Tea Gutović za Sportnet, 1. dio: "Ni u jednom trenu mi odbojka nije bila jedini put. Odbojka je ispala prekrasna platforma za sve druge"

Prije nepunih mjesec dana preko zajedničkog maila kojeg imaju članovi Sekcije za sociologiju sporta koja djeluje u sklopu Hrvatskog sociološkog društva, tajnik sekcije čestitao je Tei Gutović na sjajnoj sportskoj karijeri, uspjesima koje je ostvarila u odbojci i poželio joj još više uspjeha u akademskoj karijeri. Teu sam upoznao na jednom od sastanka Sekcije i čim sam pročitao taj mail, odlučio sam ju kontaktirati da ispričamo jednu, po mojem sudu, lijepu sportsku priču.

Tea je naime, osim sportske karijere (kapetanica Odbojkaškog kluba Brda iz Splita), usporednu gurala i akademsku karijeru. Studiranje i sport nisu bili rijetkost u prošlosti, ali u današnjem sportu koji zahtijeva maksimalnu posvećenost isključivo jednom (što nije nimalo negativno), to je doista teško. Još je teže završiti dva fakulteta i istovremeno s karijerom upisati doktorski studij. Tea (27) je magistra sociologije i kineziologije, a trenutno je na doktorskom studiju u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Na početku našeg razgovora pitali smo ju kako je biti u onoj igračkoj mirovini.

“Eto tako je da sam se sinoć na utakmici četvrtfinala (četvrtfinale Superlige, op.a.) svukla i izašla na teren. Formalno sezona još traje, ja sam i dalje licencirani igrač, a cura koja igraju moju poziciju se razboljela. Imamo djevojku koja je 2003. godište i koja će to preuzeti nadalje, ali nije bilo pošteno da ostane sama. Iz kluba ne mogu otići jer mi je klub obitelj. Klub vode moji roditelji zadnjih deset godina, tako da sam u klubu kao trenerica, tu i tamo mlađih kadetkinja kad stignem jer su one po cijeloj Dalmaciji. Uključena sam u neke administrativne stvari, uključila sam i sociologiju kroz pisanje nekih projekata i angažmana“.

Iako to nisu očekivali na početku sezone u OK Brda, ove godina izborili su doigravanje u Superligi. Četvrtfinale im je donijelo OK Olimpik iz Zagreba, no u dva susreta iskusnije protivnice bile su bolje. Klubovi koje navodimo vjerojatno nisu poznati široj javnosti, tako da je naše sljedeće pitanje bilo o stanju u Superligi, ali općenito u hrvatskoj odbojci.

“Situacija je takva da sam profesoru Ognjenu Čaldaroviću na kolegiju "Rizici u suvremenom društvu" pisala o rizicima u hrvatskom sportu na primjeru odbojke. Odbojku propagiramo kao jedini ženski sport bez nasilja, kolektivni sport idealan za mlade djevojke. Meni je majka rukometašica i jasan mi je kontaktni sport. U ovom sportu ne možete dobiti šaku u glavu ili prst u oko. Jedini kontakt može biti loptom u glavu. Što se tiče stanja u odbojci, ono je gotovo za plakanje. Odbojka nije popularan sport jer sve kreće od financiranja. Netko to treba podržati, netko treba izdvojiti novce, a s druge strane to nekako treba opravdati. Ako nekoga tražiš da ti bude sponzor i da mu staviš ime na dres, moraš mu omogućiti vidljivost. Nisam sigurna može li neka osoba nabrojati dva odbojkaška kluba u Hrvatskoj. Eventualno Mladost i ako se sjeti kojeg kaštelanskog kluba zbog tradicije. Konkretno u Superligi će biti od sljedeće sezone 10 klubova. Ove sezone je osam. Mi se znamo zezati da se radi o Mladosti i sedam patuljaka. Ne mislim igrački, da me netko krivo ne shvati, jer se Mladosti može pružiti otpor. Govorim o financijskim sredstvima, stručnim kadrom i pomoći od Grada.“.

Takav odgovor nije nas ni najmanje iznenadio jer je većina hrvatskih sportova u sličnoj situaciji. Nekada velikan košarke Split nastupa u ABA 2 ligi, Zadar je u borbi za ostanak u ABA ligi, Cibona se godinama muči i stagnira. U rukometu se tek nedavno pojavio drugi klub uz PPD Zagreb, u vaterpolu je situacija nestabilna i teško je predvidjeti što će biti za par godina. Čak niti u onom najeksponiranijem nogometu stanje nije idilično. Pričamo jasno o muškom sportu, u ženskom sportu situacija je još gora.

“Začaran je to krug. Marketinški smo nigdje. Generalna je to priča. Nedostaje puno popularizacije sporta općenito. Pogotovo se to očituje kod ženskog kolektiva. Split je po pitanju ženskih kolektiva napravio čudo u posljednjih deset godina. Od Druge lige došli smo do šestog mjesta u državi. Da je meni netko u srednjoj školi rekao da ću se opraštati pred doigravanje u Superligi, ne bih vjerovala. Ustoličili smo klub na noge, ali nažalost vrlo malo ljudi to prepoznaje. Prvenstveno zbog toga što smo žene, pa onda još i odbojkašice. Ne znam uopće što je u Hrvatskoj za žene. Eto, rukomet možda ili tenis. Treba raditi na popularizaciji sportova, pogotovo ovih manje popularnih od nogometa“.

Prilično je jasno kako Hrvatska kao tržište od svega četiri milijuna stanovnika ne može imati velik broj profesionalnih sportova i očekivati da će baš u svakom sportu biti vrhunska. To ne mogu puno bogatije i mnogoljudnije zemlje pa je suludo to očekivati od jedne prilično male zemlje. Jedno od mogućih rješenja je u vidu polu profesionalizma gdje će kvalitetni igrači i igračice moći istovremeno igrati neki sport i paralelno s tim razvijati neku drugu karijeru. Naša sugovornica govori upravo o tome kako treba uže povezati sustav obrazovanja i aktivnog bavljenja sportom.

“U sociologiji sporta je dosta popularna dualna karijera („career after career“). Bila sam na jednoj konferenciji u Splitu na kojoj je sudjelovao velik broj stranih izlagača sa sjajnim inozemnim primjerima o inkorporaciji sportaša u obrazovni sustav. Na kraju je trebalo dati preporuke, a u cijeloj toj sali na Pravnom fakultetu u Splitu ne postoji niti jedna jedina osoba iz sustava obrazovanja. Mi raspravljamo o usklađivanju sustava sporta i sustava obrazovanja, a nema druge strane medalje. Bilo je to krajnje paradoksalno. Ljudi iz sporta mogu dati svoje preporuke, ali imaju i ljudi iz obrazovanja svoje ideje. Tu treba postići neki balans. Igračice nisu profesionalke u recimo 90% klubova. Većina djevojaka paralelno studira ili radi i odbojka je hobi od koje se stvarno ne može isključivo živjeti. To automatski povezuje sljedeće. Ti se ne možeš obvezati da ćeš odraditi dva treninga dnevno kada si ujutro na predavanju ili na poslu. Ista stvar je i s trenerima. Većina njih ujutro su zubari, profesori ili recimo učitelji, a poslijepodne su treneri. Teško je odbojku nazvati profesionalnim sportom u Hrvatskoj. To je na granicama polu amaterizma. Nije da nema prostora za napredak, ali razdvajati sustav sporta od sustava obrazovanja je paradoksalno. Neki se dijalog mora postići“.

Kao što je prilično jasno da ne mogu svi sportovi biti na vrhunskoj razini, jasno je i kako ne mogu svi postati vrhunski igrači ili igračice. Nažalost, svjedoci smo nebrojenih pokušaja kada mlade osobe odlaze, slobodno možemo reći da idu „grlom u jagode“ i sve daju u jedan ishod. Lijepo je kada tako nešto uspije i kada se dosegnu neslućene visine i osigura egzistencija. Nažalost, puno više je primjera kada se nešto izjalovi i osoba s dvadesetak godina ostane bez mogućnosti bavljenja sportom na profesionalan način, a opet s druge strane nema niti iskustva rada u nekoj drugoj branši.

“Imam jedan prekrasni primjer. Tamo negdje 2011. godine pojavila se na treningu jedna visoka, plava djevojka iz Srinjina, malog mjesta na 45 minuta od Splita. Visoka cura, 1.90 m, tek počela trenirati, još nekoordinirana, iskreno bila je smiješna nama starijima. Počela je ona trenirati i za tri godine došao je njen otac i rekao da bi njegova kćer išla u SAD. SAD nema sustav profesionalnog sporta i ima sustav sveučilišta („collegea“) i studentskog sporta. Imaju usklađeni sustav obrazovanja i sporta te su praktički ukinuli profesionalne lige u nekim sportovima. U nekima jasno postoje profesionalne lige, ali većinom su vezani uz sveučilišta. Uvijek tu postoje dvije strane. Hoće li se probati probiti na europsko tržište koje je puno jače u odbojci od američkog i prodati ju vani ili ćemo ju gurnuti da se obrazuje? Mi smo takav klub koji ima takav cilj i gurali smo ju u SAD. Došao je trener iz Arkansasa pogledati ju uživo i ona sada ima 23 godine, diplomirana je nutricionistkinja i igra u Italiji Seriju A. Profesionalni je sportaš, dobila je svoje obrazovanje i to je lijepi put. Uvijek ima načina kako spojiti i naš klub propagira takav način. Guram djecu u omladinskom pogonu da spoje jedno i drugo jer nema kruha samo u odbojci."

"Ova djevojka je završila fakultet, dobila je ogromnu bazu, igrala američki play-off, prošla teški američki dril, ali također otišla u Belgiju i sada je u Italiji. Jednog dana, da joj se nešto dogodi, ima diplomu, svoj kapital i može naći posao. To je neki put koji treba graditi. Bilo je situacija u kojemu su cure odustajale od srednje škole, dogodi se pubertet i mlade djevojke kažu da će živjeti od odbojke. Nema šire slike. Mi kao klub smo mogli profitirati s njenih 18 i prodati ju negdje i zaraditi na transferu, ali nije to poanta sporta i OK Brda to stvarno ne gleda na taj način“.

Rješenje svakako nije jednostavno niti je jednoznačno. Nitko na ovom svijetu nema magični štapić kojim može riješiti sve probleme niti je Hrvatska izolirani otok u svjetskim trendovima. Hrvatska se možda nije najbolje snašla u toj situaciji, u tom prijelazu iz doba kada je bilo potpuno normalno da ljudi rade u tvornicama i poduzećima pa usporedno s tim igraju u nekom klubu. To danas nije više moguće, barem ne na visokoj kompetitivnoj razini, ali to ne mora nužno biti loše. Postoji velika mogućnost da kroz sustav sporta odgojite mlade ljude i pružite im vrijedno iskustvo koje će im sigurno dobro doći u kasnijem životu.

“Promijeniti status nekih sportova znači potpuno mijenjanje paradigme, od samog starta. Neću reći da je to borba s vjetrenjačama, ali je jako teško. Voljela bih da se djeca i kasnije odrasli ne gube u tom koraku kada žele postati profesionalci. Tu je najveći rasip djece. Ovo je okrutan svijet, tu si roba. Jesi ili nisi. Nije svima lako nositi se s tim i između ostalog, nisu svi dovoljno dobri za uspjeh. Žalosno je što se ti ljudi onda povuku iz sporta i odu. U tom smislu rješenje je u tom nekom zdravom polu profesionalizmu, u kojem će ljudi ulagati u sport, razvijati ga, promovirati, povlačiti djecu da se time bave, ali na način da to ne bude jedina stvar u životu. Druga alternativa je ta promjena paradigme, svijesti oko sporta i nametanje nekih drugih tema osim nogometa i navijačkih nereda koje su dominantne i konstantno se provlače“.

Upravo zato važno nam je ispričati ovu priču koju će možda pročitati jedno od djece koje se bori s dilemom ići samo u sport ili paralelno s tim pohađati neku školu ili kasnije fakultet. Ne želimo reći kako svi moraju biti doktori znanosti, magistri struka ili doseći visoku stručnu spremu. Bila to znanost, zanat, administracija, ugostiteljstvo ili neka deseta branša, život svakako ne prestaje nakon završetka sportske karijere niti prestaje obrazovanje ulaskom u juniorski program u klubu. Naša sugovornica sjajan je primjer kako se može oboje ostvariti i kako je moguće postići uspjehe na oba polja.

“Može se sve to ostvariti. Nije lako niti jednostavno, ali to je neki put za koji sam se ja odlučila. U startu sam razmišljala o odbojci kao svojoj ljubavi i hobiju. Imam u kući takvu obitelj i tako sam odgojena da sam društveno svjesna i znam što je odbojka u Hrvatskoj. Bilo je cura koje su pričale da će živjeti od odbojke. U Hrvatskoj to nije moguće nego vani, a i kada se probiješ u inozemstvu to je jedan krvavi posao, ali to je onda stvarno posao. Osobno nisam nikada tako vidjela svoj put. Odbojku sam vidjela kao nešto što guram i što volim i dokle god imam svoje prijateljice i svoje društvo igram, a ovo je nešto u čemu ja gradim svoj daljnji život. Sport je varljiv. Odbojka je jedan krivi doskok, ozljeda koljena i ode šest mjeseci i karijera“.

Mnogi studenti imaju problema sa studiranjem, pohađanjem predavanja i polaganjem ispita. Tea je kao što smo rekli magistrirala na dva fakulteta, upisala doktorski studij, a sada je izabrana u naslovno zvanje asistenta na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Radi i na raznim projektima kao vanjska suradnica na Filozofskom i Kineziološkom fakultetu.

“Bilo je teško graditi akademsku karijeru i zahtjevno je. Uvijek mi je smiješno reći kako sam rasla s klubom. Srednju školu sam igrala Drugu ligu, na preddiplomskom studiju sam igrala 1B ligu, na diplomskom Prvu ligu, a sada na doktoratu smo igrali i Superligu. Bolonjski proces je takav da moraš biti na predavanju i da imaš samo tri izostanka, moraš biti prisutan. Neće te nitko pitati jesi li putovao do Vukovara, došao u tri-četiri ujutro, putovao po Lici po snijegu i nevremenima, a ujutro moraš doći na kolokvij, predavanje, održati seminar i navečer ponovno na trening. Traži to puno odricanja, ali ne žalim se i ja sam to odabrala. Ni u jednom trenu mi odbojka nije bila jedini put. Odbojka je ispala prekrasna platforma za sve druge, pa i akademske stvari“.

Ovime završavamo prvi dio našeg intervjua, a sutra pročitajte nastavak. Naša sugovornica govori nam o stanju u odbojci, načinu na koji klub privlači djecu da se bave ovim sportom, ali također nam otkriva svoje planove u budućnosti koji svakako ne mogu zaobići odbojku.

Fotografije: Mario Jelić, PROPONO MULTIMEDIA STUDIO SPLIT