Anderlecht - dragulj belgijskog nogometa

AUTOR: I.W.

Philemon je očekivao da će njegov sin Constant nastaviti obiteljski biznis, ali mladić je bio više zainteresiran za nogomet nego za pivovaru vrijeme je provodio igrajući za lokalnu momčad koja je dobila ime po gradskoj četvrti u kojoj se nalazio Belle-Vue – Anderlecht.

Čak ni očeva smrt nije Constanta udaljila od nogometa. Nevoljko je preuzeo očev biznis, ali svoje vrijeme je i dalje najradije provodio na nogometnim terenima. S vremenom je postao i trener, pa čak i izbornik belgijske reprezentacije u razdoblju između 1958. i 1968. godine. Nakon toga se potpuno okrenuo Anderlechtu i početkom sedamdesetih postao predsjednik kluba. Odlučio je klub dovesti na višu razinu, a uspješna pivovara mu je pružala potreban financijski oslonac u vođenju kluba.

Nekome tko ne pamti nogometne osamdesete je teško danas objasniti kakav je ugled Anderlecht imao u to vrijeme. Kada bi kao klinci nabrajali najveće klubove na svijetu, Anderlecht je uvijek bio u prvih deset. Tamo su karijere započeli između ostalih Enzo Schifo, Philippe Albert, Marc Degryse i Luc Nilis, bijelo-ljubičasti dres su oblačili Danci Morten Olsen i Frank Arnesen, uz naravno hrpu domaćih igrača tada vrlo jake belgijske reprezentacije. U svega dvadesetak godina, sedamdesetih i osamdesetih, Anderlecht je igrao u ukupno sedam finala Uefinih kupova. Jaka je bila i belgijska liga, koja se gotovo neprekidno nalazila u prvih pet europskih liga po Uefinom koeficijentu. Finala europskih klubova su igrali i Club Brugge i Mechelen i Standard Liege i Antwerpen.

Kada je Constant Vanden Stock došao na čelu kluba, Anderlecht je već bio dominantna sila u belgijskom nogometu, ali nije imao većih uspjeha u Europi. To će se vrlo brzo promijeniti. Već 1970. su igrali finale Kupa velesajamskih gradova i izgubili od Arsenala. U sezoni 1975./76. ostvaren je prvi veliki uspjeh osvajanjem Kupa pobjednika kupova, pobjedom nad West Ham Unitedom u finalu. Anderlecht se specijalizirao baš za to natjecanje, pa je sljedeće sezone opet došao do finala, ali je tamo izgubio 2:0 od Hamburga SV. Treću sezonu zaredom u svom omiljenom natjecanju opet je došao do finala i pobijedio bečku Austriju s 4:0.

#Anderlecht (1977/78) #RSCA pic.twitter.com/BzP0EUKY2J— OldFootballPhotos (@OldFootball11) 21. studenoga 2017.

Tri sezone zaredom u finalima, uz dva osvojena pehara i još dva europska Superkupa, od Anderlechta su napravili novog opasnog igrača u Europi, međutim, domaće naslove su osvajali drugi klubovi. Kako bi to promijenio, Constant Vanden Stock u klub je doveo trenera za kojeg je bio siguran da će nakon šest godina vratiti naslov u Anderlecht. Tako je u sezoni 1980./81. u klub došao Tomislav Ivić.

Po svojem običaju, Ivić je u slaganje momčadi krenuo od obrane, pa je doveo Danca Mortena Olsena i iz Hajduka našeg Luku Peruzovića. Anderlechtova obrana je postala neprobojna i naslov je odmah prve sezone s Ivićem na klupi osvojen vrlo uvjerljivo, s 11 bodova prednosti ispred drugoplasiranog (tada pobjeda još vrijedi dva boda) i sa samo 24 primljena gola u 34 utakmice.

Konačno postavši prvak, Anderlecht je krenuo u napad na sam krov Europe. U Kupu prvaka je preko poljskog Widzewa, Juventusa i Crvene Zvezde došao do polufinala i sudara s prvakom Engleske, Aston Villom. Dvije vrlo napete utakmice su riješene jednim golom, te je Villa s ukupnih 1:0 prošla u finale. Domaći naslov je izgubljen u posljednjim kolima od Standarda, a koji nije bio baš bezazlen jer je te sezone u Europi zaustavljen tek u finalu Kupa kupova od Barcelone.

Predsjednik kluba i Ivić nisu se složili oko pojačanja za sljedeću sezonu 1982./83. i Ivić je brzo nakon početka sezone morao napustiti klub. Peruzović je u Anderlechtu ostao sve do 1986. Međutim, Ivić je iza sebe ostavio odlične temelje i jaku momčad, tako da je iste sezone ostvaren još jedan veliki europski uspjeh osvajanjem Kupa UEFA (u finalu je poražena Benfica). I nisu stali na tome, pa je i sljedeće sezone ekipa opet došla do finala Kupa UEFA i tamo tek na jedanaesterce bila poražena od Tottenhama.

Tek puno godina kasnije izašlo na vidjelo da je Constant Vanden Stock u polufinalu protiv Nottingham Foresta potplatio španjolskog suca Emilija Guruceta Muru s jednim milijunom belgijskih franaka. Anderlecht je u uzvratnoj utakmici nadoknadio 0:2 iz Engleske i s ukupnih 3:2 prošao u finale, a Guruceta Muro je dosudio sumnjiv jedanaesterac za domaćina i onda poništio engleski gol u 90. minuti. Klub je potplaćivanje suca sam priznao kad je Constant 1997. godine otišao u mirovinu. Guruceta Muro je poginuo u automobilskoj nesreći 1987. godine i svoju stranu priče odnio u grob. UEFA je kaznila Anderlecht jednom godinom suspenzije u europskim kupovima.

Za svoje zasluge u vođenju kluba, Constant je doživio čast da se stadion nazove po njemu, tako da danas klub igra na stadionu koji se službeno zove „Le stade Constant Vanden Stock“. Posljednje europsko finale je Anderlecht odigrao u svom omiljenom Kupu kupova u sezoni 1989./90., kad je u finalu izgubio od Sampdorije nakon produžetaka. Sljedeće godine je Vanden Stock prodao pivovaru velikim igračima iz Interbrewa i odjednom kao da je magija nestala.

Anderlecht je i dalje ostao dominantan u Belgiji, ali u Europi nije mogao ostvariti nikakav veliki rezultat. Malo Bosman, malo potpuna komercijalizacija nogometa, malo globalizacija, brisanje granica i uspjesi u Europi su presušili. Rezultatski se pad vidio i kod drugih belgijskih klubova pa je peto mjesto na ljestvici koeficijenta danas dalek san. Ukinuto je čak i omiljeno natjecanje belgijskih klubova – Kup kupova. Naš Constant je ostao predsjednik kluba do 1997, kada je funkciju preuzeo njegov sin Roger. Obitelj Vanden Stock zadržala je dio kluba u vlasništvu sve do danas.

Osim Ivića i Peruzovića, od hrvatskih igrača u Anderlechtu su trag ostavili golmani Zdenko Vukasović i Željko Pavlović, te napadači Josip Weber (17 golova za klub) i Ivica Mornar (31 gol). Australski Hrvat Eddie Krnčević za Anderlecht je dao čak 57 golova, a u sezoni 1988./89. je s 23 pogotka bio najbolji strijelac prvenstva.

Anderlecht se s hrvatskim klubovima susreo u četiri navrata. Prvi puta tek u sezoni 1994./95., kada su u skupini Lige prvaka odmjerili snage s Hajdukom. Pogocima Pralije i Butorovića, Hajduk je u Splitu pobijedio 2:1, da bi u uzvratu u Belgiji bilo 0:0. Anderlecht je skupinu završio na posljednjem mjestu.

Drugi susret se dogodio u Kupu UEFA u sezoni 1998-99, kada su Belgijanci igrali s Osijekom. 3:1 u Gradskom vrtu za Osječane ipak nije bilo dovoljno nakon 0:2 poraza u uzvratu.

U sezoni 2009./10. se u Europskoj ligi s Anderlechtom susreo Dinamo. U prvom kolu natjecanja po skupinama Anderlecht je odnio sva tri boda iz Maksimira nakon pobjede 2:0. Zagrepčani su uzvratili za poraz pobjedom 1:0 u Bruxellesu, a gol je dao Slepička. Anderlecht je skupinu završio na prvom mjestu.

Već sljedeće sezone se Anderlecht opet susreo s Hajdukom, ovaj put u Europskoj ligi. Splićani su pobijedili prvu utakmicu 1:0 golom sinjskog dijamanta Vukušića duboko u sudačkoj nadoknadi. U uzvratu je Anderlecht pobijedio bez većih problema 2:0. Završili su kao drugoplasirani u skupini.