101 godinu traje...

"100 godin traje i nikad nas neće štufat" tek je jedan od stotinu murala koji su nicali kao gljive poslije kiše pred prošlogodišnje obilježavanje 100. rođendana Hajduka, a iako bi ove trebalo nadodati onu jednu godinu koju su Bijeli "preživjeli", smisao je ostao isti, jasan i prepoznatljiv, baš kako to i priliči hrvatskom nogometnom velikanu i njegovim vjernim navijačima.

Hajduk se kao rijetko koji klub s ovih prostora može pohvaliti s bogatom poviješću, osvojenim trofejima, borbama s raznim režimima, velikim utakmicama i slavnim igračima, ali ono na što je zasigurno najponosniji, jest ostvaren suživot s gradom i strast običnog puka spram njega koju je gotovo nemoguće objasniti putniku namjerniku.

Osnutak i prijeratno razdoblje

Premalo je prostora, a još manje riječi kojima bi se sve ono lijepo i dobro pretočilo u ovaj komad teksta, no to ne znači da ne treba prisjetiti barem dijela prošlosti, dozvolit ćete, slavne i velike prošlosti.

Hajduk je 13. veljače 1911., prije točno 101 godinu, u praškoj pivnici "U Fleku", osnovala skupina splitskih studenata: Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih Sparte i Slavije. Hajduk je odmah po osnutku plijenio osobnošću onih koji su nosili njegov dres, ali beskompromisnosti koja ga je krasila svih ovih godina. Povijest će reći i da je u prvoj utakmici Hajduk slavio 9:0 protiv Calcia te da je prvi zgoditak djelo Šime Rauniga i to ni manje ni više nego koljenom.

Na prvi trofej trebalo je čekati do 1927. kada su Bijeli postali prvacima države, no jedan od najzanimljivijih detalja iz tog vremena zbio se 1926. kada održana praizvedba operete Kraljica lopte koju je veliki splitski skladatelj Ivo Tijardović posvetio Bijelima za njihov 15. rođendan, pa je Hajduk jedini klub u svijetu koji ima i svoju operetu.

Tridesete godine prošlog stoljeća Bijeli možda nisu osvajali trofeje, ali su sasvim sigurno osvajali srca. Naime, 1931. Hajduk se otisnuo na turneju po Južnoj Americi kao tek treći europski klub, pobjeđivao tadašnje velikane poput Colo Cola i Universidada, da bi 1937. u utakmici s Romom prouzročio neviđeni skandal odbivši pozdraviti gledatelje fašistički ispruženom rukom, čime si je navukao niz nevolja na vrat.

Poslijeratno razdoblje

Vjerojatno je slabo poznato da je i za vrijeme talijanske okupacije, tijekom Drugog svjetskog rata, Hajduku bilo nuđeno (čitaj: naređeno) da sudjeluje u Serie A kao AC Spalato, što je Uprava odbila te nastavila djelovati van domašaja agresora.

U poslijeratnom razdoblju postojala je inicijativa vlasti iz Beograda da se Hajduk preimenuje u Partizan te da kao takav bude vojni klub, što je također naišlo na velik otpor i još jednom potvrdilo, što će budućnost i pokazati, da su Bijeli oduvjek bili narodni, a ne režimski.

Nova zanimljiva crtica, točnije nekoliko njih, iz povijesti zbilo se 1950. godine kada su Bijeli osvojili prvenstvo Jugoslavije bez poraza (jedinstveno ostvarenje na ovim prostorima sve do danas), a pred odlučujući sraz s Crvenom Zvezdom osnovana je i Torcida, koja je partijskom uredbom uskoro zabranjena, naravno i to je ostalo tek na pokušaju.

No, ne smije se smetnuti s uma da je upravo Dinamo pobjedom nad Zvezdom kolo prije Hajduku dao priliku za taj veliki rezultat te da je Božo Broketa u znak zahvale poslao brzojav u kojem je stajalo: "Dok je srca, bit će i Kroacije".

Vrijeme Vladimira Beare i Bernarda Bajde Vukasa ostat će upamćeno kao jedno od najvećih ikada, a Splićani su posebno ponosni na detalj kada je Frane Matošić, uslijed niza nepravdi, uletio na zasjedanje NSJ-a te uzviknuo: "Imate li barem gram poštenja."

Jedan od najsramotnijih činova tadašnjeg Nogometnog saveza Jugoslavije zbio se 1955. kada je Hajduk kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan, uz izliku da će oni bolje predstavljali vrijednosti Jugoslavije.

Prvo europsko iskustvo stiglo je 1967., nakon osvajanja prvog Kupa, kada je Splićane u prvom kolu eliminirao veliki Tottenham. Sve to je bio tek uvod u slavne sedamdesete, godine u kojima je u Splitu stolovao veliki Tito Kirigin, najveći od svih predsjednika Majstora s mora.

Slavne sedamdesete i osamdesete

U tom razdoblju Bijeli su osvojili četiri naslova prvaka te pet kupova, a serija je krenula 1971. godine osvajanjem naslova prvaka nakon 16 godina suše, a godine su to za koje će u Splitu reći da nikada nitko, ni prije ni poslije, nije igrao tako dobar nogomet.

Momčad trenera Slavka Luštice predvođena mladićima Jerkovićem, Jovanićem, Lemešićem, Džonijem i Buljanom, te iskusnijima Vukčevićem, Hlevnjakom, Nadovezom, Pavlicom, kasnije i Meškovićem, Džonijom i Rožićem, je nastavila harati jugoslavenskom nogometnom scenom, no jedna od najznačajnijih godina je svakako i 1973. kada je na klupu Bijelih sjeo Tomislav Ivić, pokazat će se kasnije, preteča modernog nogometa u Europi.

Od europskih izleta vrijedi izdvojiti polufinale Kupa kupova 1972. pod vodstvom Branka Zebeca, zatim i nevjerojatno ispadanje u Kupu prvaka od St Etiennea 1974., a godinu poslije istu su sudbinu doživjeli i od PSV-a. Sinonim za "nesreću" također je postala i mnogo puta ispričana priča o sudaru s njemačkim HSV-om 1980. godine.

Osvajanje naslova prvaka 1978. pod palicom Tomislava Ivića je značilo i oproštaj od legendarnog Starog placa te preseljenje na Poljud koji je izgrađen za potrebe Mediteranskih igara 1979. godine.

Iako se u 80-ima nije osvojen niti jedan naslov prvaka, stariji kroničari će za tu generaciju reći da je bila najnadarenija i najprepoznatljivija u povijesti splitskog kluba. Imena poput Bake Sliškovića, Asanovića, Gudelja te niza drugih izazivala su strahopoštovanje kod svih.

Kada već nije bilo trofeja bilo je vrijednih "skalpova". Malo tko zna da je upravo Hajduk 1980. godine nanio najveći europski poraz (6:0) Manchester Unitedu, doduše u prijateljskoj utakmici, ali i kao takav ima svoju težinu. Treba li spomenuti da je potpisnik tog rezultata Tomislav Ivić?!

Novije doba

Početak "nove" ere za mnoge je utakmica finala Kupa Jugoslavije 1991. i pobjeda Hajduka nad prvakom Europe Crvenom Zvezdom golom Alena Bokšića, a poseban detalj iz tog vremena je i crni flor oko ruke igrača u spomen na stradale policajce u Borovu selu. Spomen na tu pobjedu i danas je u obliku "ratnog" trofeja izložen u poljudskom Bijelom salonu.

Hajduk se može podičiti i naslovom prvog povijesnog prvaka Hrvatske 1992. godine, da bi isto ponovili i 1994. godine pod trenerskom paskom Ivana Katalinića. Hajdukovci su se plasirali u prvu Ligu prvaka i odmah priredili iznenađenje prolazom natjecanja u grupi poslije pobjeda protiv Anderlechta i Steaue. U četvrtzavršnici je protivnik opet bio veliki Ajax, kasniji prvak Europe, koji je bio bolji nakon 0:0 na Poljudu i 0:3 u Amsterdamu.

Izuzev nekoliko bljeskova, osvojenih prvenstva 2001., 2004. i 2005, Bijeli su u narednih 15-ak morali priznati primat Dinamu, a 2008. Hajduk postaje i prvi hrvatski klub koji je privatiziran.

Hajduk danas

Spektakularna proslava 100. godišnjice osnutka malo je pokvarena porazom od praške Slavije, a iste godine u kolovozu je gostovala i velika Barcelona s kojom je ostvareno vrlo poticajnih, ali i varljivih , 0:0. Nedugo zatim je stiglo i europsko prizemljenje od engleskog Stokea, ali i novi, toliko puta prođen scenarij gubitka naslova još u rujnu.

Glavna zvijezda Hajdukove polusezone tako je postao predsjednik Hrvoje Maleš koji je u filmskoj akciji, nakon suradnje s USKOK-om, razotkrio sve prljavštine iz vrha HNS-a. Kako to u Splitu biva, Maleš je preko noći prešao put od "redikula" do heroja, te postao istinski zaštitni znak svakog navijača splitskog stogodišnjaka.

A danas, Bijelima je bijeli pokrivač oteo i ono malo europskog glamura u vidu dolaska Šahtara iz Donecka, pa se proslava u skromnim okvirima održala u kino dvorani na Poljudu gdje je Hrvoje Maleš održao kratak, ali znakovit govor iz kojeg vrijedi izdvojiti dvije rečenice koje oslikavaju cijelu povijest Hajduka, rečenice dostojne 101. rođendana: "Nećemo se zadovoljiti samo djelomičnim ispravljanjem nepravde, već ćemo se boriti do kraja u duhu Hajduka. Svi moramo biti svjesni karizme našega kluba jer Hajduk je iznad svih i Hajduk živi vječno."