Predstavljamo Fenerbahče: Najuspješniji turski klub i danas je jak i moćan

AUTOR: I.W.

S jedne strane tjesnaca je stajao ogroman grad, star i ponosit, s nesavladivim zidinama. Grad vojnika, upravitelja, diplomata, grad careva koji su mu dali ime i grad iz kojeg se vodila svjetska politika dvije tisuće godina.

S druge strane je stajalo naselje vidljivo opuštenije, naselje obrtnika, trgovaca, umjetnika, s malim kućama u kojima su mnogi držali kanarince. Naselje je bilo okruženo mnoštvom vrtova i voćnjaka koji su hranili veliki grad s druge strane tjesnaca. Te bašte su se prostirale sve do obale kojom je dominirao svjetionik ili fener, kako su ga zvali domaći ljudi. Spojite bašte i fener i dobit ćete Fenerbahče. Žuti kanarinci im je nadimak do danas.

Nogomet se na teritoriju Osmanskog carstva počeo igrati kasno zato jer su ga vlasti držale još jednim opasnim zapadnjačkim izumom, osmišljenim kako bi pokvario osmansku mladež. Bešiktaš je, na primjer, dobio dopuštenje za osnivanje kao sportsko društvo samo pod uvjetom da neće igrati nogomet, već da će se baviti muževnijim i moralno ispravnijim sportovima.

Nogomet ipak nije bilo moguće zaustaviti. Fenerbahče Spor Kulübü je osnovan 1907. godine. Klub je na početku funkcionirao u skromnim i skučenim uvjetima, međutim, već 1912. bilježi prvi uspjeh, kada osvaja gradsko prvenstvo Istanbula.

Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Britanci su okupirali Istanbul. Kao način za razbibrigu svojih vojnika su organizirali utakmice protiv lokalnih momčadi i tu je Fenerbahče bio ekipa koja je, nošena rodoljubnim žarom borbe protiv okupatora i uz podršku punih tribina, redovito pobjeđivala britanske momčadi. Tu je Fenerbahče stekao ime i veliku podršku navijača.

1923. godine Britanci odlaze iz Istanbula, zemlja je opet slobodna, pa se i nogomet počinje slobodno razvijati. U priču ulazi Mehmet Şükrü Saracoglu, kao predsjednik kluba i čovjek koji je za svoj klub izgradio tada najveći nogometni stadion u zemlji. Osim vođenja kluba, Şükrü Saracoglu je bio jedan od vodećih političara mlade Republike Turske, višestruki ministar, predsjednik parlamenta i na kraju i premijer. Od 1998. godine se Fenerbahčeov stadion u njegovu čast zove po njemu, Şükrü Saracoglu.

Bile su to i godine definitivnog definiranja sportskih rivalstava, a susret između gradskih suparnika Galatasaraya i Fenerbahčea je postao najveći nogometni događaj u zemlji. Galatarasay djeluje iz europskog, a Fenerbahče iz azijskog dijela grada, tako da je njihov međusobni susret poznat i kao Interkontinentalni derbi. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najvatrenijih nogometnih derbija na svijetu.

Fenerbahče je najuspješniji turski klub s 28 naslova prvaka, 16 naslova prvaka Istanbula i još šest naslova u turskom kupu. Još 22 puta su završili na drugom mjestu.

U usporedbi s ostatkom Europe, kvaliteta turskog ligaškog nogometa nije bila pretjerano visoka, tako da ni Fenerbahče, ni drugi turski klubovi, a ni reprezentacija nemaju zapaženijih rezultata sve do devedesetih godina. Dugo je najveći turski međunarodni klupski uspjeh bilo Fenerbahčeovo osvajanje Balkanskog kupa u sezoni 1967-68, kada su preko albanskog, bugarskog i rumunjskog predstavnika stigli do finala u kojemu su nakon tri utakmice porazili atenski AEK.

Osamdesetih, a naročito devedesetih se momčad počela slagati po receptu “temelj u domaćim igračima, nekoliko stranaca kao potpora i barem jedan prestižni svjetski igrač”. Ideja je sasvim dobro osmišljena, ali rijetko kada se uspjelo dovesti tog prestižnog igrača na vrhuncu snage i motivacije, bez obzira na to što novac nikada nije predstavljao veliki problem. Žuto-plavi dres su u samo zadnjih dvadesetak godina oblačili takvi igrači kao što su Jay-Jay Okocha, Kenneth Andersson, Ariel Ortega, Sergej Rebrov, Pierre van Hooijdonk, Nicholas Anelka, Alex, Roberto Carlos, Dirk Kuyt, Raul Meireles, Diego, Nani, Robin van Persie itd. Ostavljam čitatelju da procijeni koji su od nabrojanih igrača bili pojačanja na vrhuncu snage, a koji strahovito skupi igrači, ali u silaznoj fazi karijere.

Od hrvatskih igrača je sigurno najblistaviji trag ostavio Milan Rapaić, koji je između 2000. i 2003. godine branio boje Kanarinaca i ostao njegovim navijačima u najboljem sjećanju.

I na klupi su prodefilirala poznata svjetska imena: bivši (Carlos Alberto Parreira) i budući (Joachim Löw) prvaci svijeta, pa europski prvak sa Španjolskom Luis Aragones, Guus Hiddink, Zdenek Zeman, Christoph Daum, Zico, Dick Advocaat. Bilježimo i tri hrvatska trenera: legendarni igrač Građanskog i Dinama, Mirko Kokotović, je osvojio naslov prvaka 1964. godine. Tomislav Ivić je vodio klub u sezoni 1994/95, a Otto Barić u sezoni 1997-98, obojica bez većih uspjeha.

Vrhunska pojačanja na terenu i na klupi su drastično popravila europski rejting, pa svoje najbolje rezultate u Uefinim natjecanjima Fenerbahče ostvaruje u zadnjih desetak godina: 2008. su došli do četvrt-finala Lige prvaka, a 2013 i do polufinala Europske lige, u kojem su ispali od portugalske Benfice.

Današnji Fener na klupi predvodi Nizozemac Phillip Cocu, a koji je na klupi nepuna tri mjeseca. Dvije pobjede u prvih pet kola je daleko od željenog početka. U pretkolu Lige prvaka su rezultatski tijesno ispali od Benfice,

Kad se baci letimičan pogled na njihov sastav, vidi se da se radi o super-iskusnoj ekipi. Na vratima imaju 37-godišnjeg Volkana Demirela i vječno mladog kamerunskog golmana Kamenog. Cocu očito nije bio zadovoljan niti s jednim, pa je u posljednji trenutak prije zaključenja prijelaznog roka doveden golman iz Bursaspora. Stoperski par čine ruski Nijemac Roman Neustädter i Slovak Martin Škrtel. Sredinu drže Mehmet Topal i novopridošli Brazilac Jailson. Golovi se očekuju od Alžirca Slimanija, a njegovim je dolaskom španjolski već pomalo veteran Roberto Soldado pao u drugi plan. Izgleda da isto čeka i Francuza Matthieua Valbuenu. Uz Slimanija, najveća opasnost bi trebao biti još jedan igrač s iskustvom prvoligaškog engleskog nogometa – Ganac Andre Ayew. Marokanca Aatifa Chahechouhea ću spomenuti uglavnom zbog toga jer mu je prezime noćna mora za napisati, a nisam siguran ni kako se izgovara – šaešu? Zvuči šatrovački.

Uglavnom, prekaljena ekipa s prosjekom godina 30. Svojom mladošću se među njima ističe 19-godišnje makedonsko čudo od djeteta, veznjak Eljif Elmas. S obzirom na loš početak sezone i na to da Fener četiri dana nakon Dinama čeka prestižni, a za trenera možda i egzistencijalni gradski obračun s Bešiktašom, možda će Cocu u Maksimiru istrčati s djelomično promijenjenim sastavom. U svakom slučaju, Fener je jak i moćan.