Gdje je zapelo među Nerazzurrima?

Od Mancinija do Leonarda

Uspon Nerazzurra iz 'pepela' počeo je 2005. godine. Uprava kluba dovela je Roberta Mancinija koji je osvojio prvi trofej nakon 1989., a oduzimanje bodova Juventusu i Milanu za 'zelenim stolom' godinu potom radi namještanja utakmica u prvenstvu indirektno je pogurnulo Inter prema vrhu talijanskog nogometa gdje će ostati još četiri godine. Ispadanje Stare dame u drugu diviziju natjeralo je Ibrahimovića i Vieiru da se presele u istočniji grad te promijene boje na klupskom dresu.

Uslijedili su fantastični rezultati. Interisti su sezonu potom osvojili naslov nanizavši 17 uzastopnih pobjeda u Serie A, više nego bilo tko ikad na Čizmi. Mancini je iduću sezonu ponovio osvajanje Scudetta iako je to potvrdio tek u zadnjem kolu, a imao je 11 bodova prednosti ranije pred Romom. 'Kap koja je prelila čašu', prema čelništvu, bilo je ispadanje od Liverpoola u Ligi prvaka i Talijan je morao napustiti klub.

Vlasnik Crno-plavih Massimo Moratti posegnuo je za Posebnim, Joséom Mourinhom, i nije pogriješio. Inter je nastavio dominaciju u domaćem prvenstvu osvojivši još dva domaća naslova te jedan kup, a u sezoni 2009./2010. konačno došao i do europske titule zaokruživši tako Treble, nešto što niti jedan talijanski klub ranije nije mogao ostvariti. Međutim, trijumf nad Bayernom Interovi su navijači gledali sa strepnjom jer su znali - José seli u Španjolsku, što je nekoliko dana potom i potvrđeno.

Kormilo je preuzeo Španjolac Rafael Benítez pred kojeg je postavljen težak zadatak nastavka vrhunskih rezultata, no već do prosinca postalo je jasno da će Inter vrlo teško obraniti naslov zaostavši 13 bodova za vodećim Milanom. Benítez se fokusirao na Svjetsko prvenstvo i osvojio ga svladavši nejaki Mazembe iz Konga u finalu. Potom je dao ultimatum upravi da mora dovesti pojačanja ako ga želi zadržati na klupi, što ona nije prihvatila i Rafa je morao otići.

Brzopotezno rješenje stiglo je u Brazilcu Leonardu koji prijateljima kluba nije baš najbolje 'sjeo' zbog igračko-trenerske karijere u najvećem rivalu Milanu. Strasti su se, ipak, ubrzo smirile jer je Leonardo doveo momčad do 33 boda iz 13 utakmica, nadmašivši protekli rekord. Međutim, u odlučujućim trenucima sezone Inter je posrnuo protiv Milana, Parme i Schalkea, oprostivši se od Scudetta i Lige prvaka. Prošla sezona zaključena je krunom u kupu, no gradski rival prekinuo je višegodišnju dominaciju Međunarodnog kluba u Serie A.

Krizna jesen 2011.

Nakon tjedana neizvjesnosti oko kombinacija s ulogom sportskog direktora u Paris Saint Germainu, kojeg su preuzeli katarski poduzetnici, Leonardo je odlučio otići, a Moratti je zamjenu pronašao u liku Giana Piera Gasperinija, čovjeka koji je preporodio Genou i kojem je i José Mourinho laskao da je trener koji mu svojom taktikom predstavlja najveći izazov.

Upravo je taktika kojom je proslavio Genou Interovim igračima zadavala ogromne poteškoće. U pet utakmica pod Gasperinijevim vodstvom Inter je pokušao zaigrati najmanje četiri formacije, a nekad je talijanski stručnjak u istoj utakmici više puta znao mijenjati pozicije igračima. Dokaz da nisu znali što se od njih traži instrukcija je Cambiassa Ranocchiji tijekom utakmice s Novarom (poraz 3:1): "Uvjeravam te, igramo s četiri igrača u zadnjoj liniji!"

Kriza igre postala je kriza rezultata. Gasperini, u samo pet utakmica koje je vodio, nije ostvario niti jednu pobjedu, što ga je označilo prvim trenerom u povijesti kluba koji je smijenjen bez ijednog slavlja. Upravo je novopečeni prvoligaš Novara zabio 'posljednji čavao' u Gasperinijevu 'lijesu' i ostavio Nerazzurre tik iznad zone ispadanja, označivši tako najgori start milanskog kluba u posljednjih 28 godina. Još je jednom promjena trenera bila neminovna.

Ranieri kao prekretnica?

60-godišnjak Claudio Ranieri dobio je šansu i najavio povratak formaciji s četiri igrača ispred Júlija Césara te vraćanju igrača na pozicije koje im odgovaraju. Mandat mu je počeo pobjedom u Bologni i kod CSKA Moskve u Ligi prvaka, no prizemljen je porazom od Napolija na domaćem terenu. Dokaz prevrtljive forme bio je poraz kod Catanije, zatim slavlje nad Chievom i remi sa solidnom Atalantom, a zadnji čin bio je poraz od Juventusa prošle subote.

Ključ povratka Intera na stare pozicije leži u vraćanju Wesleyja Sneijdera na njegovu prirodnu poziciju: "Iza napadača. To je njegova uloga", rekao je Ranieri. Nastojat ću da momčad igra onako kako je prije običavala, uza svu njenu snagu. Volim biti 'pod povećalom'", dodao je.

Talijan zasigurno zna kako je to raditi pod pritiskom. Tijekom trenerskog posla u Romi doveo je Romu do drugog mjesta u Serie A unatoč svađi s Francescom Tottijem. Osim toga, ekipu Parme odveo je s 19. na 12. poziciju. Torinski velikan Juventus pod njegovim je vodstvom dvije sezone za redom osvajao treća mjesta, i to nakon afere Calciopoli. Nakon njegova odlaska, podsjetimo, Juve se domogao tek sedmog mjesta prošle sezone.

Međutim, imao je Ranieri i loših perioda u trenerskoj karijeri. S Romom je ranije ove godine bio tek osmi, a pamti se poraz od Genoe 4:3 unatoč velikom vodstvu od 3:0. Neslavno su završili i angažmani u Valenciji, Chelseaju te Atléticu 1999., kojeg je 'ispratio' u drugu ligu. Ono što se ističe kao posebnost funkcije u Interu od mnogih Ranierijevih dosadašnjih angažmana jest što se od njega ovdje očekuje dugoročni napredak u igri i rezultatu, a za to ima punu podršku predsjednika Morattija.

Vratimo se trenutak na Gasperinija. Vrlo lošem ulasku u sezonu prethodili su brojni propusti njega, ali i klupske uprave. Kao prvo, sukladno novoj formaciji 3-4-3, momčadi su trebali obrambeni igrači koji se mogu brzo kretati i pokrivati posljednju trećinu terena. No, oni nisu pristigli na Meazzu. Nadalje, momčad je napustio Samuel Eto'o otišavši u ruski Anži jer "smatra da zaslužuje toliku plaću".

Gasperinijevo prekrojavanje momčadi uključivalo je stavljanje u drugi plan jednog od najpotentnijih igrača u Interu, Wesleyja Sneijdera. Naposlijetku je tražio načine kako da Nizozemca ostavi izvan prvih 11, a klupska je uprava "zaboravila" da Eto'ova zamjena Diego Forlán ne može nastupati u Ligi prvaka.

Previranja u vodstvu kluba i česte promjene trenera najteže su djelovale na glavne aktere - igrače. Neosporno je da momčad koja vrijedi stotine milijuna eura zaslužuje biti u samom vrhu talijanskog i europskog nogometa. Osim toga, većina igrača još u glavama nikako ne može prežaliti odlazak Joséa Mourinha u Madrid te teško radi s novim šefovima.

Nastavak sezone

Iako se posljednja dva rezultata (remi s Atalantom i poraz od Juventusa) zasigurno ne mogu smatrati uspjesima, treba reći da su ove sezone obje momčadi vrlo jake; Juventus je na čelu Serie A, a Atalanta bi bez oduzetih šest bodova bila u samom vrhu poretka. Napredak u igri otkad je Ranieri zasjeo na klupu postoji, pitanje je trenutka kada će momčad konačno ući u seriju pozitivnih rezultata.

Unatoč tomu, treba biti realan pa reći da je bodovni zaostatak prevelik da bi se Nerazzurri priključili u borbu za Scudetto ako se nešto dramatično ne promijeni. Nije sramota imati i jednu 'promašenu' sezonu ako svaki pojedinac pokaže želju za pobjedom i da sve od sebe, a iz toga se nagodinu može izaći samo jači. Inter treba vrhunske rezultate, a vrhunski rezultati očekuju crno-plavi dio Milana.