Tradicija nije iznevjerena: 13. izbornik - 13. Hrvat

Zlatko Dalić 13. je hrvatski izbornik, 13. Hrvat na klupi reprezentacije, a vrijeme će pokazati hoće li taj nesretni 13 za njega biti sretan. Od hrvatske samostalnosti u HNS-u nikada nisu odlučili ići izvan hrvatskih okvira u potrazi za izbornikom, iako su se znala spominjati i neka renomirana strana imena, uvijek se sve završavalo u domaćem dvorištu.

Slabije upućeni rekli bi kako Hrvatska ima odličnu trenersku bazu, kako je puna vrhunskih stručnjaka i da stvarno nema nikakve potrebe tražiti neko kvalitetnije rješenje izvana koje bi preuzelo odgovornost za uistinu skupocjenu igračku ergelu. Od 2004. godine i odlaska Otte Barića, koji je stvorio ime uglavnom u austrijskom nogometu, klupom reprezentacije prodefilirali su treneri koji izvan Hrvatske nisu napravili baš ništa, a uspjesi i neuspjesi s reprezentacijom su se ravnomjerno izmjenjivali.

Prvi nakon Barića bio je Zlatko Kranjčar koji je tek nakon reprezentativnog angažmana ozbiljnije krenuo prema inozemstvu nakon prijašnjih kratkih i neuspješnih pokušaja. Slaven Bilić na osnovu reprezentativnog angažmana dobio je posao u Lokomotivu iz Moskve, kasnije je radio u Bešiktašu, a danas je u West Hamu. Igor Štimac imao je reference u spašavanju od ispadanja Cibalije i Zagreba te završavanja onog što je započeo Blaž Slišković u Hajduku. Niko Kovač niti to, no nakon reprezentacije dobio je posao u Eintrachtu. Ante Čačić prošao je praktički cijelu Prvu HNL u različitim vremenskim okvirima, ali isto tako onog pravog velikog iskustva kakvo zahtjeva ovakva uloga, nije imao.

Reprezentacija je, što je apsurdno, uglavnom predstavljala odskočnu dasku za daljnju karijeru. Treneri koji nisu imali dovoljno jak CV dobivali su u ruke reprezentacije od kojih su se očekivala čuda, a njih, naravno, nisu ostvarili. Najbliže je bio Slaven Bilić u Austriji i Švicarskoj kada su nesretni Turci spriječili Hrvatsku na putu do polufinala.

Novi izbor je Zlatko Dalić, trener koji ima puno jači životopis po pitanju međunarodnog nogometa od svih njegovih prethodnika, no trener koji je u ovom trenutku enigma. Svi poznajemo Dalića iz razdoblja u Varaždinu, Rijeci, Slaven Belupu, međutim Dalić je napustio Hrvatsku prije sedam godina, bio je daleko od očiju javnosti i sve što znamo su njegovi rezultati. Oni su bili zavidni, nije mala stvar osvajati trofeje pa i po Aziji, niti tamo nije baš jednostavno doći do finala Lige prvaka. Rezultat je to za respekt i svakako referenca kakvu nitko od njegovih prethodnika nije imao.

Radeći u Aziji Dalić se susretao i s brojnim zvijezdama, kako lokalnim tako i onima koje izlaze izvan tih okvira, dobro je s njima balansirao, a prvi znakovi iz svlačionice Hrvatske također govore kako je dobro prihvaćen od strane igrača. Kada se već u Savezu ne odlučuju na adekvatno jako trenersko ime i veliki autoritet, iznimno je bitno kako će svlačionica, odnosno lideri u njoj, prihvatiti novog trenera i njegove zamisli.

U situaciji u kojoj su se odlučili pronaći novo trenersko ime, angažman Zlatka Dalića definitivno je bio jedna od boljih opcija. Tajming je bio toliko nezgodan da je bila umjetnost uopće pronaći nekog tko bi preuzeo reprezentaciju preko noći, uletio u tako važnu utakmicu i podignuo momčad koja je apsolutno potonula. Bila je to ogromna kocka u kojoj je kuglica stala na Šukerovu stranu, međutim moglo se pokazati kao zakašnjeli i preriskantan potez.

Novi izbornik preuzeo je tu ulogu na praktički dva dana i čekao sve do jučer hoće li nastaviti i u dodatnim kvalifikacijama ili se okreće prema azijskom tržištu. Logika je nalagala da ostane i ostao je. Dalić ima priliku odvesti Hrvatsku u Rusiju i ta dva dvoboja dodatnih kvalifikacija ipak će više reći o njemu kao izborniku nego ovaj susret s Ukrajinom.

Kako je i sam Davor Šuker rekao, nakon dodatnih kvalifikacija sjest će s Dalićem i razgovarati oko daljnje suradnje. Hoće li dobiti povjerenje HNS-a, ovisit će o ishodu dodatnih kvalifikacija, ako Hrvatska ode u Rusiju, Dalić će gotovo sigurno ostati na klupi, a ako ne izbori prolaz, velika je mogućnost da će se u HNS-u odlučiti za novo ime.

Tradicija kaže kako bi i 14. hrvatski izbornik trebao biti Hrvat, međutim izvor polako presušuje iako ne bi bilo nikakvo čudo da iz Saveza dođe neko novo iznenađenje i rješenje u vidu još jednog trenera kojem će Hrvatska biti vrhunac karijere. Za vrhunsko ime potrebno je osigurati nemala sredstva, a prošlost nas uči kako će HNS u toj stavci pokazati štednju. Treba zaboraviti mogućnost dolaska nekog velikog trenerskog imena koje bi predstavljalo autoritet svojim znanjem, iskustvom, rezultatima na velikoj sceni i imenom.

Za vrhunski rezultat trebate takvog trenera, uostalom, dovoljno je pogledati tko sjedi na klupi reprezentacija koje su ispred Hrvatske na Fifinoj ljestvici.

Njemačka - već više od deset godina u kontinuitetu vodi je Joachim Löw koji je prije preuzimanja izborničke uloge osvajao trofeje sa Stuttgartom, Tirolom, bečkom Austrijom, dvije godine radio je kao desna ruka Jürgena Klinsmanna i samo nastavio njegovim putem.

Brazil - na klupi Brazila sjedi Tite koji je uz brojne trofeje u Brazilu osvajao i Copa Libertadores, Copa Sudamericanu, a s Corinthiansom je osvojio i Svjetsko klupsko prvenstvo slaveći u finalu protiv Chelseaja.

Portugal - na klupi Portugalaca je iskusni Fernando Santos, također vrhunski stručnjak iza kojeg stoje brojni trofeji osvojeni u Portugalu i Grčkoj. Kasnije je klasu pokazao i u reprezentaciji koju je vodio do titule europskog prvaka.

Argentina - Argentinu vodi Jorge Sampaoli, također trener trofejne karijere kojem je vrhunac bilo osvajanje Copa Americe s Čileom.

Belgija - Španjolac Roberto Martinez na klupi je Belgije, a najveća referenca mu je bogato iskustvo u engleskom nogometu. Martinez je i s Wiganom šokirao englesku nogometnu javnost kada je otišao do trofeja pobjednika FA kupa slaveći protiv Manchester Cityja.

Francuska - Didier Deschamps nije stvarao ime na francuskoj reprezentaciji već je prije preuzimanja nacionalnog tima vodio Monaco, Juventus i Olympique Marseille te bilježio kvalitetne rezultate.

Španjolska - Julen Lopetegui osvojio je dva naslova prvaka Europe sa Španjolskom do 19 i 21 godine, zatim radio u Portu i tek nakon toga dobio je u ruke najbolju španjolsku momčad.

Čile - traži novog izbornika nakon što je Juan Antonio Pizzi napustio klupu. Pizzi je isto došao s referencama rada u Ligi petice, vodio je Valenciju, a osvajao je i naslove prvaka u Čileu i Argentini.

Peru - i Peruanci imaju izbornika koji je osvajao trofeje po Južnoj Americi, Ricardo Gareca prošao je velike južnoameričke klubove, tri puta podizao trofej u Argentini, jednom u Peruu i radio je s brojnim velikim igračima.

Švicarska - reprezentacija je završila u rukama Vladimira Petkovića na izravnu preporuku Ottmara Hitzfielda, a i Petković je okusio rad u Serie A te radio dobar posao u Švicarskoj.

Kolumbija - Jose Pekerman vodi ovu reprezentaciju, riječ je o treneru koji je bio i najbolji trener Južne Amerike, tri puta prvak svijeta do 20 godina s Argentinom, a kasnije je vodio i argentinsku seniorsku reprezentaciju.

Wales - na klupi ove reprezentacije je Chris Coleman koji je ranije radio u Fulhamu, Real Sociedadu, AEL-u i u Championshipu u Coventryju.

Italija - Gian Pietro Ventura možda nije trofejni trener, ali je trener s velikim iskustvom rada u Serie A gdje je vodio brojne klubove.

Meksiko - Meksikance vodi Juan Carlos Osorio, trener koji je osvajao naslove prvaka s kolumbijskim klubovima, pekao zanat u Manchester Cityju i ima veliko iskustvo vođenja raznih južnoameričkih klubova.

Urugvaj - Oscara Tabareza ne treba posebno predstavljati, riječ je o iskusnom stručnjaku bogate karijere koji je i na klupskom i na reprezentativnom planu osvajao trofeje.

Osim Hrvatske koja često eksperimentira s izbornicima, jedino su Poljska i Engleska pružili priliku onima za koje se nije očekivalo. Pa i Englezi su to napravili prisilno nakon odlaska Sama Allardycea, slično kao Dalić vatrogasnu ulogu preuzeo je Gareth Southgate i ostao na klupi.

Naravno, jako ime nije garancija uspjeha, potrebno je puno taktičkog znanja, ali i komunikacijskog te autoriteta s kojim će se igračima izbornik nametnuti te će ga oni slijediti na terenu. Kod hrvatskih izbornika uvijek je barem jedna od komponenti nedostajala i potencijal koji je reprezentacija imala ostao je neispunjen.

Danas Hrvatska ima izvrsnu reprezentaciju na papiru, ali na terenu to nije tako. Igrači i Ante Čačić snose odgovornost za to, posebno za ovu situaciju u koju se nisu smjeli dovesti. Imali su lagodnu poziciju, ovisili sami o sebi i sve prokockali. Sada je sve na tim igračima, ali i Daliću koji mora pronaći što bezbolniji način za prolazak dodatnih kvalifikacija.

Ako ne uspije, HNS će se vrlo vjerojatno okrenuti novim opcijama. Ako iznevjere tradiciju, morat će iskeširati novac za stranog stručnjaka koji sigurno neće biti jeftin u HNS-ovim gabaritima (osim ako se ne zove Matjaž Kek). To bi bio i najbolji, ali i najlogičniji potez. Za voditi kremu hrvatskog nogometa potreban je takav stručnjak, a u Hrvatskoj ga - nema. Koliko su hrvatski treneri iz hrvatskog sustava na cijeni, dovoljno je pogledati koliko ih radi vani i gdje rade. Samo su Bilić i Kovač u Petici i to zahvaljujući u velikoj mjeri reprezentaciji, tu je i Ivan Jurić kao produkt talijanskog sustava. Od ostalih Tudor se dokazuje u Galatasarayju, Leko u Club Bruggeu, a Bjelica u Lechu i to je to. Sva trojica guraju odlično, ali su tek na početku projekata. Mladi su, razvijaju se i nekada u budućnosti, tko zna...

U ovom trenutku, u situaciji u kojoj je Hrvatska bila, dva dana prije ključne utakmice s praznom klupom, Dalić je bio ispravan izbor. Pobijedio je i zaslužio voditi Hrvatsku u dodatnim kvalifikacijama. Ako i tamo slavi, nitko neće imati pravo maknuti ga i oduzeti mu mogućnost voditi Hrvatsku u Rusiji. A ako izgubi, o tom potom...