Kako je u Hajduku zavladao kaos i je li narodni model doživio neuspjeh?

Započela je nova godina, a s njom kreću i nova očekivanja Hajdukovih navijača, u mnogome drugačija nego prije godinu dana. 12 mjeseci ranije Hajduk je pobjednički završio kalendarsku godinu, momčad je izgledala stabilno i potentno, a Željko Kopić se doimao dugoročnim rješenjem na klupi Bijelih. Ostvarena je i dugo očekivana pobjeda nad Rijekom, koja se doimala simboličnom prekretnicom Hajdukovog puta.

Dinamo je bio nedostižan, ali sve više se smatralo – samo još ove sezone. Iduća godina je ta godina, bio je uvjeren hajdučki puk. A onda se dogodila 2018. Teško je sve katastrofe i nabrojati. Napad na igrače, smjena predsjednika Kosa od strane navijača, potpuni raspad u svlačionici pred novu sezonu bili su samo predjelo debakla na svim frontovima u novoj sezoni.

Počnimo od najbitnijeg, terena: ukratko, Hajduk je od prvog kola bliži zoni ispadanja nego Europi, o naslovu prvaka da i ne govorimo, Hajduk i osvajanje HNL-a se u zadnje vrijeme u istom kontekstu mogu naći samo u vicevima. Kapetan i najplaćeniji igrač kluba, Mijo Caktaš, na terenu se ponaša kao prebijena mačka, a izvan njega kao razmaženo derište. I takav, najbolji je strijelac momčadi, zajedno s Ahmedom Saidom Saidom, još jednom primadonom, otpisanim već više puta, ali s obzirom da Mirko Ivanovski zabija jednom mjesečno, a ponekad to ispuca u pogrešnu mrežu, Said i dalje dobija minutažu. Adam Gyurcso je navodno igrač Hajduka, ali je viđen samo u Puli protiv tada raspale Istre. Steliano Filip prima 20 tisuća eura mjesečno da izlazi, pije, igra poker i glumi ozljede. Osim spomenutih udarnika, svlačionica Hajduka je prepuna igrača kvalitetom nedostojnih dresa ovog posrnulog velikana, što oni iz kola u kolo i potvrđuju.

Željko Kopić je potpuno izgubio busolu i krenuo s potpuno nerazumljivim lutanjima, da mu na kraju ne bi presudio potpuni gubitak kontrole nad terenom, svlačionicom, i posljedično, rezultatom, već – navijači. Željko Kopić je napravio neoprostivo, a to nije šamaranje u Osijeku, sramota protiv Gorice na Poljudu, već čestitanje rođendana Igoru Štimcu. Navijači opraštaju loše rezultate, nedostatak vizije, pa čak i managersko pogodovanje na štetu kluba, ali podvlače granicu kod komunikacije s onima koje smatraju neprijateljima. Ne opraštaju ni narodnjake, a ponekad ne mogu preći ni preko šetnje gradom.

Logično je bilo da nakon Kopića priliku dobije trener B ekipe, Siniša Oreščanin. Ali ipak došao je Zoran Vulić. Legenda Hajduka u sumraku karijere. Podigao je ekipu, makar to i dalje nije ličilo ni na što. Zato je i jako brzo morao otići. Došao je već spomenuti Six. Zašto? Ako prije dva mjeseca nije bilo vrijeme da dobije priliku, što se promijenilo? Ako je bila odluka da ga se ne baca u ovu provaliju od ekipe i tako troši, zašto je na kraju postavljen? To je pitanje za struku koju čine prije svih sportski direktor Saša Bjelanović i predsjednik Jasmin Huljaj. Prvi je dosad samo pokazao da je još uvijek prezelen za ovaj posao, a drugi da zna pričati i da nema pojma o nogometu. Zajedno s njima dvojicom, Nadzorni odbor, treneri iz Akademije i navijači (da, navijači!) čine plenum izravne demokracije narodnog Hajduka. Jedan jako heterogen i poprilično nekompetentan plenum, međusobno ograničavajući, koji može izglasati samo kaos. I kaos smo dobili. Ne onaj organizirani i malo šarmantni, već potpuni kaos s jako malo perspektive i puno rascjepa.

Sve više se postavlja pitanje je li narodni model, projekt Naš Hajduk doživio neuspjeh? Sve više navijača želi promjenu načina upravljanja klubom i jasno definiranje ovlasti, ali i odgovornosti. Godinama unisona ideja narodnog i poštenog Hajduka sve više nalikuje iluziji. Riječi koje se nisu smjele ni spominjati, koje su bile strašnije nego izgovaranje imena Lorda Voldemorta u Harryju Potteru – jedan gazda, imaju sve više sljedbenika i sve glasnije odjekuju. Je li Naš Hajduk propao? Je li vrijeme za jednog vlasnika? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, niti postoji onaj koji je točan. Spomenuti projekt upravljanja Hajdukom doživio je veliki udarac, ali nije izgubio bitku.

Projekt Naš Hajduk napravio je jako puno dobrih stvari za Hajduk, ali i za hrvatski nogomet. Mobilizirao je navijače Hajduka, digao klub iz blata, postavio standarde transparentnosti i marketinga, te konstantno uspijevao povećavati prihode kluba izvan zlatne koke svakog hrvatskog kluba – igrača, odnosno njihove prodaje. Ali se putem izgubio. Izgubila se odgovornost, a u znatnoj mjeri i transparentnost. Izgubio se i novac, točnije trošio se gore nego onaj politički koji je godinama prije upumpavan u Hajduk, kao i ostale hrvatske klubove. Potpuno je nestala struktura upravljanja i donošenja odluka te nadzora. Na papiru je sve to i dalje idealno, u praksi ne funkcionira nimalo. Potrebna je, prije svega, samokritika nosioca ovog projekta i priznanje, prije svega samima sebi, pa i svim navijačima Hajduka: da, zaj..ali smo. Nakon toga, promjene. Promjene u implementaciji, možda i u samom kadru, i jasno definiranje stvari. Jer, Željka Kopića, u ozbiljnom klubu, ne mogu i ne smiju smijeniti navijači. Ne smiju ga smijeniti ni igrači zbog nezadovoljstva njegovim metodama. Mogu pokušati i jedni i drugi, to je njihovo legitimno pravo, ali ozbiljan klub ni jednima ne smije dopustiti da to uspiju. Željka Kopića mogu, a i morali su, smijeniti rezultati i igra. Jer, na kraju dana Hajduk je nogometni klub, a u nogometu je najbitniji rezultat.

A sada, 2019. "This time next year" za navijače Hajduka? Nema šanse. Ali, da je potrebno izvući pouke iz protekle godine, prihvatiti gdje se Hajduk nalazi i postaviti temelje da se u 2020. uđe s realnim očekivanjima povratka Hajduka tamo gdje pripada, definitivno jest.