Kada je pojedinac - momčad, a momčad - pojedinac

Federico Delbonis, 41. igrač svijeta, tada, poslao je još jednu neugodnu loptu s vlastitog servisa. Karlović je trznuo u pogrešnu stranu, zakasnivši u retern, koji šalje preduboko. Delbonis se baca na teren, a brzinom svjetlosti mu se u slavlju pridružuju suigrači, izbornik i čitav argentinski tabor. Čas za pamćenje svakom argentinskom navijaču koji je bio u Zagrebu, a kakav je tek osjećaj bio kada su igrači predvodili slavlje s čitavom argentinskom tribinom...

To je bila prava Argentina. Strastvena Argentina. Momčad koja je čitave sezone - u raznim sastavima i s raznim preprekama - pobjeđivala. Koja je uvijek vjerovala u svog igrača na terenu.

Štošta se, u vezi ovog finala, može pročitati na svakom kóraku i korâku hrvatskog medijskog prostora. Spominjanje izraza "luzer", odnosno najprimitivnije među svim primitivnim riječima, toliko je očekivano od nekih medija da je ikakav komentar bespredmetan. Neki će, čuda li, isti ti mediji ismijavati hrvatsko ozračje u Areni, iako ne postoji niti jedan ugledni svjetski novinar, komentator, teniski velikan ili itko značajan u svijetu tenisa koji nije sasuo svu silu pohvala na račun zagrebačke atmosfere od petka do nedjelje, od prvog od posljednjeg poena.

Jer nigdje u teniskom svijetu, osim u određenih Davis Cup domaćina, ne postoji navijanje nakon promašenog prvog servisa. Nigdje u teniskom svijetu igrači neće morati čekati da se publika smiri kako bi se izveli servis. Ali, opet, neki će ustvrditi kako je publika bila kazališna. Razmislimo na čas kakva bi publika zaista trebala biti na jednom teniskom meču? Teniska pravila, naime, nisu kao nogometna...

Argentinski navijači? I te kako korektni. Rijetko bi se radovali hrvatskom promašaju, osim u trenucima kada su slutili da im dolazi povijest. Ali zato bi bili u ekstazi svaki put kada bi Juan Martin del Potro pogodio gromoviti forhend. Kojeg, dojma smo, nije promašio od trećeg seta do posljednjeg poena petog seta u dvoboju s Marinom Čilićem.

Brojna argentinska novinarska "brigada" zaposjela je dobar dio press tribine. Neki su radijski komentatori (da, tenis se može prenositi na radiju) bili toliko uzbuđeni da su slučajno iskopčavali žice i bili u napasti da padnu preko stolica, sve kako svojim slušateljima ne bi propustili prenijeti svaki djelić atmosfere.

Oni prisebniji, pisani novinari su, pak, vagali svaku sitnicu, informaciju, tražeći putokaz koji će im dati odgovor na pitanje čija će srebrna "Salatara" biti ove godine. "Ima li šansi da Karlović i Dodig odigraju par?", bilo je jedno od prvih pitanja argentinskih novinara. Koji nisu odveć vjerovali u pozitivan rasplet. Ali kada su ga doživjeli, slatko su se nasmijali svoj argentinskoj muci koju su prolazili u povijesti Davisovog kupa.

Del Potro i Delbonis uspjeli su ono što nisu postigli Vilas i Clerc, ni Nalbandian, Coria i Gaudio. Osvojiti Davisov kup.

Zasluženo.