Toyota i Hyundai u borbi za momčadski naslov, više kandidata za pojedinačnu titulu

AUTOR: Blizunj

TOYOTA GAZOO RACING WRT

Branitelj momčadskog naslova japanska je momčad sa sjedištem u Finskoj i Estoniji, a naslov je došao samo dvije godine nakon povratka u ovo natjecanje. Ulaganja su se brzo isplatila, a naslov je došao kao potvrda činjenice koja se protezala kroz cijelu godinu – Toyota je bila najbrži auto u 2018. Momčad predvođena legendarnim Tomijem Makinenom kao menadžerom bila je sastavljena redom od „domaćih“ uzdanica; Estonca Otta Tanaka te te finskog dvojca - veterana Jarri-Matti Latvale te mlade uzdanice Esapekke Lappija.

I dok se Latvala mučio kroz prvi dio sezone u kojem je imao dosta odustajanja, Tanak je s nekoliko dobrih izvedbi (pobjeda u Argentini) zasjeo na čvrsto treće mjesto u poretku. Pobjeda u Finskoj sredinom sezone označila je početak fenomenalne serije u kojoj je vezanim pobjedama u Njemačkoj i Turskoj zasjeo na drugo mjesto u poretku te se prometnuo u legitimnog kandidata za naslov. Međutim, unatoč dobroj vožnji, uslijedila su odustajanja i u Walesi i u Kataloniji pa je pred završnicu u Australiji naslov ostao samo teorija. Ipak, brzina koju je pokazao kroz čitavu sezonu dala je naslutiti da je Tanak potpuno sazreo kao vozač te se u kombinaciji s brzom Toyotom prometnuo u jednog od glavnih kandidata za naslov u 2019.

Lappi je čitavu sezonu učio i vrijedno skupljao bodove što mu je naposljetku donijelo i 126 bodova i 5. mjesto u poretku. Samo dva boda više na 4. skupio je upravo Latvala koji je s nastupima u završnici ipak isprao loš okus sa starta sezone, a pobjeda u Australiji donijela mu je nastavak nevjerojatne serije od najmanje jedne pobjede u svakoj sezoni od 2008. godine, Osim toga, osigurao si je i novi ugovor u Toyoti.

Lappi je pak sve dogovorio s Citroenom, a treće sjedalo u Toyoti pomalo je neočekivano pripalo najkontroverznijem vozaču današnjice – Krisu Meekeu. Sjeverni Irac prošlu je sezonu započeo u Citroenu, u autu u čijem je razvoju sudjelovao otpočetka. Međutim, sezona je bila za zaborav, jedan podij (3. u Meksiku) i nekoliko uzastopnih vozačkih grešaka koje su kulminirale teškim izlijetanjem u Portugalu, rezultiralo je momentalnim otkazom. Meeke se tako preko noći našao „na cesti“, a duga povijest vozačkih grešaka i neobuzdanih vožnji nije dala naslutit da ćemo ga skoro gledat u WRC-u. Međutim, Tomi Makkinen mislio je drugačije te je ukazao povjerenje Meekeu davši mu u ruke najbrži auto WRC-a.

Vojska Meekovih fanova, ali i svih fanova pomalo neobuzdane vožnje koji u Meekeu vide djelić duha Colina McRaea, oduševljeno očekuje njegov povratak u WRC. Bit će iznimno zanimljivo vidjeti hoće li Meeke smiriti svoje strasti i iskoristiti puni potencijal kako Toyote, tako i onaj vlastiti.

Glavni problem Toyote definitivno je nepouzdanost auta koje je u 2018. imalo previše neobjašnjivih kvarova koji su se nekako posebno okomili na Latvalu, a u Walesu su borbe za naslov koštali i Tanaka. Najveći upitnik pred novu sezonu za Toyotu tako ostaje hoće li uspjeti pronaći balans između već dokazane brzine i nužno potrebne pouzdanosti auta. Uspiju li, onda je Tanak sigurno glavni pretendent na naslov, a obrana momčadskog sigurno ne bi trebala biti upitna.

HYUNDAI SHELL MOBIS WRT

Korejska momčad sa sjedištem u Njemačkoj nikako ne može pobjeći od aure gubitnika. Od 2000. godine i prvog ulaska u WRC pa do povratka 2014. godine, Hyundai nije osvojio nijedan naslov – ni momčadski ni vozački, a samo 10 pobjeda u tom razdoblju njihovih vozača krajnje je mizeran rezultat s obzirom na nemala ulaganja u razvoj njihovog i20 Coupea. U 2018. godini bili su strašno blizu prvog naslova, i vozačkog i momčadskog. Vodeći vozač, Belgijac Thierry Neuville, u sezonu je ušao odlično te je prvu polovicu sezone završio kao uvjerljivo vodeći u ukupnom poretku – podiji na Korzici i u Argentini te pobjede u Švedskoj, Portugalu i Sardiniji (potonja u foto finišu s Ogierom) donijeli su mu čak 27 bodova prednosti pred Ogierom, a Hyundaiju uvjerljivu prednost pred Toyotom i M-Sportom.

Ipak, sve poslije toga bilo je za zaborav, gomilali su se problemi i odustajanja, a prednost se samo topila iako ni Ogier nije briljirao, dapače. Konačan antiklimaks Neuvillea i Hyundaija dogodio se u Walesu gdje je nekoliko vozačkih grešaka potpuno poremetilo Belgijca dok je Ogier istovremeno došao do pobjede i ukupnog vodstva. Iako se u Australiju pošlo sa samo 2 boda razlike među njima, nova serija grešaka rano je stajala Neuvillea makar i pomisli o prvom naslovu – morao se zadovoljiti sa četvrtom titulom viceprvaka, a da stvar bude gora, Hyundai ni izbliza nije uspio ugroziti vodstvo Toyote u momčadskom poretku.

Ipak, za to je najmanje odgovoran bio upravo Belgijac koji je skupio dovoljno bodova, pravi podbačaj ostvario je drugi vozač s punom sezonom – Norvežanin Andreas Mikkelsen. Čovjek koji je u Hyundai došao kao već dokazan vozač s dugogodišnjim iskustvom u WRC-u te čak tri reli pobjede, u 2018. godini nikako nije bio svoj. Osim trećeg mjesta u Švedskoj, Mikkelsen nije ostvario nijedan podij niti ijedan značajniji rezultat, a osobito je katastrofalan bio na asfaltu gdje su njegova vožnja te opetovani komentari kako se privikava na auto, kod reli fanova izazivali podsmijeh, a kod vodstva u Hyundaiju teške glavobolje. Samo 84 boda u cijeloj sezoni bili su ispod svake razine, a takav učinak bio je i dosta bitan faktor u neuspjehu kolege mu Neuvillea – dok je Ogier imao pomoć od svojih momčadskih kolega koji su mu se izmicali kad je trebalo te oduzimali bodove konkurentima, Mikkelsen nijednom nije došao u situaciju da na taj način pomogne Neuvilleu s obzirom da je obično tavorio na samom dnu poretka ili je utrke završavao u jarku pokraj ceste.

Nešto veću podršku Neuville je imao kod drugog dvoje momčadskih kolega koji su dijelili treći auto – riječ je o Španjolcu Daniju Sordu i Novozelanđaninu Haydenu Paddonu. Sordo je odradio sedam relija – one na tvrđoj podlozi i asfaltu, a Paddon one na šljunku i mekšim podlogama. Kako su obojica specijalisti za takve vrste relija, bili su zapravo sjajna kombinacija za treće sjedalo. I nisu podbacili – Sordo je s dva podija i dva četvrta mjesta, ali i dva odustajanja, ostvario 71, a Paddon s dva podija uključujući i iznenađujuće drugo mjesto u Australiji ukupno 73 što je skoro rezultat jednak Mikkelsenu koji je odradio sve relije u sezoni.

Menadžment Hyundaija očito nije očekivao ovakav razvoj situacije pa su novu sezonu morali planirati imajući u rukama važeći ugovor od čovjeka koji ga je najmanje zaslužio – Mikkelsena. Neuville je morao produžiti, a treće sjedalo je bilo upitno. Dugo se spekuliralo o tome da će ga Sordo i Paddon opet podijeliti, ali onda se pojavio Sebastien Loeb. Veliki Francuz i deveterostruki prvak ostao je bez angažmana u WRX-u (rallycross) gdje je nastupao zadnjih godina, a kako su mu tri odrađena relija u Citroenu uključujući i senzacionalnu pobjedu u Kataloniji vratila stari žar – novi angažman u WRC-u nametao se kao sve ozbiljnija opcija.

Kako Toyota za njega više nije imala mjesta, a M-Sport i Citroen novca, kao jedina opcija nametnuo se Hyundai. Kako se Loeba isplati čekati i ispuniti mu sve želje, Hyundai je dugo držao Sorda i Paddona na vatri, a na koncu je ispalo da Loeb želi voziti 6 relija. S obzirom da su i Sordo i Loeb specijalisti za asfalt i tvrde podloge, bit će zanimljivo vidjeti kako će se točno ovaj dvojac podijeliti – ono što se zasad zna jest da će Loeb nastupiti na prva dva relija u Monte Carlu i Švedskoj.

Na kraju je izvisio Hayden Paddon – po prvi put nakon pet godina za njega nema mjesta u WRC-u, a zbog sponzorskih veza s Hyundaijem u Novom Zelandu, prelazak u drugu momčad vrlo je teško za očekivati. Ni solidni rezultati nisu mu pomogli, a da je stvar lako mogla završiti drugačije najbolje pokazuju glasine da je Mikkelsen angažirao odvjetnike kako bi osigurao poštivanje davno potpisanog ugovora koji mu jamči punu sezonu u WRC-u. Ostaje za vidjeti hoće li Paddon naći načina za bar neke nastupe u ovoj sezoni, bilo u četvrtom autu u Hyundaiju, bilo u WRC Pro ili WRC2.

Spomenimo i promjene u menadžmentu; loši rezultati u 2018. glave su koštali glavnog menadžera Michela Nandana dok će njegovo mjesto preuzeti zamjenik Andrea Adamo. Hoće li ijedna od ovih promjena donijeti Hyundaiju nasušno potreban naslov u ijednoj kategoriji, ostaje za vidjeti. Auto je u 2018. pokazao puno slabosti, osobito na brzom šljunku (Finska, Australija), ali Neuville je pokazao da se njime može pobjeđivati i konkurirati za naslov. U svemu tome neće odmoći ni veliko Loebovo iskustvo iako će mu testiranje biti minimalno s obzirom da u Monte Carlo dolazi skoro izravno iz Perua gdje nastupa na reliju Dakar.

M-SPORT WORLD RALLY TEAM

Turbulentna sezona je iza jedine privatne momčadi u WRC-u. Britanska kompanija u vlasništvu Malcolma Wilsona u sezonu je ušla kao branitelj oba naslova, a na kraju su obranili samo vozački. Dvije sezone velikih ulaganja u auto koja su omogućila Ogieru dva naslova, jako su istrošila Wilsonov budžet pred ulazak u novu sezonu. Kada se tome doda i činjenica da je Ford značajno smanjio svoje sponzorstvo u razvoj Fieste, jasno je da je pred M-Sportom iznimno teška sezona. U jednom trenutku činilo se da je i nastup u WRC-u upitan, ali na kraju su ipak pronađena sredstva za nastup, uglavnom iz Wilsonovog novčanika..

U 2018. Ogier je kao neprikosnoveni prvi vozač ušao dosta loše uz veliki zaostatak za Neuvilleom na sredini sezone. Najniži trenutak u borbi za naslov dogodio se poslije Turske kada je Ogier pao na treće mjesto u ukupnom poretku, ali otad pa nadalje, sve je krenulo prema bolje. Pobjede u Walesu i drugo mjesto u Kataloniji donijeli su mu vodstvo pred Australiju gdje ga je i obranio pokazavši još jednom pobjednički mentalitet kakvom trenutno u WRC-u nema ravnog. Ipak, problemi s financijama u M-Sportu primorali su Francuza na promjenu sredine i povratak u matičnu momčad – francuski Citroen. S obzirom na sve jaču konkurenciju, a i godine, Ogier je svjestan da će teško sustići ili nadmašiti devet Loebovih pa mu preostaje još jedan rekord kojeg realno može srušiti – osvojiti naslove s tri različite momčadi što još nikome nije uspjelo.

Kod borbe za naslov, Ogier je imao pomoć svojih momčadskih kolega Evansa i Suninena koji su ga u nekoliko navrata propuštali ispred sebe u poretku, posebno očito u Finskoj gdje je Ogier odradio svoj najlošiji reli u sezoni. Velšanin Elfyn Evans u sezonu je ušao s velikim očekivanjima nakon što je 2017. ostvario senzacionalnu pobjedu u Walesu, ali u 2018. nije ni izbliza ostvario takve rezultate. Sezonu punu grešaka i pehova Evans će što prije pokušati zaboraviti i samo zahvaljujući besparici u momčadi dobio je povjerenje Wilsona i za novu sezonu.

Suninen je mladi vozač u kojeg M-Sport ulaže već neko vrijeme i iza njega je sezona učenja u kojoj je zaradio i jedno treće mjesto (Portugal). Solidan dojam u nekim utrkama ipak je zasjenjen nekim vrlo lošim izvedbama i vozačkim greškama, ali mladi vozači moraju se istrpiti, a u ovakvoj situaciji u M-Sportu i nemaju nekog izbora.

Odlazak Ogiera označio je i odlazak nekih sponzora, prije svega Red Bulla, a sve to dovelo je do toga da za Francuza nije dovedena zamjena. Ne samo to, već je izgledno da će u dobrom dijelu sezone M-Sport nastupiti s dva auta. Ipak, u posljednji trenutak pronađena su sredstva za treće auto na prva dva relija, a za upravljačem će biti Šveđanin Pontus Tidemand koji je u WRC-u još od 2012., ali je većinu vremena uz solidne uspjehe proveo u WRC2, od 2015. u Škodi koju je napustio na kraju prošle sezone. Unatoč tome, Tidemandovo iskustvo u autima WRC specifikacije je minimalno i veliko je pitanje kako će to izgledati na velikoj sceni. O nastupu u ta dva relija sigurno leži i njegova budućnost na ovoj razini.

Vjerojatno je da će kroz sezonu M-Sport uz dva stalna vozača davati priliku i nekim novim licima pa će tako osim Tidemanda priliku dobiti i Englez Gus Greensmith, dosad vozač M-Sporta u WRC2, a zasad mu je potvrđen samo nastup u Portugalu.

Ovo je definitivno sezona koju su u M-Sportu s rezultatskog gledišta već otpisali, auto je na razini prošle sezone, provedena su minimalna ulaganja u njegov razvoj i od dosta loše i neiskusne postave bez Ogiera ne treba očekivati čuda. Osvoje li makar i jedan podij, bit će to uspjeh. Puno važnija stvar za M-Sport u ovoj sezoni bit će pronaći sponzore kako bi si osigurali budućnost u WRC-u. Upravo zato je alfa i omega momčadi, Malcolm Wilson, ove sezone odlučio prepustiti upravljanje sportskog dijela Richu Milleneru dok će se on sam posvetiti upravo marketinškom dijelu i pronalasku sponzora što u novoj sezoni jest najvažniji cilj M-Sporta.

CITROEN TOTAL WORLD RALLY TEAM

Najlošija momčad 2018. godine uvjerljivo je bio francuski Citroen. Još od odlaska Sebastiena Loeba 2012. godine i kraja zlatnog doba i berbe naslova, Citroen je u velikoj krizi rezultata kojoj u 2019. konačno žele stati na kraj. Promjena u momčadi je totalna, nijedan od vozača nije preživio rez, a dva nova pokušat će u nepotpunom sastavu i bez glavnog sponzora vratiti Citroen na pobjedničke staze.

Još od 2014. godine kada su u Citroenu odlučili razviti svoj C3 oko prvog vozača Krisa Meekea pa sve do sredine prošle sezone, momčad je bila rastrgana i bez jasne vizije. Puno se vozača promijenilo za upravljačem, a iako auto nije bio loš, rezultati su konstantno izostajali. U 2018. godinu Meeke je opet ušao kao prvi vozač i jedini koji ima iza sebe pobjedu u WRC. Drugo stalno sjedalo pripalo je neiskusnom, ali obećavajućem Ircu Craigu Breenu dok su treće dijelila čak trojica – povratnik na tri relija i legenda Citroena Loeb, Mads Ostberg i Khalid Al Qassimi, inače emiratski šeik i glavni sponzor momčadi koji na temelju toga, onako iz gušta, već godinama nastupa u WRC-u, i to jako loše.

U već opisanom incidentu s Meekom, momčad je ostala obezglavljena, a uskočio je Ostberg koji je nastupio u puno većem broju relija nego što se u početku mislilo. Unatoč dva podija (drugi u Finskoj i treći u Australiji), nije mu bilo dovoljno da zadrži sjedalo u WRC-u. Nakon godina pokušavanja i razočaravajućih nastupa, Norvežanin bi se mogao i morao pomiriti da za njega mjesta na toj razini više jednostavno nema. Isti scenarij dočekao je i Craig Breen koji se mučio kroz čitavu sezonu te unatoč drugom mjestu u Švedskoj, također ostaje bez sjedala u novoj sezoni. Spominje se nekoliko relija za M-Sport, ali ništa više od glasina.

U Citroenu više nećemo gledati ni Sebastiena Loeba, autora jedine momčadske pobjede u 2018. u Kataloniji, ali ni šeika Khalida. Razlog je i više nego očit, Abu Dhabi se naglo povukao kao glavni sponzor momčadi i to zbog „financijske konsolidacije“. Navodno je riječ samo o jednogodišnjoj pauzi zbog revizije svih sponzorskih ugovora emiratske kompanije, ali neslužbeno je ipak riječ o nezadovoljstvu ispodprosječnim rezultatima francuskog proizvođača. Zbog te velike rupe u budžetu, Citroen u novu sezonu ulazi samo s dva auta.

U takvoj stiuaciji, u momčad su došla dva provjerena vozača, Ogier kao šesterostruki prvak i najveća mlada nada prvenstva – Lappi. C3 je lani pokazao pravu brzinu, ali je nedostajalo iskustva za volanom, najbolje je to dokazao Loeb pobjedom u Kataloniji. Ogier je imao dovoljno vremena za testove i sigurno će svojim iskustvom doprinijeti dodatnom razvoju auta, a isto će učiniti i Lappi svojim iskustvom iz trenutno najbrže Toyote. Ogier će i u ovoj situaciji definitivno biti pretendent za vrh mada bi sigurno volio da uz sebe ima i trećeg vozača, koliko god dobar bio Lappi.. Pronađu li usput neke novce, ni treći auto nije nemoguća opcija, ali u svakom slučaju, momčadski naslov za Citroen bit će nemoguća misija, iako im to sigurno i nije glavni cilj.

Dakle, pred nama je sezona puna brojnih upitnika, starih i novih vozača, nekih u starim, nekih u novim ulogama. Koliko god se borba za momčadski naslov činila izvjesnom, a činit će je borba Toyote i Hyundaija, toliko je ona za vozački naslov neizvjesna. Puno je tu jakih imena, ali kao glavni pretendenti nameće se i lani dominantna trojka (Ogier, Neuville, Tanak). Latvala, Meeke, Mikkelsen i Loeb višestruki su pobjednici relija na koje uvijek treba računati, a Lappi, Sordo i Evans iza sebe imaju pobjede, ali i mnoštvo podija. Jedno je sigurno, pred nama je mnoštvo uzbuđenja. Neka jurnjava počne!