Captain Fantastic: Priča o velikom Stevenu Gerrardu

Pisati tekst o karijeri jednog od najdražih igrača dvosjekli je mač. S jedne strane guštate u istraživanju zanimljivih detalja, kopanju po uspomenama na najljepše poteze i izjave zbog kojih se “gutaju knedle”. Pogotovo otkako znate da više neće igrati, a sve to želite prenijeti baš svakom čitatelju. S druge ostaje ona doza straha da nećete sve što osjećate i sve ono što je on činio na terenu vjerno prenijeti “na papir”. S tim strahom borite se od prve rečenice, preko svakog paragrafa do one zadnje misli koja mora biti toliko moćna da se naježite pri svakom čitanju iste u bjesomučnoj potrazi za tipfelerima. Borba za to da prenesem ono što je Steven Gerrard bio za Liverpool počinje.

Kratko o brojkama

S osam godina dječak iz susjedstva Anfielda upisao se na nogomet, a 28 godina kasnije odlazi u nogometnu povijest kao jedan od najvećih igrača kluba za koji je navijao od malih nogu. Steven Gerrard ostvario je san vjerojatno svakog dječaka koji je ikad zaigrao nogomet. Debitirao je sa 17 godina, a od tada je skupio 710 nastupa u svetom dresu voljenog kluba, ukupno 186 pogodaka, devet trofeja, između ostalih i onaj Lige prvaka 2005. godine u ONOM finalu.

Ostao je Steven Gerrard jako kratak za ligaški naslov, prokleto malo je nedostajalo fenomenalnoj momčadi Liverpoola da 2014. okruni karijeru svog kapetana. Osim te 2014., Gerrardov Liverpool je još dva puta završavao kao drugoplasirani u prvenstvu te još jednom, 2007., kao drugoplasirani u Ligi prvaka. Prisjetimo se kako se tada Inzaghi osvetio za Istanbul.

Uz to, Gerrard je sakupio impresivnih 114 nastupa za “Gordi Albion”, od kojih 59 kao kapetan, a karijeru je završio u Los Angeles Galaxyju.

U anketi 2015., navijači su izabrali Gerrarda za najboljeg igrača u povijesti Liverpoola, a to su mu još jednom dali do znanja u posljednjoj utakmici na Anfieldu transparentom “The Best There Is. The Best There Was. And The Best There Will Ever Be.”

Igrač za velike stvari

Amerikanci su u “svojim” sportovima razvili legendu o pojmu clutch te su često i fenomenalni igrači razapinjani zbog nemoći da u presudnim trenucima utakmica budu najbolji. Ili ako baš želite najprostijim tonom, clutch igrači su oni frajeri s velikim hm…, znate, kada se lomi utakmica. Baš takav je bio Steven Gerrard.

On je zabijao u finalu Lige prvaka, finalu Kupa Uefe, finalu FA kupa, finalu Liga kupa, a zabio je i u posljednjoj utakmici u dresu Liverpoola. Uz sve te pogotke, imao je niz upečatljivih trenutaka u derbijima s Evertonom. Od spašavanja pogodaka s gol linije do hat-tricka 2012., ali i pogotka u posljednjem derbiju na Anfieldu.

Jedna od najvećih clutch predstava Gerrarda bila je ona u finalu FA kupa protiv West Hama 2006. U tom finalu Gerrard je zabio pogodak i namjestio jedan, ali ni to nije bilo dovoljno, već je morao zabiti i drugi, fenomenalni projektil za izjednačenje i jedanaesterce. Jedanaesterac je Gerrard zabio, Liverpool je osvojio FA kup, a to finale zauvijek ostaje upisano u povijest kao “Gerrardovo finale”.

Uz taj pogodak West Hamu, još dva su ultimativna remek-djela za karijeru Stevena Gerrarda, ali ta priča zaslužuje poseban dio teksta.

Kao potvrdu za sve navedeno stiže još jedan podatak. Steven Gerrard je igrač s najviše pogodaka za tri boda u 90. minuti ili sudačkoj nadoknadi u povijesti Premier lige. Gerrard je zabio četiri takva, pobjedonosna, pogotka.

Istanbul 2005. i ONO finale

Sezona 2004./2005. bila je vjerojatno i najvažnija u karijeri Stevena Gerrarda. Neuspjesi u Liverpoolu probudili su priče o odlasku s Anfielda. Pojavio se interes Barcelone, Reala, ali najjači je bio onaj iz Chelseaja. I upravo to koketiranje s odlaskom u Chelsea, neki navijači su dugo zamjerali svom kapetanu, ali kapetan je napravio pravu stvar i ostao vjeran svom brodu i jedrima Kopa.

Naslova bi sigurno bilo više da je otišao u Chelsea, a da ne pričamo o Realu i Barceloni, ali ljubav i nasljeđe koje je ostalo na travnjaku Anfielda nitko ne može mjeriti s jednim ili dva naslova. Uostalom, te 2005. na Anfield je stigao najveći trofej Gerrardove karijere, a baš bez njega nikad ne bi bilo Istanbula.

Zašto ne bi bilo Istanbula? U šestom kolu grupne faze Lige prvaka, Liverpoolu je trebala pobjeda od dva razlike protiv Olympiakosa na Anfieldu, a Gerrard je prije utakmice izjavio: “Ne želim se sutra probuditi u Kupu Uefe”, i bome se pobrinuo za to.

Olympiakos je poveo preko Rivalda, Liverpool se u nastavku dovukao do vodstva od 2:1, a deset minuta prije kraja susreta na scenu je stupio Captain Fantastic, bombom koja je odjeknula do Istanbula. “What a hit son, what a hit!”

Nakon prolaska skupine, Liverpool se preko Bayera, Juventusa i baš Chelseaja domogao Istanbula i finala protiv Milana. Legendarno finale bilo je “riješeno” nakon 45 minuta i vodstva Talijana od 3:0.

No, iz svlačionice se vratila neka druga momčad u crvenim dresovima i u samo šest minuta vratila utakmicu u egal. Prvi pogodak u mrežu Milana spremio je upravio kapetan Gerrard i pokrenuo preokret. Ishod svi znamo, Šmicer i Alonso za 3:3 pa sjajni Dudek za petu Ligu prvaka Liverpoola.

Netom po osvajanju naslova Gerrard je upitan hoće li napustiti Liverpool: “Kako da mislim o napuštanju Liverpoola nakon ovakve noći”, izjavio je Gerrard i još jednom uljepšao navijačima jednu od najvećih noći u povijesti kluba.

Nezasluženo gorak kraj

Godine su prolazile, Gerrard nije postajao mlađi, a Liverpool je bio daleko od naslova najboljeg kluba u Engleskoj. Najbolniji gubitak naslova zasigurno je onaj iz 2014., kada je Liverpool ostao kratak za dva boda iza Manchester Cityja. Ali ono što najviše boli, pogotovo Gerrarda, jest način na koji je naslov izgubljen.

Te sezone Liverpool je igrao briljantan nogomet. Lepršav, napadački, kreativan s puno pogodaka. Momčad Liverpoola, predvođena legendarnim kapetanom i rastrčanim tercetom Suarez, Sturridge, Sterling osvajala je simpatije diljem Svijeta pa tako i u malom kafiću mog malog grada.

Svakog vikenda, u tom istom kafiću, sve se više “slučajnih” navijača, uz redovne pristaše Redsa, okupljalo kako bi pratili Liverpoolov i Gerrardov posljednji pokušaj. Svi su znali kako ta momčad to zaslužuje, a svojim načinom igre jednostavno je osvajala čak i simpatizere Uniteda. Atmosfera je podsjećala na reprezentativne nastupe, a bila je riječ o tek dalekom Liverpoolu. Kulminacija euforije bila je utakmica protiv Chelseaja, ključna utakmica za naslov.

Iskreno, htio sam izostaviti taj detalj, to proklizavanje koje se Gerrardu vjerojatno nije dogodilo niti na prvom treningu koji je ikad odradio. I da sad, kad su kopačke na klinu, nezagrijan uđe na teren, nikad mu se ne bi dogodilo isto, ali tad se dogodilo i Liverpool je ostao bez naslova. Ali što ću, kada je u “glavi još uvijek ista slika, isti fleš“. I ne brinite, nećete taj video vidjeti danas.

Da zaključim tu priču o malom kafiću u gradu daleko, daleko od Liverpoola. Nakon te utakmice, nakon tog proklizavanja, atmosfera je bila ravna onima nakon najvećih poraza hrvatskih reprezentacija. Tuga, tišina i bol zbog, koliko god klišejski bilo, nezasluženog kraja.

A kolika je veličina taj Gerrard, činjenica je da niti jedan pravi navijač Liverpoola neće tu grešku zamjeriti svom kapetanu.

Sam kraj, sezonu nakon, unatoč pogotku protiv Stokea u oproštaju bio je nezaslužen. Iako će porazi na Anfieldu od Crystal Palacea 3:1 te od Stokea na Britannici s čak 6:1, brzo otići u zaborav nisu trebali Gerrardu i njegovim suigračima, ali zauvijek će ostati onaj ispraćaj s Anfielda.

Hillsborough

Svaki stanovnik Liverpoola zauvijek će ostati pogođen tragedijom na Hillsboroughu 1989. u kojoj je 96 navijača Liverpoola izgubilo živote zbog loše (ne)reakcije osiguranja i policije. Steven Gerrard nije izuzet te boli, on je u tragediji izgubio rođaka, tada 10-godišnjeg Jon-Paula Gilhooleyja. Sam Gerrard nikad nije skrivao da je Jon-Paul njegova vječna inspiracija u želji za uspjehom u dresu Liverpoola: “Istina je, igram za Jon-Paula”, napisao je u svojoj autobiografiji.

Pao je tekst i na ONU posljednju misao. Niti jedan pravi navijač Liverpoola, Stevena Gerrarda neće pamtiti po utakmici protiv Chelseaja, jer samo je jedna ONA utakmica. Pamtit će ga po desecima tisuća pretrčanih kilometara, tisućama klizećih startova, stotinama asistencija i nebrojenim pogocima kojima je odlučivao utakmice, između ostalih, po onima Olympiakosu i Milanu. Pamtit ćemo njegovu požrtvovnost, odanost i besprijekorno, inspirativno vodstvo bez obzira na sastav svlačionice, uspjehe ili padove. Pamtit ćemo ga i po tome što je bio kapetan, igrač i navijač jednog od najvećih klubova u povijesti:“When I die, don’t bring me to the hospital. Bring me to Anfield. I was born there and will die there.”