Tea Gutović za Sportnet: “Za rad s djecom potrebno je obrazovanje: metodičko, trenersko i psihološko jer ne može svatko pristupiti djeci”

Donosimo vam nastavka razgovora koji smo vodili s Teom Gutović, bivšom odbojkašicom Odbojkaškog kluba Brda iz Splita. Danas doktorandica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i trenerica u OK Brda, odlična je sugovornica za probleme koji okružuju odbojku i ženski sport uopće. Stvari ipak nisu toliko crne, velik broj djece dolazi u klubove, no nažalost to je još uvijek plod entuzijazma pojedinaca i individualnog rada, a ne sustava.

S obzirom na svoje iskustvo u odbojci, ali i akademsko obrazovanje, učinilo nam se zgodnim pitati sugovornicu kakva je uopće gledanost odbojke te kakav je interes djece. Nije tajna kako se mnogi klubovi u Hrvatskoj, gotovo većina, bori s malom prisutnošću u medijima i slabom posjećenošću.

“Ima ljudi. Ponosna sam što dolazi velik broj djece. Dvorana u kojoj mi igramo je dvorana Osnovne škole Ravne Njive. Od kada smo ušli u tu dvoranu, ravnatelj Škole profesor Bitanga bio nam je ogromna podrška i prepoznao je da se radi o pravilnoj stvari. Bez njega ta dvorana ne bi postala naš odbojkaški dom. Dolazi puno djece i to je rezultat rada naših trenera u klubu. U današnje vrijeme ne možete djecu učiti samo tehniku. Vodim školu odbojke u toj Osnovnoj školi i ja s tom djecom pričam. Imam jedan smiješan primjer kako privući djecu na tribine. Lani su djeca učila servis i nikako nije išlo. Dvije-tri cure su uhvatile ritam i igrale smo jednu prijateljsku utakmicu mini odbojke. Jedna cura je promašila servis i sad došli smo nekako do neke male kazne, pet trbušnjaka. Ja njima kažem da imaju pravo doći za vikend na utakmicu i ako trenerica promaši servis, one smišljaju kaznu na sljedećem treningu. Došlo ih je 50 na utakmicu i jasno dogodilo se da sam promašila servis i pogledala sam u tom trenutku njih. Svi su izvadili mobitele i vjerojatno zapisali do sekunde kada se to dogodilo. To je jedan od blesavih primjera, ali treba im to učiniti zanimljivim“.

U današnje vrijeme svakako nije lako djecu i mlade privući u sport. Igraće konzole, mobiteli, razna elektronika donijeli su razvoj čovječanstvu, ali nažalost donijeli su i brojne probleme. Djeca su od najranije dobi ovisne o virtualnom svijetu, a onaj stvarni izbjegavaju. Ne temeljimo rezultate na nekom provedenom istraživanju, ali uvjereni smo kako većina djece u osnovnim školama češće igra neku igricu nego što vrijeme provodi na nekom sportskom terenu ili u parku.

“Sve je manji interes za sport kod djece općenito. Iskreno ne znam za druge klubove. Mi imamo nekih 250-300 u sedam škola odbojke u cijelom Splitu. Postavili smo za cilj da se širimo po Splitu. Banalan je razlog, ali praktičan. Niti jednom roditelju u današnjem tempu ne odgovara voziti djecu na drugi kraj grada na trening. Ima i takvih, čast izuzecima, ali kada roditelji saznaju da je trening u istoj školi u koju idu, to im je spas. Mi smo zadovoljni s tom situacijom. Treba puno više raditi na animaciji da djeca dođu u sport. Prije je to bilo lakše. Nama bi dolazilo valjda šezdesetak ljudi s letcima i rekla bi djeca ja idem ovdje, ovaj ide ovdje. Sada treba i pokazni sat, neka priča oko svega, letci i puno veći angažman da se privuče jednak, ako ne i manji broj djece. Danas su djeca vezana uz mobitele, igrice. Recimo danas je trend da mlade curice odlaze na ples što je fantastična aktivnost i nemam ništa protiv, ali nismo svi za pozornicu. Djeci se dogodi u trećem osnovne da treba odraditi prvi nastup, one se toga boje i onda se povuku, ali ne na način da odu u sport, nego ne odu nigdje. Odustanu jer je to traumatično, ne slaže se s njihovim osobinama ličnosti i povuku se. Treba djecu gurati u što šarolikiju športsku školu i da vide gdje se vide“.

Iako se mnogi, ne samo naša sugovornica i OK Brda, trude dovesti djecu u sport i pokazati im svu ljepotu bavljenja nekom aktivnošću, pristup mora biti drugačiji nego ranije. Autor ovih redaka još se uvijek sjeća kako je kao dijete tražio autogram od Tomislava Ružića i njegove supruge Barbare Jelić-Ružić u jednom zagrebačkom shopping centru. To što su ranije djeca znala nabrojati one najbolje iz svakih sportova, pa i onih koji nisu toliko popularni, ne znači da to znaju i danas. Nažalost, današnja situacija je puno gora.

“Današnja djeca jako slabo znaju. To su generacije djece koje kada im kažete Ivano Balić, oni pitaju tko je to. Želite dati sportski primjer, obrasce ponašanje, zdravi život i kažete kao primjer Ivana Balića ili Petra Metličića, muk. Općenito je znanje jako loše. O odbojci još gore. Nama je Jelena Alajbeg, bivša reprezentativka koja je ponikla iz našeg kluba, došla odraditi par treninga. Djeca su gledala i pitala se tko je ovo. Na pokretanju zaklade Sport2Life bila je Senna Ušić. Pretpostavljali su da je neka odbojkašica u pitanju, ali ništa više. Primjere koje morate davati su Modrić, Rakitić, Pletikosa ili Perišić i tu povlačimo crtu. Jedna trenerica u našem klubu kaže nemojte se bacati kao Stipe Pletikosa ili trči na svaku loptu kao Luka Modrić. Vi njima ne možete reći kako Senna Ušić trči na svaku loptu jer one nemaju pojma tko su te osobe. Nemaju niti približnu predodžbu. Mi smo znali barem tko je u tom sportu u vrhu. Ako nisu nešto googlale ili na Youtubeu, Instagramu vidjele, a to već govorimo o starijim curama koje su to sposobne, znanje je loše“.

Da ne prezentiramo ovaj razgovor kao isticanje svega što je negativno, važno je istaknuti pozitivne primjere i one vrijedne divljenja. Jedan od takav je Sport2Life. Radi se o sjajnom edukativno-sportskom projektu koji je pokrenut na inicijativu poduzetnika Mike Saran. Projekt ističe zdrave navike, važnost kvalitetne prehrane i bavljenje sportom. OK Brda jedan su od partnera u projektu i na to su u klubu izuzetno ponosni.

“Ljudima je iskreno cilj djecu držati u sportu. Angažirali su se da to krene što ranije, da što ranije djeca steknu zdrave navike. Zadivljujuća je to inicijativa. Drago mi je što su prepoznali nas kao klub u Splitu s kojim aktivno surađuju. Imamo već jedan projekt pokrenut, dva su na natječaju, tako da idemo dobro. Drago mi je da smo našli kroz odbojku neki širi svijet. Ajmo gledati ljude kao cjelinu, neka odrastu uz taj sport, neka jednog dana svoju djecu vrate u taj sport, ali ajmo im dati i širinu da nije sve sport, nego postoji i obrazovanje, društveni život, volonterstvo ili bilo što drugo“.

OK Brda kao klub su projekt. Tea nije jedina koja je fakultetski obrazovana i u klubu su ponosni na sve djevojke koje postižu sjajne rezultate na tom planu. Na početku razgovora naša sugovornica već je rekla kako je cijela obitelj uključena u to. Nekoliko stotina djece bavi se odbojkom u tom splitskom klubu i to je svakako pohvalno. Osim raznih projekata koje provode te namiruju određena sredstva, u klubu ne skrivaju kako imaju pomoć gradskih vlasti.

“Volimo reći da je OK Brda jedan projekt. Želimo da žene ostaju u klubu, da se isprofiliraju kao trenerice, kao majke koje će gurati djecu u sportu, kao sutkinje ili nešto četvrto. U klubu je dokapetanica djevojka koja će magistrirati na ekonomiji s temom marketinga. Mladost je HAOK, naša uprava se premišlja da se preimenujemo i također postanemo „akademski odbojkaški klub“. U prvoj ekipi imamo magistricu ekonomije, studenticu arhitekture, tri igračice studiraju kineziologiju, mlađe cure su gimnazijalke. Sport može omogućiti djeci da se nauče snalaziti, organizirati, „multitaskati“ i tome podučavamo djecu. Mi jesmo u sustavu sufinanciranja Grada Splita, daleko od toga da nismo. Oni su se isto maknuli dosta posljednjih godina i ustanovili neki sustav. Ne želim da ispadne da je Split grad slučaja, ali u sportu ima dosta podmetanja i manipulacija. Mi se dičimo time da smo sve postigli na terenu. Nismo išli preko zelenog stola, plaćali kotizacije, išli preko ovoga ili onoga. Ima sigurno klubova koji jesu i onda traže dio kolača i tu je vječita borba oko raspodjele sredstava. Imamo podršku Grada, Saveza športova, županijskog Saveza. Lagala bih kad bi rekla da nemamo, ali to su sredstva za natjecanja i tu i tamo za putovanja. Kada igrate Superligu, tu su uvijek veći zahtjevi i troškovi“.

Za kraj odlučili smo pitati Teu kakvi su joj budući planovi. S obzirom na njeno iskustvo i široko obrazovanje, šteta bi bila da hrvatska odbojka i OK Brda izgube mladu, obrazovanu i pozitivnu osobu. Također, nismo zaboravili niti njenu akademsku karijeru i planove koje ima na tom polju. Nažalost, sugovornica nam je otkrila još jednu tužnu istinu o tome kako je već tri godine na Burzi rada, iako je gotovo na svim poljima postigla sjajne rezultate.

“Vidim se u odbojci. Nikada nisam imala ambicije biti trener u natjecateljskoj kategoriji. S djecom se vidim, imam svoju grupu djece i zato sam završila Kineziološki fakultet. Želim istaknuti kako ima puno kadra, ljudi koji rade s djecom. Za taj rad potrebno je obrazovanje, metodičko, trenersko, psihološko jer ne može svatko pristupiti djeci. Ima nažalost svakakvih primjera jer nam je Zakon o sportu na toj razini na kojoj je. Iako sam u naslovnom zvanju asistentice na Ekonomskom fakultetu, formalno sam još uvijek nezaposlena (već tri godine, op.a.). Htjela sam spojiti sociologiju, kineziologiju i ekonomiju u svoj doktorat. Na kraju sam sada u sociologiji poduzetništva, istražujem poduzetničke namjere mladih i to mi je tema doktorata. Ovu godinu imam Stipendiju za izvrsnost za drugu godinu studija i moram obraniti sinopsis. Moj generalni cilj je razvoj akademske karijere, znanstvene karijere, a problem je što je za ulazak na fakultet asistentsko mjesto, a s doktoratom si prekvalificiran. Voljela bih sve izbalansirati, nadam se da će se neka vrata otvoriti i ne mogu se žaliti. Radim na jednom projektu s odsjekom za sociologiju Filozofskog fakulteta kao vanjski suradnik, radim na Erasmus projektu Kineziološkog fakulteta, na Ekonomskom sam u naslovnom zvanju. To ipak nije ništa konkretno i nije radno mjesto. Mnogi će reći da sam završila sociologiju i što sad mogu i žao mi je da je tako. Nema gdje se nisam razgranala i žao mi je da je sustav malo „pauziran“ i malo stoji“.

Jasno, ne planira se isključiti iz suradnje s inicijativom Sport2Life. Postoji također još jedan projekt na kojem rade u OK Brda, a koji je svakako hvalevrijedan i dodatni je pokazatelj kako u klubu brinu oko društvenog, a ne isključivo sportskog angažmana.

“Voljela bih pomoći klubu kroz Sport2Life, rad s djecom. Primjera radi kroz Erasmus projekt "Sports against violence and exclusion" na kojem sudjeluje sedam zemalja, između ostalog OK Brda će biti jedan od klubova koji će biti certificiran da ima trenere koji su educirani u pogledu međuvršnjačkog nasilja i isključivosti. To je opet neko spajanje akademske i klupske strane. Volim to naglasiti jer je to i neka poanta. Prekrasno je da možeš roditelju garantirati da se djecom u tom klubu neće baviti laik, već osoba koja je prošla edukaciju i zna kako reagirati u određenim situacijama“.

Tea Gutović definitivno nije jedina visokoobrazovana hrvatska sportašica i to je i sama isticala tijekom razgovora. Mnogi sportaši i sportašice, nepoznati široj javnosti, postižu vrijedne rezultate na svim životnim poljima. Oni su primjer kako se mogu spojiti sport i neki drugi život van sporta. Oni su također primjer ljudi koje se treba češće isticati na sve načine jer smo kroz razgovor sa sugovornicom stekli jaki dojam kako uživa u sportu i svemu što sport okružuje te bez obzira što nema financijske koristi, želi i dalje ostati vezana uz sport koji joj je pružio mnoge radosti. Takvi primjeri su ono što treba hrvatskom sportu i hrvatskom društvu općenito. Nažalost, oni ne dobivaju puno prostora u javnosti kao primjerice nogometaš koji u gluho doba noći, sa skupocjenim autom koji je vrjedniji od budžeta nekih klubova.

FOTO Mario Jelić, PROPONO MULTIMEDIA STUDIO SPLIT