Alen Bokšić, Zvonimir Boban i Ivica Olić jedini Hrvati s po dva nastupa u finalima Lige prvaka

Ivan Buljan, 1980.

Ivan Buljan nastupio je 1980. godine na Santiago Bernabeuu protiv Nottingham Foresta. Njegov HSV pod vodstvom Branka Zebeca u finalu je igrao protiv tada najjače engleske momčadi i podbacio te odigrao lošu utakmicu. Na kraju je Nottingham Forest to iskoristio i otišao do pobjede 1:0 i naslova prvaka.

Nijemci su u svojem sastavu imala veliku zvijezdu engleskog nogometa Kevina Keegana, ali niti on im nije pomogao i presudio je pogodak Johna Robertsona u 20. minuti. Sjajno je branio Peter Shilton koji je zaustavio sve pokušaje HSV-a.

Iko Buljan igrao je svih 90 minuta.

Robert Prosinečki 1991.

11 godina kasnije u bariju je u finalu Kupa prvaka Crvena zvezda igrala protiv Olympiquea iz Marseillea i odnijela pobjedu nakon izvođenja jedanaesteraca. Robert Prosinečki nakon što nije bio dovoljno dobar Ćiri Blaževiću u Dinamu, otišao je u Beograd gdje je te 1991. godine bio već među najboljim igračima novog prvaka Europe.

Kako u 120 minuta nije bilo golova, izvodili su se jedanaesterci, a Prosinečki je bio prvi izvođač, prevario je Pascala Olmetu i doveo Crvenu zvezdu u vodstvo. Kasnije su pogodili i Binić, Belodedić, Mihajlović i Pančev, na drugoj strani nije pogodio Amoros i Prosinečki je postao prvi Hrvat s naslovom klupskog prvaka Europe.

U tom finalu igrao je cijelu utakmicu.

Alen Bokšić 1993., 1997.

Dvije godine nakon Prosinečkog, naslov prvaka Europe odnio je i Alen Bokšić koji je s Olympiqueom iz Marseillea u Münchenu bio bolji od Milana s 1:0. Fantastična momčad iz Marseillea odnijela je trofej zahvaljujući pogotku Basilea Bolija u 43. minuti susreta, a Bokšić je u napadu uz Rudija Völlera igrao od prve minute.

Na žalost, kratko je trajala idila za Marseille, nekoliko tjedana kasnije na površinu su izašle ružne stvari i utvrđeno je kako je Bernard Tapie dogovorio s Valenciennesom puštanje utakmice. U konačnici to ipak nije imalo utjecaja na rezultate i nastupe u Ligi prvaka već se kazna odnosila samo na francusko prvenstvo.

1997. godine Bokšić je ponovno bio u finalu, a ovaj put igrao je u dresu Juventusa, a protivnik mu je bila dortmundska Borussia. Nije bio uspješan kao s Marseilleom i Borussia je došla do svojeg prvog naslova slaveći s 3:1.

Karl-Heinz Riedle s dva pogotka doveo je Borussiju do prednosti da bi Bokšić asistirao Alessandru del Pieru za smanjenje na 2:1. Kratko je trajao povratak Juventusa, šest minuta kasnije, odmah po ulasku u igru, Lars Ricken pogodio je za 3:1. U tom finalu Bokšića je u 87. minuti zamijenio Alessio Tacchinardi.

Zvonimir Boban 1994., 1995.

18. svibanj 1994. godine ostat će zapamćen kao jedan od najboljih nastupa jedne momčadi u finalu Lige prvaka. Milan je u Ateni pregazio Barcelonu s 4:0, a svih 90 minuta u tom slavlju sudjelovao je i Zvonimir Boban.

Bila je to fantastična predstava Milana uz dva pogotka Massara te po jedan Savićevića i Desaillyja. Boban je u finalu igrao odlično i dao je veliki doprinos ovom slavlju.

1995. godine Milan je branio naslov prvaka Europe, ali Beč nije bio za njega sretan kao Atena. Ajax je u Beču slavio s 1:0 golom Patricka Kluiverta u 85. minuti, igrača koji će kasnije doći upravo u Milan.

Boban je igrao od prve minute, a igru je napustio neposredno prije pogotka amsterdamske momčadi kada ga je zamijenio Gigi Lentini.

Davor Šuker 1998.

Madridski Real na vrh Europe uspeo se 1998. godine pod vodstvom Juppa Heynckesa neposredno prije nego što će Davor Šuker predvoditi Hrvatsku do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

U finalu u Amsterdamu protiv Juventusa Madriđani su slavili s 1:0 pogotkom Predraga Mijatovića u 66. minuti susreta. Šuker je utakmicu započeo na klupi i u igru je ušao tek u 89. minuti umjesto strijelca Mijatovića koji je zajedno s Raulom i Morientesom činio napadački trio.

Boris Živković, Marko Babić 2002.

Od trojice Hrvata u dresu Bayera iz Leverkusena, Boris Živković i Marko Babić zaigrali su u finalu Lige prvaka protiv Real Madrida. Jurica Vranješ nije dobio priliku u tom susretu u kojem su Madriđani slavili s 2:1 golovima Raula i Zidanea dok je Lucio jedini zabio za Bayer.

U momčadi Klausa Toppmöllera Živković je u zadnjoj liniji odigrao svih 90 minuta, a Babić je zamijenio Lucija na ulasku u sudačku nadoknadu. Bayer je odigrao dobru utakmicu, postavio se otvoreno i napao Real Madrid, ali u završnici s Casillasom na golu Madriđani su izdržali.

Igor Tudor 2003.

U izboru za najdosadnije finale Lige prvaka ono iz 2003. godine između Milana i Juventusa svakako bi imalo status favorita. Završeno je s 0:0 u 120 minuta i pobjedom Milana nakon jedanaesteraca.

Dio tog finala bio je i Igor Tudor koji ga se ne sjeća po dobrom. Igru je napustio u 42. minuti zbog ozljede mišića, a umjesto njega na travnjak je ušao Alessandro Birindelli.

Dado Pršo 2004.

Neočekivano finale koje je bilo početak velikog uspona Josea Mourinha odigralo se 2004. godine u Gelsenkirchenu gdje je Porto svladao momčad Monaca s visokih 3:0. Carlos Alberto, Deco i Aleničev bili su strijelci za Portugalce.

U redovima Monaca od 23. minute na travnjaku je bio i Dado Pršo koji je zamijenio ozlijeđenog Ludovica Giulyja. Pršo je briljirao te sezone, postigao je četiri pogotka Deportivu u pobjedi 8:3, ali u finalu je i on bio nemoćan.

Ivica Olić 2010., 2012.

Šest godina se čekalo na sljedeći hrvatski nastup u finalu. prije dvoboja između Bayerna i Intera na Santiago Bernabeuu, Igor Bišćan bio je dio momčadi Liverpoola koja je u Istanbulu osvojila naslov protiv Milana, ali nije ulazio u igru.

Dio Bayernove momčadi, ali također bez nastupa u Madridu bio je Danijel Pranjić dok je Ivica Olić igrao do 74. minute. Inter je u konačnici slavio s 2:0 golovima Diega Milita, a Olića je zamijenio Mario Gomez.

Dvije godine kasnije Bayern je dobio priliku za popravak i nije ju iskoristio. Na svom stadionu igrao je u finalu protiv Chelseaja, dominirao je, ali je Chelsea slavio nakon jedanaesteraca.

Pranjić je i ovo finale odgledao s klupe dok je Olić ovaj puta ušao u 97. minuti umjesto Francka Riberyja. Bio je Ola i među izvođačima jedanaesteraca, ali poput Bastiana Schweinsteigera nije zabio.

Mario Mandžukić 2013.

Jedini Hrvat zasad koji je postigao pogodak u finalima je Mario Mandžukić. Mandžukić je zabio prije dvije godine u finalu protiv Borussije Dortmund kada je u 60. minuti doveo Bayern u vodstvo.

Osam minuta kasnije Borussia je poravnala golom Gündogana s 11 metara da bi Arjen Robben u samom finišu susreta donio titulu Bavarcima. Mandžukića je u sudačkoj nadoknadi zamijenio Gomez.

Luka Modrić 2014.

Niti prošlogodišnje finale nije prošlo bez Hrvata. Real Madrid je u Lisabonu nakon produžetaka s 4:1 svladao gradskog rivala Atletica koji je imao trofej u rukama, ali gol Sergija Ramosa odveo je meč u produžetke nakon ubačaja Luke Modrića iz kornera.

Modrić je odigrao svih 120 minuta za Real Madrid i osvajanjem Lige prvaka okrunio odličan završetak sezonu u kojoj je počeo pokazivati zašto je Jose Mourinho toliko inzistirao na njegovom dolasku.