Dalićevo "should I stay or should I go"

Često se u svijetu sporta može čuti uzrečica kako „trenerski kruh ima sedam kora“, i kako koferi uvijek moraju biti spremni, bilo zbog iznenadnog otkaza ili neočekivanog angažmana. Iako je u svojoj biografiji imao zapaženih rezultata i prije dolaska na klupu reprezentacije, imenovanje Zlatka Dalića nasljednikom Ante Čačića ipak je bilo iznenađujuće. Bilo je onih koji uopće nisu čuli za njega, nekima je bio onaj „koji je prije sedam-osam godina bio u HNL-u, a sad se 'muva' negdje na Arapskom poluotoku“, dok su oni koji su pozornije pratili Dalićevu karijeru nakon odlaska iz Hrvatske bili u manjini. Što bi se dogodilo s njegovom karijerom da nije osvojio Kijev i onda preko Grčke ovjerio vizu za Rusiju nikad nećemo saznati, no to u ovom trenutku nije ni bitno. U ovom trenutku Zlatko Dalić je izbornik svjetskih doprvaka kojemu se otvaraju brojne mogućnosti za nastavak karijere.

Naravno, prvo pitanje koje se nameće nakon ovako velikog uspjeha je: ostati ili otići? Dalić u gotovo svim svojim medijskim istupima ističe kako je izbornička pozicija za njega čast i ispunjenje sna, i uzevši to u obzir ne bi smjelo biti dileme kad je u pitanju odluka o ostanku, pogotovo sad, kad uživa nevjerojatnu popularnost i kad gotovo sve što dotakne pretvara u srebro. No, isto tako, ne kaže se bez razloga da je „jutro pametnije od večeri“, da se kod važnih odluka osim srcem treba voditi i razumom (u kojem omjeru, to je stvar pojedinca), i da je potrebno dobro odvagnuti sve argumente „za“ i „protiv“ prije konačnog odgovora. I to sve s određenim vremenskim razmakom, nakon što splasnu emocije i euforija koje je donio rezultat reprezentacije na netom završenom Svjetskom prvenstvu.

Argumenti za ostanak na izborničkoj funkciji prilično su jasni i ne treba ih posebno objašnjavati. Jednostavno, čovjek radi posao koji voli i za koji je emotivno vezan, uspješan je u njemu, dobro je plaćen i uza sve to ima nevjerojatnu podršku u narodu, kao malotko u povijesti samostalne Republike Hrvatske, čak i ako napustimo sferu sporta. Ovdje ćemo se stoga detaljnije pozabaviti argumentima koji bi Dalića mogli „nagovoriti“ da se zahvali na svemu i potraži nove izazove.

Znamo svi kako treneri/izbornici u vrlo kratkom roku mogu od heroja, nakon samo nekoliko poraza, postati neznalice, i kako je malo potrebno da se raspoloženje javnosti promijeni. Uostalom, ne treba ići daleko kako bi se uvjerio u to, dovoljno je Daliću pogledati u „vlastito dvorište“ i vidjeti primjere dva čovjeka koji su sjedili na izborničkoj klupi prije njega.

Niko Kovač je tako, uz podršku velikog dijela javnosti, ustoličen nakon što je Igor Štimac doveo u pitanje plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, te u dodatnim kvalifikacijama protiv Islanda spasio stvar i osigurao plasman u Brazil, gdje reprezentacija nije oduševila, ali nije ni doživjela rezultatski neuspjeh (pobjeda protiv Kameruna, porazi od Brazila i Meksika, koje bi bilo pomalo bahato proglasiti kiksom). Kovač je „preživio“ neprolazak skupine na Svjetskom prvenstvu, potom dobro krenuo u kvalifikacije za Euro 2016, no dva rezultatska podbačaja u pomalo čudnoj atmosferi (remi u Azerbajdžanu i poraz u Norveškoj) stajala su ga izborničke pozicije.

Na njegovu poziciju stigao je Ante Čačić, čije je imenovanje sa sobom neminovno povuklo i rasprave o odnosima u hrvatskom nogometu. No, ako to ostavimo po strani, ostaje činjenica da je Čačić odveo reprezentaciju u Francusku, i tamo odigrao turnir koji je imao dosta sličnosti s ovim netom završenim u Rusiji. I Čačićeva Hrvatska je osvojila prvo mjesto u skupini uz pobjedu protiv favoriziranog suparnika (Španjolska), a u osmini finala odigrala tvrdu i neizvjesnu utakmicu protiv kasnijeg prvaka Portugala. Bila je to utakmica slična onoj protiv Danske u Rusiji, no tada je sportska sreća ipak presudila u korist protivnika. Čačić je, poput Kovača, ostao na funkciji i nakon Prvenstva, odlično startao u novi ciklus, no niz lošijih rezultata u situaciji kad se činilo da je put u Rusiju praktički osiguran, a koji je kulminirao remijem s Finskom na Rujevici, prelio je čašu strpljenja u HNS-u i na Čačićevo mjesto „sletio“ je aktualni izbornik, koji je u narednih devet mjeseci ispisao najljepše stranice hrvatske nogometne povijesti.

Ako, dakle, Zlatko Dalić bude proučavao izbornički put svojih prethodnika, vidjet će da postoji obrazac koji se dobrim dijelom ponavlja. Otprilike to izgleda ovako: dođete na izborničku funkciju nakon što prethodnik kompromitira šanse za plasman na SP/EP, vi zatim spasite stvar, odigrate manje (Kovač) – više (Čačić) uspješan turnir, uspješno startate u sljedeći ciklus, a onda i vi zakomplicirate situaciju i postanete bivši. Dalić je svoj put, vidimo, započeo isto kao i svoja dva prethodnika, no njegov nastup na Prvenstvu je bio znatno uspješniji i to je ono što čini razliku. Iako, maknemo li u stranu osobne simpatije prema Čačiću/Daliću, ostaje činjenica da je između dobrog plasmana u Francuskoj i fantastičnog u Rusiji vrlo tanka granica (produžeci i jedanaesterci u određenoj mjeri su uvijek stvar sreće).

Iz svega ovoga Dalić može zaključiti kako njega, ako ostane na izborničkoj poziciji, nakon što prođe ljeto i splasne ova euforija očekuje novo dokazivanje i možda još i veća očekivanja javnosti. Dosta se priča o možebitnom oproštaju nekolicine „srebrnih“, no čak i da svi ostanu na okupu, ovakva atmosfera i naboj teško se mogu ponoviti, i to je na određeni način logično. Nema sumnje kako bi nekoliko povezanih poraza i nešto lošija igra utjecali i na njegov status u javnosti, a naravno da onda, koliko god to čudno zvučalo u ovom trenutku, ni izbornička pozicija više ne bi bila neupitna. Daliću se trenutno nude i novac (bogati ugovor koji sigurno može dobiti na osnovu imena kojeg je stvorio plasmanom u finale Svjetskog prvenstva) i „ovce“ (ostanak na klupi reprezentacije), ali već za nekoliko mjeseci situacija se može promijeniti. Imao bi, naravno, Dalić opcije za nastavak karijere i nakon možebitnog otkaza iz HNS-a, no jasno je da su drugačije pregovaračke pozicije nakon što osvojite drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu ili nakon što dobijete otkaz.

Zlatko Dalić ovih dana potpuno zasluženo uživa u najljepšim danima svoje karijere i sigurno mu treba mali odmak od svega kako bi razmislio o svojoj budućnosti. Hoće li ostati na kormilu reprezentacije i krenuti za novim uspjesima, riskirajući pritom da eventualnim neuspjehom izgubi dio rejtinga i popularnosti koje trenutno uživa, ili će izabrati sigurniju varijantu – otići na vrhuncu popularnosti, potpisati unosan ugovor i osigurati besmrtnost u povijesti hrvatskog sporta, ali i države. Koja god njegova odluka bila, Dalić je rezultatom koji je sa svojim igračima postigao u Rusiji i emocijama koje je izazvao kod hrvatskog naroda zaslužio veliki naklon i njegovu odluku treba prihvatiti bez ikakvih zamjerki i propitkivanja.

Na kraju, sve gore napisano tiče se isključivo Zlatka Dalića kao izbornika nogometne reprezentacije Hrvatske. Ako malo zađemo u neke druge vode, činjenica je kako Dalić trenutno uživa povjerenje koje mu omogućuje pokrenuti i neke druge procese u Hrvatskoj, što bi mu donijelo mnoge veće zasluge među narodom od onih što ih je dobio zbog sjajnog rezultata u Rusiji. No, to je već neka druga priča, a ovo je sportski portal…