Pariška rezervacija Novaka Đokovića

Ima li kraja dominaciji Novaka Đokovića? Pitanje je to koje se nakon nepunih pet mjeseci teniske sezone nameće samo od sebe. I prema viđenom, odgovor bi trebao biti negativan. Barem do prvog dijela lipnja. I pretposljednjeg i najvažnijeg dijela slagalice srpskog tenisača. Uz Roland Garros Đokoviću nedostaje tek Cincinnati iz korpusa najvećih teniskih turnira. A i to će vrlo vjerojatno postati recentna prošlost. Pa i tko se u ovom trenutku ne bi okladio da će pasti i zlato na Olimpijskim igrama u Riju, velike želje nakon bronce iz Pekinga.

Prvi svjetski reket u Rimu je stigao do svoje 24. titule na najjačim turnirima izuzev Grand Slamova. Time je Đoković od Rogera Federera i potpuno preuzeo drugu poziciju na vječnoj ljestvici osvajača serije 1000 približivši se sasvim Rafaelu Nadalu čija prednost broji posljednje otkucaje. Točnije, još tri otkucaja koja bi Srbin mogao dostići, a možda i prestići već do kraja ove godine. U igri je još taman dovoljan broj za otimanje Nadalove krune: Montreal, Cincinatti, Šangaj i Pariz.

Novi veliki niz u stvaranju

Ako je i postojala osoba koja je mogla spriječiti da Đoković produži svoju ljubav s Rimom na četvrtu godišnjicu i uzdrmati njegovu dominaciju, to je bio Roger Federer. Jedan od dvojice igrača koji je saznao ove sezone kako je to pobijediti srpskog tenisača. Bilo je to krajem veljače u Dubaiju. Drugi je naš Ivo Karlović kojemu je u Dohi na samom začetku sezone to pošlo za rukom. Puno senzacionalnije, dakako.

Federer nije uspio u Rimu osvojiti jedan od preostala dva velika turnira koja ga žuljaju u najvećoj karijeri. Nedostaje još i Monte Carlo, a kako se radi o zemlji i kako je Švicarac debelo zašao u četvrto desetljeće života, ta će njegova slagalica vrlo vjerojatno ostati neposložena. Nema veze, taj će mu žulj spočitavati samo oni najizbirljiviji.

A uskoro bi baš sve što je na najvišoj cijeni mogao uzeti Đoković. Tenis koji je prezentirao u prva tri kola Rima dao je nadu „ostatku svijeta“ da može prekinuti njegovu veliku seriju koja je krenula s Indian Wellsom. Nije bilo idilično kao u Monte Carlu, ali bilo je sasvim normalno da se rezervoar nakon tri tjedna neigranja tek treba napuniti. Trenutno je Đoković u nizu od 22 pobjede ili 23 s Davis kupom što mu je četvrti put u karijeri da je prešao brojku 20 uzastopnih pobjeda. S tendencijom rasta. Znatnog.

To je, zapravo, tek polovica onoga što je napravio od početka 2011. godine. Tada je nanizao 43 pobjede, sve do Roland Garrosa kada je taj niz u polufinalu Roland Garrosa zaustavio a tko drugi nego Federer. Što je po mom sudu bio i najbolji Švicarčev meč na zemlji u cijeloj karijeri. Dovoljno da osvoji ono što sada lovi upravo Đoković. Te 43 pobjede ostale su na trećem mjestu svih vremena, jedna manje od Ivana Lendla i tri od Guillerma Vilasa koji je 1977. svih 46 ostvario na zemlji što će teško ikada netko nadmašiti preko turnira najveće kategorije kakve Đoković samo i igra, po čemu Srbinov doseg ima još veće značenje. Oni koji su dublje upoznati sa Srbinovom karijerom znaju da je upravo u tim trenucima karijere i života iz svoje prehrane izbacio gluten na koji je alergičan radi celijaklije. Povezano? Vrlo vjerojatno. Svoje su rekli i stručnjaci.

Potvrdio rezervaciju za Roland Garros

Dominacija je to Đokovićeva bila koju sada iznova stvara. Ono što je u finalu s Federerom prezentirao od rezultata 4:4 graničilo je s perfekcijom. Ako ne potpuna perfekcija, onda vrlo vrlo blizu. Rekao bih da u istu rečenicu te razine ove sezone može tek Andy Murray s onim tenisom kojim je u finalu Madrida do nogu potukao „Kralja zemlje“.

Tek tri neforsirane pogreške bila je Đokovićeva statistika drugog seta. Protiv bilo kojeg tenisača i u meču od bilo kakve važnosti taj broj mora fascinirati. Kako onda neće protiv Federera. Koji je, istina, u tim trenucima i sam dao veliki obol da Đoković ostane na tako niskim brojevima.

Osim što Srbin svojim tenisom oduševljava iznova i iznova koji sugerira nedodirljivost, što ipak nije slučaj jer se kad-tad mora dogoditi neki „novi Karlović“, oduševljavaju i podaci uoči njegove krune sezone kojoj podređuje sve već nekoliko godina i koja je postala glavni „pick“ još od 2011. kada je uzeo najveći od najvećih – Wimbledon. Upravo je te 2011., kada je „izdominirao“, stigao u Roland Garros s četiri osvojena Mastersa. Tada je propustio Monte Carlo, ove godine Madrid u koji će se teško ikada vratiti. Ljubav njega i španjolskih navijača je pukla prije dvije godine kada je u meču drugog kola s Dimitrovim pobrao zvižduke. Moguće je da bi se u barem jednom od ta dva slučaja broj popeo i do pet, ali i ovako je to primat u trenutnoj eri. Čak ni Nadal nikada u glavni grad Francuske nije stigao s četiri prethodno osvojena Mastersa zaredom. Ni Federer.

I sa svim tim brojevima otprije četiri godine Đoković na Philippe Chatrier nije stigao kao prvi favorit. Ni ikada u karijeri. Nije jer Nadal tada nije iskazivao slabosti koje su ove godine veće nego ikada. Tolike da bi trenutno sve osim Đokovićeva prvog Roland Garrosa u karijeri bilo iznenađenje. Eto, toliki je Srbin favorit. S razlogom.

Nadal gost u svom domu

Naravno, ne vjerujem da ima previše onih koji su kadri i hrabri otpisati Nadala pred turnir kojeg je osvajao devet puta. Čak i s igrom kojom igra ove sezone. Ali opet, s druge strane, ako tu igru nije podigao , ili jest tek neznatno povremenim bljeskovima, od drugog mjeseca, zar je realno očekivati da u ovih preostalih tjedan dana to napravi. Nije, ali ne bih se čudio ako bi se takav scenarij i dogodio u Parizu. Dnevni boravak je dnevni boravak. Makar će Nadal po prvi put biti gost u svom domu.

Grist će Španjolac do kosti da zadrži jedino preostalo carstvo kojim vlada. Ranije je predao krunu Monte Carla, pa Barcelone. Grist će svakako, samo je veliko pitanje do koje faze turnira će ga to odvesti. Jer nikada, baš nikada u posljednjem desetljeću nije u Roland Garros došao sa slabijim rekingom. Sa sedmim mjestom što ga već u četvrtfinalu može gurnuti na Đokovića. I nikad slabijom materijalnom uvertirom. Tek jedan mršavi naslov iz serije 250 u Buenos Airesu do kojeg je i pitanje bi li došao da Xavi Berlocq u prvom setu polufinala nije propustio 6:1 u tie-breaku. Svaki put je od 2005. imao minimalno jedan Masters u džepu. Ti jedni su bili 2008. (Monte Carlo) i prošle godine (Madrid).

Iz trenutne perspektive odnosa snaga dojam je da Đokovića do naslova na pariškoj zemlji može udaljiti samo neka ozljeda. Kakvih kroz karijeru praktički i nije imao. Osim Nadala, u drugi red favorita (jer prvi je rezerviran jedino i samo za Srbina) ide Murray. Pogotovo Murray kojeg smo ponovno upoznali u Madridu. Problem je samo što Škot kroz svoju karijeru nije potvrdio da na duže razdoblje može zadržati takvu igru. I taj što kada mu se sa suprotne strane nađe Đoković podsjeti na Murrayja koji ne upotpunjuje „Veliku četvorku“ (sedam uzastopnih poraza i jedna pobjeda u posljednjih 11 mečeva).

Federera sam namjerno preskočio jer, poštujući njegovu veličinu i mogućnosti, njegove šanse ovog trenutka u tri dobivena seta na turniru na kojemu ima najmanje uspjeha od svih Grand Slamova nisu ništa veće od onih Nishikorija. Hajde i Berdycha, pa i Ferrera prema kojem uvijek mora postojati respekt na zemlji. Ipak u Parizu ima finale. A i čisto da ispoštujemo proceduru slaganja papirnatih favorita. Japanac je prošle godine na US Openu u polufinalu odigrao (po)najbolji meč života u karijeri, baš protiv Đokovića. I dok nije naletio na Marina Čilića kojeg na prvom Grand Slamu na kojem će nastupiti s i dalje friškom etiketom Grand Slam pobjednika nema u epicentru najveće pozornice. A na Roland Garrosu ga, ruku na srce, nije bilo ni kada je Hrvat imao daleko bolje rezultate do petog mjeseca.

Hoće li se netko od nabrojanih ispriječiti na jednom od nesavladanih Đokovićevih puteva na koji će zakoračiti dva dana nakon svog 28. rođendana i nakon svega nabrojanog nije zahvalno prognozirati, makar ta prognoza ide u samo jednom smjeru. No sport i njegova teniska podružnica pisali su puno čudnije i nevjerojatnije priče.