Sedam Barceloninih finala - tri titule osvojene u 21. stoljeću

31. svibanj 1961. Benfica - Barcelona 3:2

Barcelona je svoje prvo finale tadašnjeg Kupa prvaka igrala 1961. godine kada je u Bernu igrala protiv Benfice. Ovo finale ujedno je označilo i prekid dominacije madridskog Reala koji je bio u prvih pet finala i upisao svih pet pobjeda, međutim te sezone je Barcelona bila bolja. Uz dva pogotka Luisa Suareza Barcelona je remizirala na Santiago Bernabeuu 2:2 i postala prva momčad koja je izbjegla poraz na gostovanju u Madridu u ovom natjecanju. U uzvratu je bila bolja s 2:1 i eliminirala branitelja naslova.

Finalni dvoboj u Bernu donio joj je za protivnika Benficu i iako je Barcelona bila bolji i dominantniji protivnik u finalu, Benfica je slavila 3:2. Pogotke za Barcelonu postigli su Sandor Kocsis i Zoltán Czibor, Mađari koji su na istom stadionu nekoliko godina prije toga izgubili u finalu Svjetskog prvenstva.

Bilo je to razdoblje dominacije Madriđana, Barcelona pod vodstvom Helenija Herrere imala je talentiranu momčad, ali nakon tog finala i poraza u Bernu, uslijedilo je razdoblje koje rezultatski nije bilo tako plodno.

7. svibanj 1986. Steaua - Barcelona 0:0 (2:0 jedanaesterci)

25 godina Barcelona je čekala na novo finale. Dočekala ga je 1986. godine kada je u Sevilli igrala protiv Steaue i iako je u to finale ušla kao favorit, Steaua je iznenadila i odnijela naslov prvaka Europe.

Ključnu pobjedu na putu do finala ostvarila je u četvrtfinalu gdje je bila bolja od vrlo jakog Juventusa kojeg je predvodio Michel Platini. Nakon pobjede u Barceloni 1:0, u Torinu je odigrala 1:1 i prošla u polufinale. Tamo je bila u problemima, izgubila je prvi susret protiv IFK Göteborga čak s 3:0, ali hat-trickom Pichija Alonsa izborila je jedanaesterce gdje je upisala pobjedu.

U Sevillu je doputovala s puno optimizma, međutim Steaua je na vratima imala čudesnog Helmitha Duckadama koji je sačuvao mrežu i utakmica je završila izvođenjem jedanaesteraca. Fantastični Rumunj i tamo je bio nesavladiv, ubilježio je obrane svih Barceloninih penala i pokušaji Josea Ramona Alexanka, Angela Pedraze, Pichija Alonsa i Marcosa nisu bili uspješni. Steaua je realizirala svoja dva penala i momčad pod vodstvom Terryja Venablesa ostala je bez titule.

Bilo je to ujedno prvo finale koje je završilo bez pogodaka iz igre, a po velikoj vrućini u Sevilli briljirali su Miodrag Belodedici i Duckadam koji su predvodili obranu Rumunja.

20. svibanj 1992. Sampdoria - Barcelona 0:1 (produžeci)

Barcelona je napokon stigla do naslova prvaka Europe 1992. godine kada je na Wembleyu bila bolja od Sampdorije. Johannes Cruijff imao je fantastičnu momčad satkanu od niza velikih domaćih igrača predvođenih Pepom Guardiolom i velikih internacionalaca Hriste Stoičkova, Michaela Laudrupa i Ronalda Koemana koji će upravo biti čovjek odluke.

Na drugoj strani stajala je Sampdoria, talijanska reprezentacija u malom koja je u svojoj polufinalnoj skupini eliminirala branitelja naslova Crvenu zvezdu plasiravši se ispred nje na ljestvici.

Na Wembleyu je trajalo nadmudrivanje do 112. minute kada je Ronald Koeman na svoj način, pogotkom iz slobodnog udarca riješio pitanje pobjednika i donio prvu titulu za Katalonce.

Sampdoria je još dugo pamtila prilike Gianluce Viallija koji je mogao u 90 minuta riješiti pitanje pobjednika i donijeti trofej Sampdoriji, ali na kraju je ipak ključna bila Koemanova bomba. Drugo je to finale koje je Sampdoria izgubila od Barcelone u eri Cruijffa, prvo je bilo ono Kupa Uefe 1989. godine.

18. svibanj 1994. Milan - Barcelona 4:0

Ista ta Barcelona uz dodatak Romarija dvije godine kasnije nije imala nikakve šanse protiv fantastičnog Milana. U Ateni je Milan slavio s visokih 4:0 u finalu kojeg je dio bio i Zvonimir Boban.

Bilo je to vrijeme kada je Milan bio na svom vrhuncu, imao je fantastičnu momčad, s klupe ga je vodio Fabio Capello, a u Barceloni su se počele javljati prve trzavice. Iako je Cruijff uživao veliko povjerenje, od tog finala je nekako počelo njegovo preispitivanje, a sve je kulminiralo dvije godine kasnije kada je došlo do konačne svađe s predsjednikom Nunezom i odlaska iz kluba.

Milan je u finale ušao s problemima zbog ozljeda Van Bastena i Lentinija, dvojac Costacurta - Baresi je bio suspendiran, ali bez obzira na to odigrao je fantastičnu utakmicu. Bez ikakvog grča ili pokazivanja da je pod pritiskom, samljeo je Barcelonu i apsolutno zasluženo visoko slavio.

Dva gola Daniele Massara te po jedan Dejana Savićevića i Marcela Desaillyja već do poluvremena riješili su pitanje pobjednika i novog prvaka Europe.

17. svibanj 2006. Barcelona - Arsenal 2:1

12 godina kasnije Barcelona se vratila na vrh. Momčad je tada predvodio Ronaldinho u naponu snage i uz Samuela Eto'oa činio je najveću napadačku opasnost. Frank Rijkaard potpisao je ovu titulu osvojenu na Saint-Denisu protiv Arsenala.

Finale je proteklo bez Lea Messija koji je bio unutar kandidata za finale, u krugu 22 igrača, ali zbog ozljede je izostavljen iz zapisnika i nije mogao pomoći Barceloni. Međutim, Barcelona je ipak stigla do pobjede i to preokretom u drugom poluvremenu.

Utakmicu je u najvećoj mjeri usmjerilo isključenje Jensa Lehmanna čime je Arsenal 70 minuta igrao s igračem manje. Bez obzira na to uspio je povesti pogotkom Sola Campbella, ali protiv Barcelone s igračem manje toliko dugo, teško možete izdržati.

Izdržao je do 76. minute kada Samuel Eto'o poravnava na 1:1. Iniesta za Larssona, Larsson za Kamerunca i Almunia mora po loptu u mrežu. Četiri minute kasnije Belletti je zabio drugi pogodak i Barcelona je stigla do svojeg drugog trofeja prvaka Europe.

Nakon susreta iz Arsenala su pokazivali nezadovoljstvo suđenjem, najglasniji je bio Thierry Henry koji je već tada bio na meti Barcelone.

27. svibanj 2009. Barcelona - Manchester United 2:0

Ronaldinho više nije bio dio Barcelone, ali došao je novi čarobnjak - Messi. Njegov prvi nastup u finalu bio je 2009. godine u Rimu protiv Manchester Uniteda. Na jednoj strani Messi, na drugoj Cristiano Ronaldo, krenulo je rivalstvo koje traje i danas.

Na klupi više nije bio Frank Rijkaard, naslijedio ga je Pep Guardiola i fantastičnu sezonu okrunio je naslovom prvaka Europe pobjedom protiv Uniteda 2:0.

Bilo je to razdoblje dominacije Andresa Inieste i Xavija u veznoj liniji, činili su vjerojatno najbolji vezni duo modernog nogometa, Messi je bio u velikom usponu, Eto'o fantastično efikasan, a Guardiola je uživao u izvedbama ove momčadi. "Ovo je vjerojatno najbolja sezona u povijesti Barcelone, ali još uvijek nismo najbolja momčad u povijesti", govorio je nakon rimskog finala u kojem je Barcelona stigla do povijesne trostruke krune.

Tri godine čekala je na ovaj trofej, a osigurali su ga Eto'o pogotkom u desetoj minuti i Messi 20 minuta prije kraja čime je Barcelona proslavila treći naslov prvaka Europe.

Cristiano Ronaldo je nedugo zatim preselio u madridski Real i nastavio bitku s Messijem koja je iz sezone u sezonu dobivala nove razmjere.

Inače, Barcelona je do finala došla pobjedom protiv Chelseaja u polufinalu gdje je Norvežanin Ovrebo otpuhao Katalonce u finale u jednoj od najlošijih sudačkih predstava u završnici ovog natjecanja.

28. svibanj 2011. Barcelona - Manchester United 3:1

Posljednje Barcelonino finale bilo je ono 2011. godine na Wembleyu protiv Manchester Uniteda. Posljednje Guardiolino finale s Barcelonom završilo je kao i ono prvo, pobjedom protiv Uniteda i Alexa Fergusona.

Bila je to još jedna sjajna sezona za Katalonce koji su bili veliki favoriti za naslov prvaka Europe i to su potvrdili u finalu. Manchester United nije bio niti blizu agresivan kako se očekivalo, pokušavao se braniti blokom i počesto zonski što je Barcelona kažnjavala i pronalazila rupe.

Pedro, Messi i Villa golovima su odveli Barcelonu do novog naslova prvaka Europe, a Rooneyjev pogodak tek je spriječio Barcelonu da ode na poluvrijeme s prednosti.

"Oni su najbolja momčad protiv koje smo ikada igrali i njihova forma trenutno je na vrhuncu. Mi držimo konstantu i vrlo smo dobra ekipa u europskim natjecanjima, no večeras nas je pobijedila najbolja momčad u Europi i to nije sramotno", priznao je nakon susreta Ferguson.

Barcelona je tada dominirala i nije se činilo da će na novo finale morati čekati sve do ovog vikenda, četiri godine kasnije.