Dinamo je Riječanima širom otvorio vrata na putu do titule

19. ožujka 2005. godine na ovom istom mjestu Slaven Belupo zadao je težak udarac Dinamu. Igor Musa, Ivica Karabogdan i Marijo Dodik napunili su Dinamovu mrežu, donijeli Slavenu pobjedu 3:1 i Modre pogurali u tzv. "Ligu za bedaka".

25. travnja 2016. godine Slaven Belupo još jednom je odvalio šamar Modrima, ovaj put slaveći s 2:1 i praktički riješivši borbu za naslov prvaka. Od tog posrtaja 2005. godine pa sve do ovog danas, Dinamo je osvajao naslove prvaka, dominirao je hrvatskim nogometom, no već neko vrijeme vidljivo je da se spremaju promjene.

Kao prvo i osnovno, Dinamo ove sezone apsolutno ničim nije zaslužio titulu prvaka Hrvatske. Ako ćemo gledati igru Modrih, Dinamo ne zaslužuje biti niti u pričama oko naslova prvaka. U konačnici, ne treba biti previše hrabar za reći - neće ga niti osvojiti.

Posve je jasno da će to otkazom platiti Ivajlo Petev. Pustimo priopćenja iz Maksimira kako uprava stoji iza trenera i igrača, Petev je prvi na meti i on će vrlo brzo postati bivši. Imao je dovoljno vremena za kreirati sustav i igru, nije u tome uspio, a trener je prvi koji plaća cijenu loših rezultata i nastupa.

Bugarin je prema pričama iz Maksimira godinama bio na meti Dinama, još iz vremena dok je vodio Ludogorec i stvarao Dinamu probleme. Međutim njegov dolazak realiziran je tek nakon što je otkaz dobio Cico Kranjčar, Petev je ostavio bugarsku reprezentaciju i prihvatio ponudu još uvijek aktualnog prvaka.

Je li pogriješio? S obzirom koliko će se dugo zadržati u Maksimiru, je. Ali i on snosi dobar dio krivice za svoju situaciju. Dok mu se još ne može previše toga zamjeriti za prvi dio prvenstva, nastavak sezone ide njemu na dušu. Imao si kompletne pripreme i sasvim dovoljno vremena za stvoriti igru i uigrati momčad po svojim zamislima, ali nisi uspio. A Dinamo iz utakmice u utakmicu izgleda sve lošije.

Međutim nije samo on krivac. Iako se neće naći na izravnom udaru, jednako toliko krivi su i igrači. Dakle, boriš se za naslov prvaka, znaš da ti je svaki izgubljeni bod deset koraka dalje od titule, a na terenu se uopće ne vidi da je momčadi stalo.

Možda zvuči grubo, ali je tako. Pritisak? Gregg Popovich davno je pametno poručio: "Ako se sportaš ne zna nositi s pritiskom, onda bi se trebao baviti hortikulturom, a ne sportom."

Pritisak one prave sportaše tjera na još veće zalaganje i još veću želju da ostvare svoj cilj. On je motiv više. Uostalom, kakav te pritisak sprečava da se bacaš za svakom loptom, ideš glavom na kopačku, "jedeš travu" i izlaziš s travnjaka uzdignute glave znajući da si dao sve od sebe? Nema to veze s pritiskom, u ovom slučaju pritisak je samo izgovor za nemoć, bezidejnost i neimanje igre. A za to su krivi i Petev i igrači.

Ako znaš da ti je svaki bod bitan, zar je moguće da gubiš, imaš do kraja tek 20-ak minuta za postići dva gola, a da ti igrač ima loptu u nogama dok petorica na sredini terena nonšalantno stoje i gledaju što će napraviti bez ikakvog otvaranja i traženja lopte?

To je Dinamova najveća boljka i to nije od jučer, niti od Peteva ili Kranjčara. To traje predugo, Dinamo nema prepoznatljivu igru, ne lomi protivnike i nema agresivnost. Sve se pokušava na "finjaka" pa pokušati doći do pogotka nekom individualnom klasom. I da nema tog Soudanija koji definitivno odskače kvalitetom, sve bi to izgledalo još jadnije.

Još tamo od vremena pokojnog Kužea Modri nisu izgledali lepršavo i nadmoćno, još od vremena Halilhodžića nisu igrali barem svrsishodno i pragmatično. Ako imaš uvjerljivo najveći budžet u državi, ako se hvališ da imaš najbolje individualce, onda se očekuje i da barem dominiraš protiv onog donjeg dijela HNL-a.

A današnji Dinamo ne može niti posljednjeplasiranoj Cibaliji stvoriti tri-četiri čiste izrađene šanse i mora uz sudački orkan doći do pobjede. I nije to jedini dvoboj u kojem su se Modri mučili, pustimo na stranu 65-70 posto posjeda lopte, što ti vrijedi sav posjed ako nisi opasan za protivnički gol. Ako ti se igra bazira na beskonačnom vrćenju, kruženju i prebacivanju odgovornosti od jednog do drugog igrača. Gdje nemaš već godinama apsolutno nikakvo rješenje čim ti se protivnik zatvori.

I nije se jednom pokazalo da kada zagusti u završnici i kada se vidi da bodovi izmiču da se tako lako može stvoriti pritisak i opasnost pred protivničkim golom. Odjednom igrači postaju agresivniji, idu u dvoboje, traže loptu, rade sve ono što trebaju raditi svaku utakmicu od početka, a ne samo kada zagusti. Znači može se. Znači zapitajte se svaki put još jednom kada izjavite da ste pružili sve od sebe, je li stvarno tako?

U današnjem nogometu ako želiš pobijediti, nema više labavog pristupa. Nema lako ćemo. Izađi na teren, stvori pritisak, zabij dva-tri-četiri gola i smiri utakmicu. I još dobiješ sasvim dovoljno vremena za odrađivanje posla i privođenje utakmice kraju, a dojam kudikamo bolji nego kada mrcvariš i sebe i navijače i protivnika i na kraju jedva jedvice nekako izvučeš pobjedu. Ako si toliko bolji i ako tvrdiš da imaš takvu kvalitetu, onda si valjda za to i sposoban.

Problem je i selekcija igrača. Najveći gubitak za ovaj Dinamo je neigranje Ademija. Znali su u klubu jako dobro koliko će Ademi nedostajati i da se mora pronaći jednako kvalitetno rješenje. Naravno, takvo što i košta, ali u Dinamu nisu bili voljni i platiti igrača. Pokušali su sa sada već zaboravljenim Jonasom, Brazilcem koji je došao s pedigreom igrača Flamenga koji je u biti odigrao jednu sezonu u dresu Flamenga, zatim bio na posudbi u Ponte Preti i nigdje nije posebno briljirao. Nije ni u Dinamu, iskazao je jedino veliku agresivnost, ali ništa više od toga. Još jedan od onih vrlo rijetkih Brazilaca koji nisu na ti s tehnikom.

Koliko su bili zadovoljni Jonasom, pokazuje i činjenica da se zimus vratio u Brazil bez previše natezanja i plakanja za njegovim ostankom. I svejedno se nije išlo u potragu za zadnjim veznim. Nije se tražio niti napadač iako su Henriquez prvenstveno, pa i Hodžić, podbacili u prvom dijelu sezone. Doduše Hodžić se raspucao u nastavku sezone, ali u zadnje vrijeme u ključnim utakmicama potpuno je nestao. A Dinamo nema alternativu.

Doveli su Guilhermea koji je prvi put van Brazila i taktički apsolutno nespreman a europski nogomet te Sammira koji je fizički apsolutno nespreman i u konačnici obojica su masno plaćeni. Što je najbolje za njih se odmah tvrdilo kako im treba par mjeseci da budu pravi. A tebi je svaka utakmica za glavu u borbi za naslov prvaka. Tko je tu lud? Dovodiš "pojačanja" koja nisu pojačanja, a trebaš odmah pojačanja. I još im iskrcaš praktički onoliko koliko je budžet prosječne HNL momčadi.

To su grijesi uprave koja je radila na slaganju kadra s Petevom ove zime. Nisu dovedena pojačanja koja će to odmah i biti i to pojačanja tamo gdje su najpotrebnija. Znači dovedena su dvojica igrača, a s danom 26. travnjem Dinamo od njih nije imao još uvijek ali baš nikakve koristi. Oprostite, Guilherme je zabio za Dinamo II u pobjedi 1:0 nakon gostovanja na Rujevici.

Još na početku sezone Dinamo je imao u svojim redovima Franka Andrijaševića i onda ga pustio u Rijeku. Pustio ga je jer nije znao što s njim napraviti i kako ga uklopiti u momčad. I tada je Andrijašević bio korisniji i bolji nego što su neki koji imaju zagarantirano mjesto u prvih 11. Ako to u Dinamu nisu prepoznali u onom kratkom razdoblju prije nego su ga poslali u Lokomotivu, mogli su vidjeti kako je iskorišten i koliko je bio važan u Lokosima. Kažu da ljudi uče na pogreškama, ali u Dinamu očito ne. Pustili su tako Kramarića, dečko je eksplodirao. Pustili su sada i Andrijaševića i on je eksplodirao. Odlazili su i Tomečak, Maleš, a u suprotnom smjeru Boras i Lešković. Boras za kojeg se još samo najzagriženiji navijači sjećaju da je bio na popisu Dinamovih igrača i Lešković koji je došao ozlijeđen i pitanje je kada će uhvatiti pravu formu. Vjerojatno tek iduće sezone.

I to je jedan od razloga zašto je Rijeka prekinula Dinamovu dominaciju.

Problem je i atmosfera oko kluba. Dovoljno je pogledati u kakvoj atmosferi je Rijeka igrala većinu ovosezonskih utakmica i kako je bilo sinoć protiv Osijeka. Dinamo zbog dobro poznatih razloga to nema i pitanje je kada će imati. Sukob navijača i uprave traje i dalje, bez obzira na povratak BBB-a na tribine, frustracija likom i djelom Zdravka Mamića rasprostranjena je i šire od baze BBB-a i to je nešto što će biti Dinamov uteg dok god Mamić ne raskine veze s klubom.

Ne tako davno Mamić je tvrdio kako nema nikakvih problema s tim da Rijeka osvoji naslov prvaka Hrvatske i prekine Dinamovu dominaciju, ali jedno su riječi, a drugo su djela. Upregnula je Modra logistika dodatne snage i izvan travnjaka, tu je pokazala da je još uvijek vladar hrvatskog nogometa, ali niti to nije pomoglo. Svjesno ili nesvjesno suci su u nekim susretima odigrali važnu ulogu, Soudaniju je skinuta suspenzija koju je apsolutno zaslužio, ali i sve to barem malo bi umanjilo štetu da je bilo tko iz kluba rekao suci su pogriješili ili Soudani treba odraditi suspenziju.

Sjećamo se nakon onog derbija u Maksimiru kada se pričalo samo o Bradarićevom igranju rukom, nitko nije govorio o tragikomičnom kriteriju suđenja u drugom poluvremenu. Niti Soudani, niti Petev nisu rekli da nije bilo penala u Vinkovcima. Ne samo oni, nitko iz kluba. Nitko nije našao za shodno reći da je Soudani zaslužio kaznu unatoč očitom udaranju Capana. Pa nitko se nije sjetio niti barem preporučiti treneru da ne stavlja Alžirca u postavu za derbi. To su samo neki od primjera, a bilo ih je još...

U konačnici Petev je kriv, nema dvojbe, ali krivi su i igrači i čelnici. Petev će sigurno biti kažnjen i vjerojatno završiti na burzi, igrači će se u najgoru ruku izvući s nekom financijskom kaznicom iako je i to upitno, a čelnici će ostati nedirnuti tu gdje jesu. Klasika. Ništa što nismo vidjeli i što i dalje nećemo gledati.

Rijeka će uzeti naslov prvaka i to ne bi trebalo predstavljati nikakav problem jer niti Dinamo, a niti itko drugi nema ekskluzivno pravo na to. Međutim ono što svakako treba reći je da je Dinamo itekako svojim nastupom i pristupom pomogao Riječanima da dođu do titule.