Kako reći „zbogom“?

Nije me sram priznati da sam zbog njega zavolio Romu, kao i mnogi drugi. Kada je velika većina vršnjaka, iz opravdanih razloga, bila zaluđena nekim drugim Galacticosima, moje nogometno srce osvojio je upravo On. Zbog čega? Oduvijek su me oduševljavale priče o odanosti, ljubavi i emocijama. Priča o Tottiju i Romi ispričana je toliko puta i ne želim ju prepričavati, ali naravno da nije samo ona „kriva“ za moju zaluđenost jedinim Kapetanom!

Onome tko razumije nogomet, ne treba previše pričati o inteligenciji dotičnog, izgledao je kao da igra pomoću čarolije. A tako je zaista i bilo. Cijela njegova karijera je poput čarolije, u kojoj je bilo svega i svačega, pljuvanja, suza, prgavosti, nasrtanja na Balotelija. Ali sve je to ono što jednog sportaša čini- pravim sportašem! Tko shvati, shvatit će. Tko ne razumije, neka ne čita dalje.

Nema smisla pričati o trofejima i „uspjehu“ jer ovo nije priča o slavi. Ovo je priča o nečemu puno čišćem od slave, puno elegantnijem od novca i puno ugodnijem od BMW-a. Ovo je priča o čistoj dječačkoj emociji jednog čovjeka prema klubu. Ukoliko počnete pričati o tome pred nekim tko ne razumije, ispast ćete glupi i površni. Jer za njih, nogomet je bezvezna igra. Ništa dublje, ništa više. Nemaju pojma koliko su u krivu, nemaju pojma da je nogomet odraz života i da kroz „običnu igru“ možeš naučiti puno o životu, odanosti i pravim vrijednostima koje su nam danas ipak malo promijenjene i površnije. I tu dolazimo do priče jednog mladića koji je očarao svijet svojim nogometnim umijećem, ali i odlukama u kojima je direktno odbijao najveće svjetske klubove u kojima bi osvajao trofeje, ali i zarađivao znatno veće novce.

Kada se sve makne na stranu, ostaje samo činjenica kako je Totti izravno odbijao uspjeh i mogućnosti da postane još veći. Po broju trofeja. Ali sjećate se? Ovo nije priča o tome. On je postao najveći upravo zbog toga što je odbijao takve ponude. Nogomet se vrlo lako može usporediti sa životom, samo ako shvatite.

Što je u današnjem svijetu bitno? Bez čega ne možeš otići doktoru? Što ti treba da bi se mogao hraniti? Što ti, jebiga, treba da bi mogao živjeti? Novac. Zašto je to tako? A kažu da postoji ekonomija, kapital i razne druge stvari, kažu da to tako mora biti. Kažu da čovjek mora umrijeti od gladi, jer eto, nema novca da si kupi hranu. Ma zašto bi netko išao na operaciju koja mu može spasiti život, pa nema novca? Kako će ići ako nema novca? Shvaćate gdje idem?

Htjeli mi to sebi priznati ili ne, živimo u svijetu uvrnutih vrijednosti i poremećenog društva gdje te kažnjavaju ako konzumiraš prirodu, a klincima mlađim od 18 godina prodaju alkohol, koji je eto, jako zdrav. Ali to je tako, svi to prihvaćaju i nema smisla miješati se u posao Aristotela i Platona! Ali zašto je to bitno za ovu priču? Nogomet se igra za trofeje, i to je istina. Ali zaboravljamo jednu jako važnu stvar, trofeji su samo ono što dobiješ. I nakon toga, staviš u vitrinu. I tu i tamo se sjetiš toga, i pogledaš taj trofej s ponosom. Ali to prođe i ode. Što ostaje? Emocije. Totti. Roma. Shvaćate koliko su trofeji mala i nebitna stvar u usporedbi s nečim većim? Totti je to znao. On je znao da niti jedan trofej koji osvoji sa Realom ili Manchesterom nije ni blizu osjećaja kada igra utakmicu protiv Empolija za svoju Romu. On je razmišljao emocijama, a ne mozgom. I zato je velik, zato je najveći.

Odbio je slavu za Romu. Odbio je novac za Romu. Odbio je trofeje za Romu. Zašto? Jer mu oni ne bi značili ništa. Jer kako biti sretan sa nekom curom, ako i dalje voliš drugu? Kako biti sretan s običnim poslom, ako si cijeli život htio biti astronaut? Možeš se natjerati da budeš sretan sa drugom curom, možeš se natjerati da prihvatiš da nikad nećeš biti astronaut, ali je li život tjeranje? Ili uživanje prepušteno čistim emocijama? Jednom prilikom Totti je izjavio par rečenica koje zapravo govore sve: „Varao sam sve svoje djevojke, ali Romu neću nikada“, „Je li vama normalno da roditelji ostave svoje dijete u smeću? Kako onda očekujete od mene da ostavim svoju obitelj?“, „Jednom sam rekao jednom predsjedniku kluba koji me htio dovesti da je jedini način da to napravi da kupi Romu jer iz Rome ne idem nikud“. Shvaćate? Nema premišljanja, nema dvojbe, nema razmišljanja o tome da napusti svoju obitelj. Svoju ljubav. Svoj klub.

Gdje je Totti sada? Jako se muči u zadnje vrijeme, kao da mu život poručuje da je dosta i da je vrijeme da se povuče. Ali ne da se stari lav, želi još igrati, ne želi otići iz toga svega jer se jednostavno boji što će bez svoje Rome. Kako će živjeti bez kluba koji voli? Pa svi znamo kako je to kada ti netko drugi slomi srce ili kada te djevojka ostavi, ili kada ti ostaviš djevojku. Totti se osjeća upravo tako. I zato ne želi otići. I ja ga razumijem. I mislim da bi ga svi trebali razumjeti. Osjećam se toliko maleno kada pišem o takvoj veličini, ali bit ću toliko „bezobrazan“ pa ću reći da njegova tvrdoglavost na neki način počinje štetit njegovoj ljubavi. Kao da je vrijeme za rastanak, kao da to više nije to. Kao da se veza lagano raspada, i kao da Totti više Romi ne može dati ono što Roma želi i treba, i obrnuto. Jer ljubav postoji i sada, i ona je jača nego ikada, ali jednostavno više ne ide.

Identične stvari se događaju i u našim životima u situacijama kada smo svjesni da je kraj, ali ne želimo presjeći. Ne želimo otići jer smo tvrdoglavi, ali znamo da je kraj. Stvarno mislim da se Totti osjeća upravo tako. Gladijator i princ Rima sada sjedi na tribinama potjeran iz kluba, povrijeđenog ponosa, malčice ljubomoran jer i on želi biti dio nove Rome, ali s druge strane sretan i zadovoljan. Jer zna da je njegova Roma dobro. Gledao sam utakmicu protiv Palerma u kojoj je Roma s pet komada poslala goste doma na Siciliju. Publika je uživala, neki novi klinci trgali su se i oduševljavali svojim potezima. Sve je bilo kao stvoreno za jednu lijepu rimsku večer. I ona je to zaista bila. Ali nedostajalo je nešto. Nedostajala je čarolija. Kao noć bez zvijezda. Kao dan bez sunca. Kao Roma bez Tottija. U jednom trenutku utakmice publika se ustala na noge, na trenutak zaboravila da se igra utakmica, i iz sveg grla počela vikati: „Samo je jedan kapetan“. A gdje je tada bio Princ? Sjedio je na tribinama, daleko od svoje Rome, zamišljao neke sretne dane i uspomene, i na neki način se opraštao od svoje ljubavi. Nije mogao sakriti ni suze, rasplakao se jer je znao da je kraj blizu. Znao je da će upravo tako izgledati njegova budućnost i naredne godine. Daleko od terena, daleko od svoje ljubavi, daleko od magije.

Zamislite samo kako se osjeća povrijeđenog ponosa i ega jer je otjeran iz svoje ljubavi, slomljenog srca jer zna da je kraj. Ali kada je Roma u drugom poluvremenu zabila treći i četvrti, uhvaćen je njegov osmjeh. Koliko god mu bilo teško jer nije dio toga, taj osmjeh znači da polagano shvaća jednu bitnu stvar. Ako nekoga stvarno i iskreno voliš, shvatit ćeš kada mu počinješ štetiti i maknut ćeš se. Jer je tvoja ljubav toliko velika, čista i iskrena da samo želiš da ona bude sretna. I ne govorim da Totti više ne može odigrati ni jednu utakmicu jer je i sa 40 godina na leđima odličan igrač kojeg bi mnogi i dalje htjeli. Pitajte samo Kineze. Ali on nije igrač kojeg stavljaš zadnjih pet minuta, on nije igrač koji odigra dvadeset minuta, iako mu je to realnost. On je ipak Princ Rima. A Princ uvijek mora imati glavu ulogu. Totti ju više nema, i zbog toga je vrijeme za kraj jedne ere. I početak neke druge, zrelije i ozbiljnije ljubavi. Daleko od terena, ali nikad bliže srcu.