Kako je sve počelo: Prije točno 130 godina startala je engleska nogometna liga

Osmog rujna 1888. godine je odigrano prvo kolo engleskog nogometnog prvenstva kada su postignuti sljedeći rezultati:

Stoke – West Bromwich Albion 0:2
Wolverhampton Wanderers – Aston Villa 1:1
Preston North End – Burnley 5:2
Everton – Accrington 2:1
Bolton Wanderers – Derby County 3:6

Notts County i Blackburn Rovers svoju su utakmicu odigrali nekoliko dana kasnije. Liga je osnovana prema ideji tajnika Aston Ville Williama McGregora koji je po uzoru na prvenstvo u kriketu vodećim profesionalnim klubovima ponudio osnivanje novog natjecanja gdje bi igrao svatko sa svakim, jednom kod kuće i jednom u gostima. Onaj s najviše bodova na kraju postao bi pobjednik.

Zanimljivo je da se na početku razmišljalo da pobjednik utakmice osvoji jedan bod, dok se za neriješen rezultat i poraz ne bi davali bodovi. Tek je tijekom prvenstva dogovoreno da se za pobjedu daju dva boda, jedan za neriješeno, a da poraženi ne osvaja nijedan bod.

Stvaranje novog natjecanja bila je nužnost jer su klubovi do tada nastupali samo u FA kupu, lokalnim kup natjecanjima i na prijateljskim utakmicama. Netko tko bi ispao u ranoj fazi Kupa ostao bi bez službene utakmice dugo vremena. Ligaško natjecanje je omogućilo profesionalnim klubovima da imaju redoviti raspored i da većinu utakmica u sezoni igraju protiv sebi ravnopravnih.

Liga je dobila naziv “Football League”. Namjerno nije nazvana imenom poput “English Football League” jer se pretpostavljalo kako će se natjecanju ubrzo priključiti vodeći škotski klubovi.

Stvaranjem profesionalne lige spriječen je raskol između profesionalaca i amatera, a koji se dogodio ragbiju nekoliko godina kasnije. Ragbijaški savez nije bio benevolentan prema profesionalcima pa su oni osnovali svoje udruženje – Rugby League. Ubrzo su počeli donositi nova pravila kako bi sport bio atraktivniji publici, tako da danas imamo Rugby League, sport koji se igra s 13 igrača u polju i klasični Rugby Union s 15 igrača u polju. Dva bliska, ali različita sporta nastala raskolom prije 130 godina.

U korijenu sukoba između profesionalaca i amatera leže dva suštinsko različita poimanja sporta. Svi momčadski sportovi koji su tijekom 19. stoljeća stvorili natjecateljsku strukturu s klubovima i ligama nastali su s istom idejom: odrastanje i sazrijevanje mladog čovjeka ne može biti ograničeno samo na učenje, već tomu mora pridonijeti i fizička, sportska aktivnost. “U zdravom tijelu zdrav duh” postao je moto privatnih škola širom kontinenta.

Bavljenje sportom jačalo je zdravlje, fizičku otpornost, gradilo kolektivni i nacionalni duh, jačalo karakter, osjećaj za fair-play, poštivanje pravila i efikasno sprječavalo mladog čovjeka da previše razmišlja o masturbaciji. Nijemci su počeli s mačevalačkim i gimnastičkim klubovima, slavenski narodi imali su “Sokol”, a Englezi su listi poželjnih sportova (boks, veslanje, dizanje utega, plivanje, mačevanje, gimnastika i atletika) dodali svoje tradicionalne sportove nogomet, ragbi i kriket, s pisanim pravilima igre koja vrijede za sve.

Nogomet se razvio u privatnim školama i fakultetima južne Engleske kao strogo amaterski sport. Bio je dio kurikula, a ondašnji nogometaši su znali da ih nakon školovanja čekaju vodeća mjesta u ekonomiji, pravosuđu, vladi, vojsci i administraciji širom Britanskog carstva. Nije bilo potrebe da svoju ekonomsku budućnost osiguravaju ozbiljnim bavljenjem sportom. Međutim, kako se nogomet polako širio zemljom, dolazio je u srednju i sjevernu Englesku – industrijsko srce svijeta – i počeo privlačiti pažnju siromašnijeg, radničkog sloja stanovništva.

Iako su igru prihvatili raširenih ruku, u igranju su bili ograničeni. Nedjelja je bila dan odmora, ali subotom se radilo do dva sata popodne, pa su nogometne utakmice organizirane s početkom u tri sata. Ako ste se ikad pitali zašto Englezi igraju utakmice u subotu u tri popodne po lokalnom vremenu, tu vam je odgovor. Saturday 3PM je bio gotovo jedini nogometni termin na cijelom Otoku sve do eksplozije nogometa na televiziji prije 25 godina.

Osim toga, igrači iz radničkih klubova nisu mogli odlaziti na gostovanja jer su si sami morali plaćati put i dogovoriti se s poslodavcem da ih pusti s radnog mjesta. Ako bi im se na igralištu dogodila neka ozljeda, sami su si plaćali liječenje, što je mnoge dovelo na sam rub egzistencije.

Rješenje je pronađeno u profesionalizmu. Na početku ih se plaćalo na crno, a s vremenom su se počeli osnivati profesionalni klubovi s profesionalnim igračima. Biti profesionalni igrač značilo je da se više ne mora raditi u tvornici i da se može sasvim prepustiti sportu jer je plaćen od strane kluba. Javnost je na to na početku gledala s prijezirom jer su profesionalni sportovi u to vrijeme bili na primjer boks, hrvanje, borbe pasa i borbe pijetlova. Dno dna, vašarski sportovi s kojim nijedan fini engleski džentlmen nije htio biti povezan. Toliko daleko od olimpijskih visina i istinskog duha igre učenika privatnih škola.

Biti profesionalni igrač značilo je više vremena posvetiti samoj igri, što je bila prednost u odnosu na amatere iz južne Engleske, rastrgane između ispita iz latinskog, veslanja, pjevanja u školskom zboru, satova retorike i nogometa. Amateri iz južne Engleske dominirali su FA kupom prvih desetak godina, sve dok 1883. polu-profesionalni Blackburn Olympic nije s 2:1 pobijedio jedan od najjačih amaterskih klubova, Old Etonians. Tkalački radnici i vodoinstalateri pobijedili su studente. Bila je to prekretnica: sljedeća tri Kupa osvojio je još jedan klub iz Blackburna, profesionalni Blackburn Rovers. Amateri više nikada nisu osvojili Kup.

FA, engleski nogometni savez, ubrzo je shvatio da se mora prilagoditi i 1885. dopustio profesionalizam. Tri godine kasnije, William McGregor je okupio najbolje profesionalne klubove.

Liga je otpočetka polučila veliki uspjeh. Ondašnji mali stadionu bili su puni (Everton je imao prosjek od 7000 gledatelja po utakmici), a u prvoj sezoni je palo 4,44 gola po utakmici. Preston North End završio je sezonu bez poraza, osvojio i Kup, što mu je odmah donijelo nadimak Nepobjedivi. Stari članci govore da nisu bili baš nešto omiljeni jer, osim što su bili nepobjedivi, dobar dio momčadi činila su pojačanja iz Škotske i Walesa. Preston je dao i najboljeg strijelca, Johna Goodalla s 21 postignutim golom u 22 kola. Eto, tako je počelo…

Piše: I.W.

FOTO: Wikipedia, Preston Digital Archive