Slaven Bilić: "Igrali smo dobar nogomet, oborili neke rekorde, sve u svemu bila je to vrlo dobra sezona za nas"

Igrački dani u dresu Čekićara

Nakon što je Slaven Bilićigrajući za SC Karlsruhe proglašen najboljim stoperom Bundeslige na brzinu se otvorila mogućnost ostvarenja dječačkog sna, mogućnost igranja u Premiershipu. Harry Redknapp, tadašnji trener West Hama imao je dovoljno providnosti i hrabrosti da dovede Hrvata u svoje redove, a za to je platio do tada najveći iznos transfera u povijesti kluba, 1,3 mil. funti.

Bilić je debitirao 12. veljače 1996. godine u gostujućoj pobijedi protiv londonskih rivala Tottenham Hotspura i odmah u prvom nastupu pokazao da će biti veliko i istinsko pojačanje za klub. Sezona 1996./97. bila je godina pune afirmacije Bilića kao igrača. Te sezone upisao je 41 nastup i postigao tri pogotka, dva u Premiershipu protiv Liverpoola i Sunderlanda i jedan u Liga kupu protiv Barneta. Potvrda dobrih nastupa osim od medija i nogometnih stručnjaka stigla je i od navijača koji su ga uvrstili na drugo mjesto izbora za Čekićara godine, naslovom se okitio Julian Dicks.

Iz dana u dan poslije svakog dobrog nastupa postajalo je jasno da će zadržavanje Bilića u klubu biti nemoguća misija. Nije dugo trebalo da stigne ponuda koja se ne može odbiti, ona ponuda koju tako često viđamo u blizini maksimirske šume. U ožujku 1997. godine trener Evertona Joe Royle platio je 4,5 mil. funti za njegovo preseljenje na Goodison Park. Iako je imao mogućnost otiči istog trena Bilić je prolongirao odlazak s Boleyn Grounda do kraja sezone, a iz razloga što je osjećao moralnu obvezu da pomogne klubu u borbi za ostanak u elitnom razredu. Uspio je Bilić u svom nastojanju, West Ham je završio na 14. mjestu, dva boda iznad zone ispadanja.

Povratak u ulozi trenera

Nakon epizode u Turskoj za kormilom Besiktasa, Bilić je ustoličen na mjesto prvog trenera Čekićara 9. lipnja 2015. godine. Inicijalni ugovor potpisan je na tri sezone. Ovaj potez vodstva West Hama iznenadio je mnoge, veliki nogometni stručnjaci kao i doajeni nogometnog novinarstva na Otoku s podsmjehom su gledali na ovaj, kako su u nekoliko navrata naglasili, čudni eksperiment.

Iako je Bilić imao iza sebe zapažene rezultate kao izbornik Hrvatske, a nakon toga i kao trener u Rusiji i Turskoj mnogi su mu spočitavali trenersko znanje , iskustvo u "tvrdim" ligama poput Premiershipa. Novinarima i trenerima pridružile su se i kladionice koje su predvidjele da će Bilić biti drugi trener kojemu će biti uručen otkaz u predstojećoj sezoni, na prvom mjestu najbolje je kotirao Brendan Rodgers.

Kritike su poletjele još jače i žešće nakon Bilićeve odluke da u uzvratnom susretu kvalifikacija za Europsku ligu protiv Astre iz Giurgiua na travnjak izvede rezervnu momčad. Stručnjaci su bili osupnuti njegovim postupkom jer nije im bilo jasno za koga ili što Bilić čuva momčad, u Premiershipu ovako i onako nije imao nikakve izglede prem njihovom mišljenju. Ako u jednom natjecanju nemaš izgleda zašto tako olako odustati od drugog?

Na svoje pitanje vrlo brzo dobili su odgovor, samo tri dana kasnije Bilić i njegovi igrači u taktički odličnoj utakmici pobijedili su Arsenal na njegovom Emiratesu s 2:0, a strijelci su bili Cheikhou Kouyaté i Mauro Zárate. Ni nakon tog velikog rezultata Bilić nije zadobio povjerenje, posebice nakon što je u sljedeća dva kola upisao domaće poraze od Leicester Cityja i Bournemoutha.

Potvrdio je Bilić da gdje ima dima ima i vatre pobjedom u sljedećem kolu na Anfieldu, prvom Čekićara nakon davne 1963. godine, a kada je pao i Manchester City na Etihadu i struka i novinari promijenili su naočale i na Bilića gledali na sasvim drugačiji način.

U svojoj prvoj sezoni na klupi Bilić je doveo West Ham na kraju do sedme pozicije na tablici (što im je najbolji rezultat od 2002. godine), a pri tome su postigli najviše pogodaka, imali najviše akumuliranih bodova i najbolju pozitivnu gol razliku od 1986. godine.

U svim tim rezultatima i rekordima veliki je udio našeg stručnjaka. Uspio je Bilić stvoriti momčadski duh koji je izvukao sve najbolje iz igrača koji su bili na terenu, a njegova strast i predanost napravili su ga velikim herojem u očima vojske navijača s Upton Parka.

Gospodine Biliću sada na kraju svega kada podvučete crtu kakva je ovo bila sezona za West Ham?

"Ovo je bila jedna nevjerojatna sezona za sve nas u West Hamu. No, bez obzira na to već smo počeli planirati da sljedeću napravimo još boljom, ali sada svi od igrača, struke pa do uprave kluba imamo priliku uzeti malo odmora, rekuperirati se i vratiti svježi.

Moji suradnici i ja uživali smo u prošloj sezoni. Ja nisam osoba koja polaže previše pažnje statističkim podacima, ali ljudi su mi ukazali na činjenicu da tijekom cijele sezone klub nije bio plasiran lošije od desetog mjesta, a to stvarno nije loše.

Do samog kraja borili smo se na svim frontovima, teoretski čak i za četvrto mjesto i kvalifikacije za Ligu prvaka. Igrali smo dobar nogomet, oborili neke rekorde, sve u svemu bila je to jedna vrlo dobra sezona za nas".

Koji su vam bili najupečatljiviji trenuci u sezoni?

"Odigrali smo puno dobrih utakmica i bilo je puno velikih trenutaka. Ako se vratimo na sam početak uvodna pobjeda protiv Arsenala bila je nezaboravna, pobjeda na Anfieldu nakon gotovo 50 godina, moja prva domaća pobjeda protiv Newcastlea, puno trenutaka koje ću dugo dugo pamtiti.

Ima tu naravno još velikih trenutaka koje svakako treba spomenuti, domaće pobjede kontra Chelseaja i Spursa, meni jedna od dražih ona na Goodisonu protiv Evertona, pobjeda golom u posljednjoj minuti u FA kupu protiv Liverpoola...

Najveći trenutak, ako baš moram odabrati jedan, to je pobjeda protiv Manchester Uniteda. Bilo je to više od utakmice, više od bitke za kvalifikacije za Europsku ligu. Bila je to posljednja utakmica na Boleyn Groundu i mi smo željeli pobjedu više od svega. Napravili smo to na nevjerojatan način, uz rezultatske uspone i padove tijekom susreta s toliko energije s naše strane, da, to je definitivno najveći trenutak sezone".

A najgori trenutak?

"Njih na svu sreću nije bilo previše, tu bi svakako izdvojio par domaćih poraza na početku sezone, protiv Leicestera i posebno onaj protiv Bournemoutha. Posljednji susret protiv Stoke Cityja bio je frustrirajući jer igrali smo jako dobro, ali lopta jednostavno nije htjela unutra. Možda je najteži trenutak za mene bio domaći poraz protiv Manchestera u ponovljenoj utakmici četvrtfinala FA kupa jer želio sam osvojiti to natjecanje".

Tko su vam bili najteži protivnici?

"Ne mogu odabrati ni jednoga jer kada smo bili pravi u glavi mogli smo se pohrvati s bilo kojim klubom. Nisam vidio ni jednu momčad za koju bi prije utakmice rekao da ću biti zadovoljan ukoliko uspijemo ušićariti bod".

Žalite li za nečime?

"Ne. Dali smo sve od sebe, radili smo 24 sata sedam dana u tjednu. Naravno, nakon svake utakmice u kojoj ne pobijedite postavite si pitanje jeste li mogli nešto napraviti drugačije, ali to je normalna stvar, to se događa svim trenerima na ovom svijetu".

Nakon što ste igrali u ovoj ligi jeli vas sada nešto iznenadilo kada ste se vratili kao trener?

"Činjenica da sam ovdje bio kao igrač puno mi je pomogla, ovaj povratak bio je povratak na poznato mjesto, u poznato okruženje. Ono što me iznenadilo i što će me vjerojatno uvijek iznenaditi to je intenzitet ove lige. Ja i moji suradnici puno smo razgovarali o tome tijekom sezone i zaključili da zbog toga još više uživamo u svakoj sekundi nastupa".

Tko je po vašem mišljenju od igrača ostvario najveći napredak tijekom sezone?

"Ovo je teško pitanje zbog činjenice što sam ja ovdje tek jednu sezonu. Volio bi da mi postavite to pitanje nakon završetka sljedeće sezone. Oni koji su gledali West Ham prošle godine mogli bi vam dati bolji odgovor, ali ako baš inzistirate u odnosu na početak sezone Aaron Cresswell, Mark Noble i Michail Antonio pokazali su napredak".

Kada bi imali jednu želju za sljedeću sezonu, koja bi to bila?

"Jedna želja mi nije dovoljna. Prije svega volio bih zadržati ovu razinu predanosti koju su pokazali svi u globalu, volio bi zadržati momčadski duh na visokoj razini bez trzavica. Druga želja bi mi bila uzeti energiju i atmosferu publike na Boleyn Groundu, umotati je i ponijeti sa sobom u naš novi dom. To je naš ključni faktor uspjeha".

Za kraj što vas je u globalu impresioniralo u vašoj prvoj trenerskoj sezoni?

"Intenzitet igre i nepredvidljivost rezultata pri čemu ne mislim isključivo na Leicester City. Prošlo je gotovo deset godina od kada sam prestao aktivno igrati nogomet i u tih deset godina razgovarao sam s velikim brojem trenera iz Engleske.

Svi se slažu da je ovdje svaka utakmica nevjerojatno čvrsta i teška dok u drugim ligama to baš i nije slučaj. Dali su mi primjer Španjolske i Barcelone i Real Madrida, primjer Francuske i Paris St. Germaina, Italije i Juventusa ili Njemačke i Bayerna gdje uvijek postoji nekoliko utakmica u kojima je razlika u klasi toliko velika da se može ići s pola gasa.

Pričali su mi da u Engleskoj to nije slučaj, ali nisu me uspjeli uvjeriti riječima. Sada kada sam ovdje i kada sam u žiži događanja mogu potvrditi da su bili i više nego u pravu".