Eusebio, Guttmannova kletva i osam izgubljenih europskih finala zaredom

Piše: I.W.

Evo recimo Eusebio. Svi znamo osnovnu priču: Bela Guttmann je bio kod frizera i tamo čuo kako se priča o nepoznatom talentiranom 18-godišnjem dečku iz Mozambika. Nakon što su ga za 350 000 portugalskih eskuda ispred nosa oteli gradskom suparniku Sportingu, Eusebio je pretvorio Benficu u europsku super-silu, zabio 700 golova i postao legenda svjetskog nogometa. Igrač koji je promijenio povijest kluba na sličan način na koji je dolazak Alfreda Di Stefana transformirao Real Madrid – dva vanserijska igrača koji su imena svojih novih klubova učinili poznatim u svakom kućanstvu. Obojica i dijele istu priču kako su preoteti najvećim suparnicima.

Međutim, stvari su bile malo drugačije. Eusebio je već bio poznat europskim klubovima. Sam igrač je jednom rekao kako ga je pratio Juventus daleko prije Benfice, ali njegova majka mu je zabranila da potpiše za bilo koga jer još nije bio punoljetan. U Benfici je već igrao jedan igrač iz Mozambika, Mario Coluna, a koji je prije odlaska u Lisabon igrao u istom klubu za koji je nastupao mladi Eusebio, tako da nije bio baš toliko nepoznat.

Dalje, kada je Eusebio došao u klub, Benfica je već nekoliko tjedana bila ovjenčana prvim naslovom europskog prvaka jer su u finalnoj utakmici u Baselu izvan svih očekivanja s 3:2 pobijedili Barcelonu. Eusebio je bio nešto kao šlag na torti, igrač fenomenalne klase koji će pomoći dokazati da upravo osvojeni europski naslov nije bila slučajnost.

I stvarno, šezdesete su bile zlatno doba Benfice s dva naslova prvaka Europe i još tri izgubljena finala. Sljedeće, 1962. godine, je u finalu savladan Real Madrid, dokazano je da prva titula nije bila slučajna, a susret je završio simboličnom razmjenom dresova između Di Stefana i Eusebija. Stara garda je žezlo najboljih predala mladim snagama. Benfica je tih godina bila rado viđen gost na europskim travnjacima, kako zbog igre, tako i zbog mistike izazvane njezinim tamnoputim igračima. Europska publika tada još uvijek nije bila naviknuta na tamnopute igrače i svako njihovo pojavljivanje na terenu je izazivalo veliko zanimanje.

I onda na pozornicu stupa Guttmannova kletva. Sljedeće godine su izgubili finale od Milana, a 1965. i od Intera. Međutim, malo je poznato da se Židov iz Pešte izgleda predomislio pa je opet sjeo na Benficinu klupu u sezoni 1965./66. Happy-end se ipak nije dogodio jer ih je u četvrtfinalu zaustavio Manchester United. Nakon 3:2 za domaćine u Manchesteru, uzvrat je završio s nevjerojatnih 5:1 za Engleze. Tu je Guttmann mahao Luzu po posljednji put, a ne pet godina ranije.

Nekad nisu imali ni sreće. Dva finala su odigrali na gostujućem terenu. Protiv Intera 1963. na San Siru. Herrerin catenaccio je bilo nemoguće probiti na domaćem terenu. Finale 1968. su igrali na Wembleyju protiv Manchester Uniteda. Održali su 1:1 do produžetaka i onda pali u frenetičnoj atmosferi. Dvije godine kasnije su igrali protiv Celtica. Nakon 0:3 poraza u Glasgowu, na Luzu su pobijedili s identičnih 3:0. Utakmica je završila, kapetani su se povukli u sudačku kabinu i tamo se bacao novčić tko će proći dalje. Pao je na Celticovu stranu. Priča ide da su Celticovi igrači bili toliko nezadovoljni takvim rješenjem da su predložili UEFA-i ukidanje tog pravila. UEFA je prihvatila kritiku, izmislila izvođenje jedanaesteraca i bacanje novčića pospremila u povijest.

Sedamdesete su bile razočaranje što se tiče europskih natjecanja. Zlatna generacija je ostarila, zamjene nisu ostvarile isti uspjeh i najvažnije, pojavio se novi moćni suparnik na domaćem terenu – FC Porto. Postalo je jasno da treba nešto mijenjati. Benfica je 1979. ukinula svoje pravilo da za momčad smiju igrati samo Portugalci. Igrači iz portugalskih kolonija, poput Colune i Eusebija, nisu smatrani strancima.

Odmah su dovedena dva Brazilca (i nisu baš neki stranci) i tako je Benfica uspostavila trajnu vezu s brazilskim igračima. Važna promjena se dogodila na klupi dovođenjem 34-godišnjeg švedskog trenerskog čuda od djeteta – Svena Gorana Erikssona. S njim se odmah došlo do finala Kupa UEFA, ali tamo je za nijansu bolji bio belgijski Anderlecht. Erikssona su brzo preoteli talijanski klubovi, a onda se dogodila prava katastrofa jer je 1987. prvi europski naslov uzeo Porto. To je bio velik udarac za Benficin osjećaj ekskluzivnosti.

Toliki je to bio potres da su odmah sljedeće godine još jedanput došli do finala Kupa prvaka i tamo, u možda najdosadnijem finalu svih vremena, na jedanaesterce izgubili od PSV Eindhovena. Nema veze, probat će opet. I stvarno, Eriksson se vratio na klupu i Benfica je opet probala doći do vrha u Kupu prvaka. U polufinalu 1990. su izbacili moćni Olympique iz Marseillea golom koji je rukom postigao Vata osam minuta prije kraja.

Finale se igralo u Beču i to je delegacija kluba iskoristila kako bi otišla na Guttmannov grob i zamolila ga da poništi kletvu. Tko zna da li bi i uz njegov oprost uspjeli pobijediti Sacchijev Milan. Rijkaard je pogodio za 1:0 i to je bilo zadnje Benficino finale u Kupu prvaka.

Slijedilo je dugo razdoblje Portove dominacije u domaćim natjecanjima, a u Europi je najmrskiji protivnik došao do drugog naslova europskog prvaka 2004. godine pa su sad izjednačeni. Tek zadnjih nekoliko sezona je Benfica opet počela dominirati u domaćoj ligi, a u Europi je nakon puno godina konačno počela dolaziti do završnice. Naravno, s porazima u finalima (u EL od Chelsea i Seville).

Inače, ako netko osobno želi zamoliti Guttmanna da im konačno skine kletvu, može to napraviti na Zentralfriedhof, Neue Israelitische Abteilung, Tor 4, Beč. Tu adresu sam si zapisao kad sam zadnji put bio u Beču, čvrsto odlučan da odem na njegov grob i zamolim ga za skidanje kletve, ali nekako sam bio smješten i kretao sam se u sasvim drugom dijelu grada, nije mi bilo usput i tako je propala prilika. U međuvremenu su izgubili još jedno europsko finale, ono od Seville.

Što reći na kraju? Benfica je riječ koja otvara sva vrata u Lisabonu u što sam se uvjerio 2004. kad sam bio na Euru. Dovoljno je bilo spomenuti Benficu i Tomu Šokotu i sva lica je ozario osmijeh, svaki konobar je postao prijatelj i svaki taksist nam je dao popust. Osim onog jednog koji je navijao za Sporting.