Vatrena želja, ponos, ljubav - vječnost

AUTOR: Marko Miladinović

"Pobijedit će nas i ovi Nigerijci, a ne Argentina kasnije, Messi će nas sam pobijediti, vidjet ćete vi, nismo mi nikakvi zapravo."

"Ma je, pa ovi mogu trčati do mraka, kod njih koji pobjegne od lava postane nogometaš. Tko će njih uhvatit od ovih naših? Lovren? Vida? Ma daj."

Izgledao je tako razgovor u kafiću u jednom malom slavonskom mjestu uoči prve utakmice Vatrenih u grupnoj fazi, istim smjerom išao je vjerujem diljem Hrvatske. A onda bi razgovor grupe ljudi prelomio čovjek za stolom pokraj.

"Ma što pričate. Bit ćemo svjetski prvaci."

Mnogo upitnika bilo je iznad hrvatskih navijača uoči Svjetskog prvenstva, više je bilo onih koji su bili uvjereni da će Vatreni podbaciti. Tu i tamo bi iskočio neki optimisti, kojeg bi ostali suludo pogledali.

Nigerija je pala, pao je i kamen sa srca mnogim navijačima, a počela je padati tada i klasična odjeća s Hrvata koji su sve više poprimali kockasta obilježja. Vatreno ludilo je krenulo...

Deja vu. Počela su se vraćati i dječja sjećanja, 98. se pamti kao da je jučer bila, bio je petak, zadnji dan u tjednu, kud nije subota ili neki drugi dan, popodne je bila na rasporedu utakmica s Argentinom. Iako su bili praznici, popodne je za mene, tada osmogodišnjaka na rasporedu bila škola, nekakav dolazak, veselica. Nisam imao problema sa školom, ali nisam ju htio vidjeti taj dan... htio sam od početka gledati kako Prosinečki vrti Ayalu.

"A mama, da pitam učitelja da me ranije ipak pusti kući, ne igramo svaki dan s Argentinom na Svjetskom prvenstvu."

Mama je bila neumoljiva, u školu sam išao, i iz nje tog dana i trčao kući ne bi li stigao na utakmicu. Utrčavši u kuću samo sam usput čuo mamine riječi: "Ma kud žuriš, nemaš od toga ionako ništa, vidjet ćeš kad narasteš, neće ti ništa to značiti."

20 godina poslije, na rasporedu je ponovno Hrvatska - Argentina, škole nema, već jutarnja kava s prijateljem u kafiću, tema naravno utakmica. Pokraj nas ekipica starijih radnika, cca 60 godina, tema također utakmica.

"Kud baš danas radimo popodne, hoćemo pitati da nas danas ranije pusti s posla da stignemo gledati utakmicu? Hoću vidjeti kako Mandžo vrti Otamendija."

"Nemamo što pitati, ja radim do 6 i ode... ne igramo svaki dan s Argentinom na Svjetskom prvenstvu."

"Ma dobro kažeš!"

Nisu mame uvijek u pravu, za neke stvari nikad ne odrasteš, za neke stvari ne vrijede pravila ni kad narasteš u visinu... u kockastim dresovima te 98. svi smo sjedili u klupama već mjesec dana prije prvenstva. Pravo ludilo je počelo početkom prvenstva, a sada, usporedivši s tom 98. umjesto Bobana, Šukera, Prosinečkog po hrvatskim ulicama su hodali Mandžukići, Perišići, Modrići, Rakitići... Argentina je tu večer pala, gaučosi su izbačeni iz sedl, a i ova starija ekipa je to na kraju budno popratila. I oni su se tu večer izbacili iz sedla od sreće. Vatreni stroj se zahuktavao.

Pogledavši unatrag dva-tri mjeseca kroz mnogo toga smo prolazili skupa s Vatrenima, što kroz 90 minuta, što kroz 120 minuta, pa i ono što je uslijedilo poslije. Došli su Vatreni na ovo Svjetsko kao i na mnoga natjecanja ranije osporavani, osporavani od svoje publike, razlog tomu uvijek isti – razlika u zalaganju za klupski i reprezentativni dres. Imamo igrače u najjačim europskim klubovima, a s reprezentacijom ne postižemo dovoljno bilo je mišljenje većine.

Konačno se i to privelo kraju, Vatreni su u Vatrenom dresu izgledali... doslovno Vatreno. Neću pamtiti Rusiju po pobjedničkim golovima, po velikim pobjedama, Rusiju su obilježile sitnice, veće od rezultata.

Pamtit ću Mandžukićev duel s Mascheranom. Modrićev s Otamendijem, uskakanje Rakitića.

Pamtit ću dokapetana Ćorluku koji je jubilarni stoti nastup zabilježio ušavši minutu prije kraja s klupe u dvoboju s Argentinom.

"Ja sam tu za Hrvatsku, ako treba minutu, onda minutu," izjavio je Čarli.

Pamtit ću Modrića kako u 107. minuti utakmice punim sprintom trči na stopera Rusije, blokira mu loptu, a onda punim sprintom prema korneru sustiže loptu da ne ode u aut za domaćina. U stilu juniora koji je prvi put u krug reprezentacije, a ne igrača koji je podigao četiri pehara Lige prvaka.

Istu tu utakmicu Subašić je unatoč ozljedi ostao na terenu, odradio produžetke, a onda i obranio jedanaesterac Rusima, te tako još jednom postao heroj cijele nacije.

"Rekao sam izborniku da me ne vadi iz igre i da ću igrati i s jednom nogom ukoliko to bude trebalo. Bilo je važno da sačuva zamjenu za nekoga drugog,” rekao je Suba nakon utakmice.

"Mijenjao bih sve četiri Lige prvaka za Svjetsko prvenstvo! Sanjao sam kako podižem pehar," rekao je Modrić.

Vrsaljko na zastavi, suze u očima gotovo svih, nevjerojatan doček za kraj...

Pokazali su i dokazali da za Vatreni dres ginu...

Vještina. Želja. Ponos. Nada.Vjera. Krv. Znoj. Pobjeda. Emocije. Sreća. Timski duh. Zajedništvo. Talent. Uspjeh. Mali protiv velikih. Nezaboravno. Nevjerojatno. Zadovoljstvo. Uspomene. Povratak. Šok. Trauma. Povjerenje. Bol. Rivalstvo. Debi. Prijateljstvo. Neustrašivost. Snaga. Samopouzdanje. Borba. Ostajanje bez daha. Zastajkivanje srca. Intenzitet. Bol. Patnja. Molitva. Snovi. Nevjera. Srce. Duša. Ljubav... vječnost.

Sve to doživljavali su hrvatski nogometaši, skupa s njima i hrvatska nacija. 90 minuta igre pokazalo je da je više od igre. Poraz sam od svega izostavio, jer nismo ga ni doživili. Rezultat u finalu, nije to poraz, najveća je to pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa. Iako su se Vatreni kući vratili bez bez najvećeg trofeja, vratili su se kao prvaci. Osvojili su ono puno važnije od samog pehara, srca svih Hrvata i navijača diljem svijeta.