Na današnji dan: "Bijeli Pele" slavi 66. rođendan

Iako nikada nije s Brazilom osvojio naslov prvaka svijeta niti je igrao u velikim europskim klubovima tog doba, Zico se smatra jednim od najboljih brazilskih nogometaša u povijesti. Često su ga nazivali i nadimkom "Bijeli Pele" zbog svojih odličnih tehničkih sposobnosti, oka za dodavanje i sjajnih individualnih kvaliteta. Čak je i sam Pele jednom izjavio kako Zico najbolje igra njegov stil nogometa.

Njegovo odrastanje bilo je klasično za jednog mladog brazilskog dječaka. Lopta mu je od malena bila draga i vrlo brzo bilo je vidljivo kako ima određene talente i kvalitete koji ga odvajaju od ostatka djece. San mu se ostvario kada je dobio poziv iz Flamenga u čijoj je omladinskoj školi počeo igrati da bi s nepunih 18 godina zaigrao za prvu momčad.

U Flamengu, klubu za koji je navija od malena, proveo je 12 sezona prije nego što je otišao u Udinese i potom se vratio prije odlaska u Japan i odigrao još pet sezona. Iskonska legenda ovog brazilskog velikana, Zico je u svim natjecanjima za Flamengo odigrao 731 utakmicu i postigao 508 pogodaka. U Flamengu na Zica gledaju kao na Boga, a koliko je bio cijenjen kao nogometaš govori podatak da su mu na oproštajnu utakmicu došli Mario Kempes, Paul Breitner, Karl-Heinz Rummenigge, Claudio Gentile, Jorge Valdano i mnogi drugi velikani.

Nakon oproštaja od svog voljenog Flamenga, kratko je bio ministar sporta, da bi otišao u Japan gdje je još nekoliko godina igrao za Sumitomo Metalse i Kashima Antlerse. Iako svega par godina i sa 40 godina na leđima, uspio je i tamo zabiti 45 pogodaka u 65 nastupa. Tamo je i 1994. godine zaključio svoju nogometnu karijeru.

Što se tiče reprezentacije, Zico je nastupio na tri Svjetska prvenstva. Na onom prvom, 1978. godine Brazil je pobjedom nad Italijom osvojio brončanu medalju. To prvenstvo ostalo je zapamćeno po poništenom pogotku od strane suca Clivea Thomasa. Naime, protiv Švedske, Zico je u posljednjoj minuti izravno pucao iz kornera i pogodio, ali je Thomas poništio gol jer je označio kraj susreta dok je lopta još bila u zraku. Na sljedećoj svjetskoj smotri, usprkos sjajnoj momčadi, Brazil je ispao od Italije koju je predvodio Paolo Rossi. Konačno, 1986. godine, u četvrtfinalu je Brazil na jedanaesterce ispao od Francuske.

Nakon kraja igračke karijere, Zico je tek krajem 90-ih godina počeo trenersku karijeru. Radio je u Japanu, vodio i njihovu nacionalnu vrstu dok 2006. godine nije stigao poziv iz Fenerbahčea. Osvojio je s Turcima dvostruku krunu, a 2008. čak došao od četvrtfinala Lige prvaka gdje je Fenerbahčea tijesno poražen od Chelseaja. Kasnije je kraće vrijeme vodio CSKA Moskvu i Olympiacos, bio na klupi Iraka i indijske Goe.

Konačno, prošle godine se vratio u Kashimu gdje je preuzeo ulogu tehničkog direktora i nastavio raditi posao koji je obavljao odmah nakon kraja svoje igrače karijere. Zanimljivo, iako je svoje najbolje godine dao Flamengu i ostvario velike uspjehe s tim klubom, nikada nije dobio značajniju neigračku ulogu. Prije devet godina nakratko je postao sportski direktor, ali već nakon par mjeseci je otišao.