Izbor Jurčića je lopta na volej kritičarima

Prije točno godinu i pol, 27. svibnja 2011., tema Packi bila je identična. Zapravo, ne identična, jer Jurčić se tada vratio prvi put, sada se vraća – drugi put.

Sve što sam tada napisao mogao bih kopirati danas. Svaki argument stoji i danas, svaka teza stoji i danas, svaka kritika, nerazumijevanje, nevjerica – sve to stoji i danas. Uz minimalne "CV" korekcije, isti tekst mogao sam objaviti danas i on bi bio vjerna reakcija na ovaj potez Dinama.

Trebalo bi samo ponekim glagolom pojačati doživljaj, jer svaka tadašnja kritika sada vrijedi "na kvadrat". Ako sam tada pisao da nije imalo smisla podgrijavati jelo koje ni prvi puta nije bilo posebno ukusno, što onda reći sada?

Osim da Dinamo, očigledno, uopće nije briga za to što ima prazan stadion i ruši negativne rekorde gledanosti jednog kluba u Ligi prvaka.

Ante Čačić je, očekivano, bivši. Propustio je prigodu karijere iako je osvojio dvostruku krunu i ušao u Ligu prvaka. Imao je poljubac sreće protiv Ludogoreca, no poput svog prethodnika i nasljednika Krunoslava Jurčića, izgubio se u Ligi prvaka. Izgubio je hrabrost koju je prije imao, izgubio je vjeru u svoju viziju, nije se mogao odlučiti na koji bi način parirao jačim momčadima.

Plod toga bile su brojne rotacije, brojni eksperimenti sa sustavima, a kao što smo već pisali – koja je poanta davanja prigode kontinuiteta jednom treneru ako on sam ne zagovara kontinuitet? Čačić je miksao sastav iz utakmice u utakmicu, dramatično mijenjao sustave usred utakmice, a odstranjivanjem Leke, Tonela i Bišćana izgubio je veteranski utjecaj u svlačionici. Usprkos lošem dojmu u Ligi prvaka, Čačića je posla koštala slabašna forma Dinama u domaćim natjecanjima. Jer, ako želi živjeti na objašnjenju da su klubovi u Ligi prvaka kvalitetniji, onda njegovi Modri moraju pobjeđivati tamo gdje su oni kvalitetniji – u Prvoj ligi i Hrvatskom kupu.

Zbog svega toga, neće biti puno onih koji će proliti suzu za Čačićem, iako njegova "era" ima i svijetlih točaka.

Ali, tko se raduje dolasku Krunoslava Jurčića?

Kako se Dinamo ponavlja, teško je ne ponavljati i iste argumente u istim komentarima istih poteza.

Jurčić je ozbiljan trener. Radnik. Studiozan. Predan, energičan, proaktivan. Priznaje samo rad i trud, 24 sata promišlja o nogometu. U tipičnoj hrvatskoj maniri, i njegov rad je ismijavan iako se dokazao rezultatima i izvan Dinama.

Jedna osoba koja dobro poznaje rad Dinamovih trenera i kojoj je Dinamo iskreno u srcu poručila mi je: "Da mogu birati jednog trenera koji bi vodio Dinamo idućih 10 godina, odabrao bih Krunu Jurčića." To nije slučajno niti bez argumenata.

Međutim, već je njegov prvi povratak bio pogreška. Drugi je već – smijanje u lice navijačima. I kao što sam pisao i prije godinu i pol, povratak Krunoslava Jurčića samo je potvrda kako je Dinamo igračka jednog čovjeka, a to je prvi kamen spoticanja između Dinama i navijača.

Ako je Jurčić dobro rješenje, zašto je već dva puta odlazio? Ako je Jurčić dugoročno rješenje, zašto Mamić već sada govori o Ivkoviću ili Jeličiću "u perspektivi"?

Da je prošlo 10 godina, čovjek bi donekle i razumio. Ali, nije prošlo ni godinu dana otkako je Jurčić otišao iz Dinama nakon sramotnog poraza Dinama od Lyona. Što se promijenilo?

Krunoslav Jurčić nema karizmu biti trener Dinama. Njegov "kontrolirani nogomet" odbija, umjesto da privlači navijače. A nije pokazao da rezultatima, koji su bili dobri, ali ne iznadprosječni za Dinamove prilike, može nadoknaditi taj osnovni problem. Krunoslav Jurčić nema sposobnost privlačenja navijača, ni svojom nogometnom misli, ni svojim nastupom pred mikrofonima ili na terenu. A trećim dolaskom u Dinamo pokazao je savitljivost kičme pred Mamićem, što je smrtni grijeh ako želite osvojiti Dinamove navijače.

Zapravo, teško je zamisliti lošije rješenje Dinama. Ne zbog toga kakav je Jurčić trener – sigurno je da ima i boljih, ali i puno lošijih rješenja – već zbog reakcije publike, javnosti, medija. Dinamu se zbog ovoga mnogi smiju, i ako je do sada već izgubio – iz raznih razloga – puno gledatelja, sada je otjerao i one preostale.

Klub koji ima tako golemi problem u percepciji u javnosti, tako golemi problem s posjetom, tako žalosnu atmosferu na tribinama i tako negativan tretman u medijima, vraćanjem Jurčića dao je novu loptu na volej svim kritičarima.

I svaki puta kada će se Mamić i drugi čelnici kluba žaliti, više ili manje opravdano, na tretman u medijima, bit će licemjerni, jer jednaku ili veću štetu rade sami ovakvim potezima.

Dinamo je na čelu s Mamićem, po tko zna koji puta, pokazao da nema osjećaj za puls javnosti, ili točnije, da ga nije briga za isti.

Novim povratkom Jurčića, Dinamo otvara Pandorinu kutiju problema i pitanja, i daje materijala i argumenata svakom kritičaru. Dobiva li Jurčić odštetu za svaki odlazak iz kluba? Dolazi li samo zato da bi forsirao igrače koje Mamić želi prodati? Samo zato da bi bio marioneta, što se naslućivalo kao razlog i prošli puta, kada je Mamić nakon Halilhodžića želio nekog manje autoritativnog trenera?

Jurčić je već u prošlom mandatu izgubio kredibilitet kod navijača.

Važnije od toga, kredibilitet je – što je ostalo od njega – izgubio i Dinamo.

Vraćanjem Jurčića vodstvo kluba je poručilo – ne zanima nas interes kluba, ne zanima nas odnos s publikom. Ne zanima nas potražiti trenera koji bi ponudio nešto novo, koji bi ponudio drugačiji nogomet, koji bi dao bolju šansu momčadi u Ligi prvaka, koji bi mogao osvojiti medije i javnost, koji bi bio osvježenje, kao što su svojevremeno bili Vahid Halilhodžić ili Josip Kuže.

Mamić je poručio da ne želi novog Vahu. Da ne želi uložiti novac – kojeg Dinamo ima i stalno se njime hvali – u trenera koji bi poremetio odnose u klubu gdje samo jedna osoba ima pravo glasa.

Na gubitku je i Dinamo kao klub, i Jurčić kao trener – shvatljiva je njegova ambicija, zna da ne može doći do bolje prigode od Dinama, no mora biti svjestan da ni treća neće biti sreća jer za Dinamove trenere sreće nema, pa se samo od sebe postavlja pitanje – tko je onda na dobitku?

I jednako tako, sam od sebe nameće se i odgovor.