Juventusova finala - uspješan samo u Rimu, te u Bruxellesu gdje se nije slavilo

30. svibanj 1973. Ajax - Juventus 1:0

Stara dama je prvi put do finala najjačeg europskog klupskog natjecanja došla 1973. godine, no u prvom pokušaju da dođe do titule nije bila uspješna. Finale je igrano u glavnom gradu tadašnje SFRJ na stadionu Crvene zvezde, popularnoj Marakani na koju se natiskalo gotovo 90.000 gledatelja.

Iako je u momčadi imao velika imena poput Dine Zoffa, Fabija Capella, Josea Altafinija i Roberta Bettege, Juventus je ipak morao priznati Ajaxu da je bolji, Nizozemci su slavili 1:0 pogotkom Repa u petoj minuti i time su došli do treće uzastopne titule europskog prvaka.

Juventus je do finalnog dvoboja došao preko Marseillea, Magdeburga, Ujpesti Dozse i Derby Countyja, da bi u Beogradu izgubio od Cruijffa, Neeskensa i društva. Navijači crno-bijelih morali su čekati 23 godine da bi se za taj poraz osvetili Kopljanicima, 1996. u finalu je slavio Juve.

25. svibanj 1983. HSV - Juventus 1:0

Do novog finala moralo je proći deset godina. Tada je Juventus skupio veoma respektabilnu ekipu koju su predvodili današnji predsjednik UEFA-e Michel Platini, te Paolo Rossi. Ta dvojica su ujedno bili i najbolji strijelci Kupa prvaka te sezone zabivši zajedno 11 pogodaka, ali talijanska je momčad ponovno zapela na zadnjem koraku.

Ovog puta od Bianconera je bio bolji HSV, minimalno 1:0 na Olimpijskom stadionu u Ateni. Predvodio ih je veliki austrijski stručnjak Ernst Happel, a gol vrijedan europske titule postigao je Felix Magath na otvaranju susreta. Na drugoj strani stajao je Giovanni Trapattoni koji nije uspio donijeti naslov u Torino.

U sastavu talijanske momčadi na golu je i dalje bio Zoff, kao i Bettega, a puno se očekivalo od Poljaka Zbigniewa Bonieka. Juve je na putu do finala rušio prvaka Danske Hvidovre, prvaka Belgije Standard, prvaka Engleske Aston Villu (koja je branila i europski naslov), te prvaka Poljske Widzew iz Lodza.

29. svibanj 1985. Juventus - Liverpool 1:0

Dvije godine kasnije Juventus je konačno došao do svog prvog naslova europskog prvaka, ali razloga za slavlje nije bilo. Utakmica u Bruxellesu na stadion Heysel igrana je dok se na tribinama odvijala prava tragedija. U neredima koji su prouzrokovali Liverpoolovi navijači, urušio se dio tribine, te je poginulo 39 navijača Juventusa, a još stotine ih je ozlijeđeno.

Iako se katastrofa na Heyselu dogodila i prije početnog udarca, utakmica je odigrana uz obrazloženje kako je moglo doći do još većih nereda da je odgođena. U prvom poluvremenu nije bilo golova, a jedini je pao u 56. minuti, premda nije trebao. Gillespie je srušio Bonieka gotov metar prije kaznenog prostora, no sudac je svejedno dosudio penal kojeg je realizirao Platini.

Taj je gol donio Juventusu prvi trofej Kupa prvaka, ali zbog događaja na stadionu nitko u Torinu nije previše slavio. I te sezone Bianconere su predvodili Platini i Rossi, zajedno su zabili 12 golova, a do finala izbacivali su finski Ilves, švicarski Grasshopper, čehoslovačku Spartu i francuski Bordeaux. Liverpool je bio aktualni europski prvak, no poslije te utakmice svi engleski klubovi dobili su zabranu igranja Uefinih natjecanja kroz sljedećih pet godina.

22. svibanj 1996. Ajax - Juventus 1:1 (2:4 jedanaesterci)

Novo finale Stara dama igrala je 11 godina poslije prvog naslova, ovog puta u novooformljenoj Ligi prvaka. Dočekala je priliku da se osveti Ajaxu za poraz iz 1973. i u tome je uspjela. Na talijanskom tlu, na rimskom Olimpicu rezultat je poslije 120 minuta bio 1:1, te se prišlo pucanju s bijele točke gdje su bili bolji igrači Marcella Lippija.

I Ajax i Juventus u tom su trenutku imali možda i najbolju generaciju igrača u svojoj povijesti. Kopljanike su predvodili Van der Sar, braća De Boer, Davids, Litmanen i Kluivert, dok su za Juve nastupali velikani poput Del Piera, Viallija, Ravanellija, Deschampsa, Contea, Ferrare...

Crno-bijeli su poveli u 13. minuti kada je mrežu Van der Sara pogodio Ravanelli, a krajem prvog poluvremena izjednačio je finski golgeter Litmanen. Poslije se mreže više nisu tresle, a s bijele točke za Juventus su bili precizni Ferrara, Pessotto, Padovano i Jugović, dok su u poraženoj ekipi jedanaesterce promašili Davids i Silooy.

28. svibanj 1997. Borussia Dortmund - Juventus 3:1

Ionako snažan, Juventus je godinu kasnije u finalu bio pojačan Zidaneom, Vierijem i hrvatskim napadačem Alenom Bokšićem koji je te sezone u Ligi prvaka postigao četiri pogodaka i dijelio je drugo mjesto na listi najboljih strijelaca. No, Stara dama je naletjela na raspoložene Nijemce, Borussia iz Dortmunda je bila bolja.

Finale je igrano na starom Olimpijskom stadionu u Münchenu pred 64.000 gledatelja. Borussia je do ključne prednosti stigla u pet minuta sredinom prvog poluvremena kada je dva pogotka postigao Riedle. Nadu Talijanima da mogu obraniti naslov donio je Del Piero koji je ušao u nastavku, ali nedugo potom konačnih 3:1 postigao je Ricken.

Borussia je tako iz prvog pokušaja došla do naslova, dok je to Juventusu bilo već treće izgubljeno finale. Do Münchena su Lippijevi igrači stigli dosta uvjerljivo, u skupini su osvojili 16 bodova protiv Manchester Uniteda, Rapid Beča i Fenerbahčea, a u knockout fazi su izbacili Rosenborg, te se osvetili Ajaxu za poraz u finalu godinu ranije.

20. svibanj 1998. Juventus - Real Madrid 0:1

Velika generacija Juventusa došla je i do trećeg finala Lige prvaka zaredom, ali te 1998. morala je priznati poraz protiv Real Madrida. Na Amsterdam Areni Kraljevski je klub slavio 1:0 i osigurao sedmi naslov prvaka, ali prvi poslije čak 32 godine.

U glavnom gradu Nizozemske nije bilo pogodaka u prvih 45 minuta, tek nakon više od sat vremena igre zatresla se mreža Angela Peruzzija, a strijelac je bio Predrag Mijatović. Juventusu nije mogao pomoći niti Del Piero koji je bio u sjajnoj formi te sezone, zabio je deset golova u Ligi prvaka i bio je najbolji na listi strijelaca.

Juventus se ponovno našao u skupini s Manchester Unitedom, ovog puta Englezi su bili prvi, a Talijani drugi. Potom su se u četvrtfinalu susreli s Dynamom iz Kijeva i slavili s ukupnih 5:2, da bi nešto teže do finala stigli preko Monaca. Poraz od Real Madrida značio je ujedno i kraj jedne sjajne generacije Bianconera.

28. svibanj 2003. Juventus - Milan 0:0 (2:3 jedanaesterci)

Juve se ipak osvetio Realu za poraz iz 1998., pet godina kasnije kada ga je izbacio u polufinalu, no u završnoj utakmici Stara dama je ponovno ostala "kratka". Prvi put je igrala finale protiv momčadi iz svoje zemlje, na suprotnoj strani je bio Milan, a dvoboj je odigran na Teatru snova, Old Traffordu u Manchesteru.

U početnom sastavu Juventusa tada je bio hrvatski branič Igor Tudor, no zbog ozljede je morao izaći i prije kraja prvog poluvremena. Utakmica je poslije 90 minuta slabe igre i s jedne i s druge strane završila 0:0, a tako je ostalo i u produžecima. Morao se pobjednik odlučiti izvođenjem jedanaesteraca u čemu su bili bolji Rossoneri.

Iako su promašili Seedorf i Kaladze, Juventusovi su igrači bili neprecizniji. S bijele točke nisu uspjeli Didi zabiti Trezeguet, Zalayeta i Montero, tako da je Ševčenko zadnjim udarcem donio veliko slavlje Milanu. Bilo je to zadnje finale Juventusa prije afere Calciopoli i izbacivanja u drugu talijansku ligu.