningu trebao je prisustvovati povratnik iz Dinama, Miljenko Mumlek. Uz Mumleka, Karića, Bjelovića, Hrmana, Sabolčkog, Granića, Mukaja, Varteks je imao šampionsku momčad. I vjerojatno bi već u toj sezoni 2001/02., bio zapisan u povijest, u nogometnu "besmrtnost", jer bi Varteks bio prvi klub koji je osvojio naslov prvaka RH, a da to nije Hajduk ili Dinamo. Ovako je to bio Zagreb, unatoč kvaliteti Olića, Hasančića, znanju Kranjčara, ali ipak, ni kriv ni dužan.

Osim nogometa, Anđelko je u tom trenutku bio i predsjednik Uprave tvornice Varteksa d.d., a i klub i tvornica, nakon njegovog su odlaska u gotovo nezaustavljivoj silaznoj putanji.

Na stranu i određeni nedostaci, naravno da nije bio bezgrešni anđeo, kakvim ga možda neki prikazuju, odnosno kako bi to ime sugeriralo. Bio je i on čovjek od krvi i mesa, znao je i pogriješiti, i upravo zato su ga ljudi voljeli.

Mora mu se mora priznati velika, lavovska hrabrost, da prvi uzvikne "mi smo luđaci, bit ćemo prvaci", odnosno "Europa stanuje tek iza Pake, tek u Varaždinu" ili "Zagreb selo kraj Varaždina". Bile su to i više nego nogometne parole, bile su to poruke lokalpatriotizma, odnosno poruke neovisne i hrabre "varaždinštine", što nas je sve činilo ponosnima i hrabrima.

Mogli smo se svi zakriliti iza njegovog imidža, karizme i vizije, a tako je bilo i u tvornici Varteks, odnosno klubu, kao i na svim drugim mjestima gdje se Đelac pojavio.

Upravo s takvim porukama je Anđelko bio prvi, te je uz sjajan PR, velikom hrabrošću i vizijom, stavio Varaždin i regiju snažno na kartu Hrvatske, sportsku, gospodarsku i političku.

Bio je prvi, probijao led u Zagrebu, a vjerojatno bi jednom stigao i do značajnije funkcije u državnoj politici. Kao što je umalo, za samo jedan glas, stigao do mjesta predsjednika HNS-a, jednako teške i važne funkcije u Lijepoj našoj. Iako je naime u recentnim zbivanjima oko borbe za nogometni tron na relaciji Marković-Štimac, stalno isticano da nikad nije bilo tako "gusto", 1995. godine Anđelko Herjavcu je nedostajao jedan jedini, mali glas, u borbi za mjesto predsjednika HNS-a. Protiv njega je stajao Branko Mikša, kojeg je podržavao i Dinamo, kao i mnogi drugi centri moći, ali i primjerice susjedi iz Međimurja. Usprkos tome, Đelac je prikupio 23, a Mikša 21 glas. Bilo je potrebno 24 za pobjedu, a nakon toga je predsjednik postao Đuro Brodarac, svega dva mjeseca, pa kasnije Nadan Vidošević i Branko Mikša.

Bila su to prekrasna vremena, s mnogo entuzijazma i ponosa, zbog osnivanja države, novostečene samostalnosti, novih otvorenih mogućnosti, a Herjavec je sjajno odigrao na tu "kartu".

Mnoge stvari koje je tada postavio, danas se urušavaju, ili su zaboravljene, no ne njegovom krivicom, nego njegovih nasljednika, odnosno drugačijih vremena. Da je živ, vjerojatno bi on ipak uspio držati konce u svojim rukama, čvrsto kao i dok je živio, možda bi se prilagodio bolje, iznašao neko njemu svojstveno, "ludo" i nemoguće rješenje.

Nažalost, otišao je prerano, sa svega 43 godine, a da bi znali odgovor na to pitanje. Ono što je sigurno, svi koji su tada živjeli, posebice oni koji su ga upoznali, nikad neće zaboraviti njegov lik i djelo.