Najveći neunovčeni talent Maksimira ili kako je "sin" predriblao i "tatu"

Sedam godina nedavno se navršilo otkad je Jorge Sammir Cruz Campos stigao u zagrebački Dinamo, otkako je svoj talent prenio preko praga maksimirskog stadiona. Sedam godina vjernosti plavom ili modrom dresu, kako vam drago, prošlo je, i čini se da je njegovoj maksimirskoj epizodi došao kraj. Uz poneku "nogometnu nevjeru", uz mnogo ljubavi i tolerancije, uz poneki spektakl, njegovih nogu djelo, uz pregršt prolivene tinte i stvaranje svojevrsnog "slučaja Sammir". Za što je ponajmanje valjda kriv on sam.

Kad je brazilski Atletico Paranaense zamijenio također brazilskom Venda Novom i ubrzo stigao na posudbu u Maksimir Dinamovi čelnici imali su nešto manje od sezone vremena da razmisle hoće li se odlučiti na kupnju ovog igrača. Prema narodnoj predaji nekih djelatnika "Modrih" u tom periodu, odlučeno je to zapravo na prvom treningu. Za njegov talent nije trebalo povećalo, a smatralo se pritom da se u njegovom slučaju ne može pogriješiti, da je plaćanje navodnih 1,4 milijuna eura odštete sigurno ulaganje koje će se ubrzo isplatiti. Itekako i novčano isplatiti.

Sedam godina kasnije sasvim je izvjesno da se Dinamu Sammir neće isplatiti, kako će iz tog posla zagrebački velikan izaći u minusu, upotrijebi li se gruba računovodstvena računica. Nešto više od 200 tisuća eura godišnje dobivao je po neslužbenim informacijama od 2007. godine, a 2011. godišnja gaža narasla je na 400 tisuća eura. Uz poneke bonuse ukupni trošak penje se do 3,5 milijuna eura, što se i mogućom odštetom sasvim sigurno neće pokriti. Međutim, Dinamo sigurno nije u minusu kad se zbroji njegov ukupni igrački doprinos na travnjaku, a zapravo i financijski prihod koji je neizravno omogućio, uzme li se samo njegov krucijalan doprinos prilikom plasmana u Ligu prvaka 2011. godine. Sad, samo je problem Dinama, bolje rečeno ponekih čelnika, što se uspješnost boravka nekog igrača na Maksimiru mjeri visinom transfera koji je napunio Dinamovu blagajnu. Prema tome su deseci igrača ostavili u Zagrebu dublji trag od Sammira, što naravno nije ni blizu realnosti.

Od svog dolaska dao je nagovijestiti da je jedan od onih nogometaša koji će učiniti prevagu prilikom odluke o gledanju utakmice, o dolasku na stadion. ali i koji je sposoban činiti prevagu na samom travnjaku. Rijetkost ne samo u HNL-u. No, negdje uz put je dao naslutiti da je talent, ma kakav on bio, nedovoljan da iz njega izraste igrač u skladu s očekivanjima. Igrač kakav je, realno, mogao izrasti, ali o mogućnostima kojeg bi spomena ponajviše moglo biti u kondicionalu.

Na domaćim prvoligaškim terenima često je pokazivao da spada u klasu iznad velike većine igrača, čemu svjedoči i niz nagrada u kojima je od strane suigrača i struke proglašavan najboljim, no na kraju što svojom, što uglavnom krivicom situacije u kojoj se našao, postao je dežurni hranitelj medijskog prostora, svih njegovih rubrika. Postao je i svojevrsni simbol poistovjećivanja Mamića i reprezentacije, neizostavni predmet argumentiranih prepirki pobornika i protivnika aktualnog maksimirskog i općenito hrvatskog nogometnog režima. Ponekim svojim nepromišljenim potezom van terena, koji mu se spočitavao jer je javnosti, a time i medijima bio itekako zanimljiv, privlačio je dodatnu pažnju. Mnogo manju nego što su zbog istih nepromišljenih poteza van terena privlačili njegovi suigrači, a nije bio ni prvi ni posljednji koji se jednostavno ponekad znao "zabaviti".

Svojim često "šeretskim" korakom na travnjaku znao je iziritirati nogometnu javnost, no to je bio njegov nogomet, i još uvijek je, temeljen na promjeni ritma, hvatanju protivnika na krivoj nozi, na driblingu i dodavanju ili udarcu iz koraka. Od njega se gotovo od samog dolaska očekivalo da napravi nešto više od suigrača, a pamtile su se samo briljantne izvedbe, kakvih je nekoliko i bilo. Već previše medijski prostituirani podsjetnici na utakmice protiv Villarreala i Malmöa uvijek će stršiti iznad maksimirskog dijela njegove karijere, no oni koji su ga gledali pamtit će igrača koji je u još mnogo europskih utakmica davao razinu više Dinamovoj momčadi, koji je često bio meta "flastera" protivničkih trenera, koji je u sedam godina na HNL terenima pokazao da je prerastao tu ligu.

Prerastao je ne trenutnim igračkim stanjem, već talentom i mogućnostima, koje su mogle u potpunosti doći do izražaja tek kad je bio sasvim spreman, što često nije bio slučaj. "Tankiranje" na treninzima i opravdanje sitnim ozljedama koje bi redovito nestale prije gotovo svakog susreta iritirale su vjerojatno svakog Dinamovog trenera, no Sammir je bio "filho", Mamićev "sin" u momčadi, igrač nepodložan kritici Dinamove struke. I tu je možda na kraju i bio najveći problem, pristranim pristupom davalo mu se do znanja da može i s pola snage računati na svoje mjesto u udarnoj ekipi, u koju je i takav realno često i spadao, no očito ga nikad nije natjeralo i izvuklo iz njega maksimum. Barem je takav dojam sa strane.

Nikad valjda nećemo znati je li Sammir na trenutke zaista djelovao kao "space shuttle" za HNL prilike iz razloga što je i Dinamo za domaće protivnike često mogao biti tako opisan ili bi njegove kvalitete još više došle do izražaja na većoj pozornici, među još kvalitetnijim suigračima. Nikad nećemo vjerojatno moći ni objektivno sagledati je li zaslužio poziv u reprezentacija iz razloga što su svi protivnici njegovog poziva zapravo najmanje bili protivnici njega.

Ono što je odigrao u kockastom dresu može se ocijeniti solidnim, no uvijek će svoj komad prava imati i oni koji tvrde da svojim stavom nacionalnu selekciju nije zaslužio. Uvijek će za pravo imati oni koji tvrde da "stranac" reprezentaciji treba tek ako donosi kvalitetu više, što Sammir u prebukiranoj hrvatskoj vezi realno nije donosio. Bit će i onih koji će tvrditi da je reprezentacija trebala Sammiru, a ne Sammir reprezentaciji, ili je Sammir u reprezentaciji trebao nekom trećem, i oni će ispravno prosuditi jedan dio priče. Uvijek će, dakako, za pravo imati i oni protivnici općenitog olakog dijeljenja putovnica u svrhu ojačavanja reprezentacije, no to je "problem" širi od hrvatskih okvira i tema za neku drugu raspravu.

U Sammiru je Mamić, davno sad već, vidio priliku za daškom brazilskog spektakla i daškom europske zarade. Sammiru su se često spominjale samo nesporne kvalitete, ali često se zaobilazilo i njegove igračke mane, možda samo trenutne, ali definitivno mane. Sammirova igra u fazi obrane jednostavno nije tolerantna u modernom nogometu, količina trke i pokrivanja terena, osim u iznimnim prilikama, na razini je HNL-a, tu se još mogao "švercati". Poneki potez previše ionako je svojevrsna profesionalna deformacija ovakvih tipova igrača, a uglavnom neprofesionalni pristup treningu i svom poslu možda i najveći razlog koji bi ovog Brazilca mogao stajati karijere mnogo veće od one koju je napravio i koju će u sljedećim sezonama raditi.

Sammira je, na koncu, mada možda najmanje njegovom krivicom, Dinamo, ali i hrvatski nogomet postao talac. Često medijski iskrivljenih mogućnosti i osobina bio je i dežurni spasitelj i dežurni krivac, a njegova medijska slika sve je više iritirala javnost. Dojam je da je nekako sve više cijela situacija iritirala i njega, da mu je ovoljetna ozljeda bila najmanje mrska u karijeri, nakon koje je ekspresni povratak punoj natjecateljskoj spremi bio nerealan, na koncu i neuspješan, unatoč nekoliko poteza kojima je i u ovoljetnoj i ovojesenskoj priči Dinama znao bljesnuti. Premalo za išta više od podsjećanja na Brazilčeve mogućnosti.

Dojam je, onako sa strane, kako je Sammir definitivno prelomio i zaključio i s Dinamom i sa Zagrebom. Ni Mamićevi milijuni neće ga očito natjerati da ne upiše novu postaju u tijek svoje karijere. I ne treba mu na tome nitko zamjeriti, u njemu za HNL i ostale Dinamove putešestvije očito nema motiva ni želje. Nastavit će svoju karijeru vjerojatno na nekoj toplijoj destinaciji, bilo europskoj, bilo južnoameričkoj, a Mamiću će biti upisan poraz, svijest o kojem je vjerojatno i prouzročila ovakve posljednje odluke naspram "filha", definitivno nepotrebne. Ali u Maksimiru se ionako rastanci često rade na neobičan način, sredine između bogatog transfera i "gledanja preko ciljnika" kao da i nema.

Kao što je sad "gledanje preko ciljnika" i natezanje oko uvjeta raskida, ili nekim čudom produženja ugovora, aktualnost Dinama i njegove ipak najveće zvijezde proteklih godina. Sammir, zaključiti se da, zasigurno nije najveći talent koji je boravio u Maksimiru, nije vjerojatno niti najveći u posljednjih deset godina, mada će njegov maksimirski trag biti neizbrisiv. Ipak, dojam je kako će njegov spomen još godinama biti okidač za medijima zanimljive reakcije Dinamovog izvršnog predsjednika. Vjerojatno se neće pogriješiti kad se utvrdi kako je riječ o najvećem talentu kojeg Mamić nije uspio unovčiti unosnim transferom, o talentu koji je nakon niza protivničkih braniča "predriblao" i "tatu". I s onom "šeretskom" kombinacijom koraka i osmijeha krenuo dalje.

Ako zaista ovo je kraj.