Oproštaj kapetana s kacigom

AUTOR: I.W.

Prije nekoliko dana je dao veliki intervju za jedan praški dnevni list i tamo je rekao kako bi mogao odigrati još sezonu – dvije, ali da mu se ne odlazi iz Londona, ne želi biti rezervni golman, a i svako jutro sve teže ustaje. Dvadeset godina profesionalnog sporta i sedam operacija su ostavili traga na zdravlju.

Za njegovu domaću češku publiku, Petr Čech je uvijek bio model profesionalca. Pristojan u komunikaciji, miran i staložen, uzoriti suprug koji je s istom ženom još od srednje škole, govornik nekoliko jezika. Nikad nije bio povezan niti s jednim skandalom. Svi znaju da je kao google: prati sve sportove, zna sve rezultate od nogometa i hokeja do toga tko trenutno vodi na Giro d'Italia. U udžbenicima češkog jezika za strance, u prvoj lekciji se pojavljuje Petr Čech kao najpoznatiji moderni Čeh. Potisnuo je čak i Vaclava Havela.

Svi u zemlji znaju da svira bubnjeve i da ih je počeo svirati kako bi izvježbao koordinaciju između očiju, ruku i nogu. Perfekcionist.

Embed from Getty Images

Svi znaju kako je prije finala LP 2012. protiv Bayerna tražio da mu naprave film sa svim Bayernovim jedanaestercima u posljednjih pet sezona. Video je bio dugačak dva i pol sata i Čech kaže da ga je odgledao nekoliko puta. Kad imaš takvog profesionalca u kući, onda je jasno da se navečer ne gleda film, već snimka kako Schweinsteiger zabija penal u Hannoveru 2010. Perfekcionist kojemu se trud isplatio: u tom finalu je prvo obranio jedanaesterac Robbenu u produžetku, a kasnije je u raspucavanju svih pet puta pogodio u koju stranu će ići lopta i na kraju obranio udarac Olića.

O udarcu u glavu zbog kojeg je počeo nositi zaštitnu kacigu sličnu onoj kakvu nose ragbijaši znamo, ali ne znamo da je prije toga godinu i pol igrao s ozljedom ramena. Sam kaže da nije mogao voziti auto jer su ga ruke počele boljeti čim bi dotaknuo volan. Nije želio na operaciju jer je ona značila višemjesečni oporavak, a žarko je želio zaigrati za Češku na Svjetskom prvenstvu 2006. Na mišiće ramena su mu spojili elektrode i na monitoru se pokazalo koji mišići su napeti, a koji opušteni. Kada je nakon desetak tretmana naučio posebnu tehniku disanja, ti mišići su se mogli privremeno "isključiti" i prestati boljeti, a kao kompenzaciju je počeo koristiti druge mišiće koji nisu boljeli. Tako "kompenziran" je odigrao Svjetsko prvenstvo. Profesionalac.

Mnogi su mu zamjerali gol koji je u zadnjim trenucima primio protiv Turaka na EP 2008, a zbog kojeg je Češka ostala bez četvrtfinala. Tek kasnije se saznalo da je Čech branio s ozbiljnom ozljedom trbušnog zida, a koju je "pokupio" u prethodnom susretu s Portugalom. Jednostavno nije dolazilo u obzir da on ne stoji na vratima svoje zemlje.

Embed from Getty Images

Od trenutka kada je objavio da mu je ovo posljednja sezona, cijela zemlja je napeto pratila ovosezonski put Arsenala kroz EL. Čech je branio samo u europskim utakmicama i kad je krenula faza na ispadanje, svaka uzvratna utakmica mu je mogla biti posljednja u karijeri. Prije uzvrata s Rennesom mu je na treningu slomljen nos i nije mu palo na pamet da ne brani u uzvratu. Održao je motivacijski govor u svlačionici prije početka utakmice s jednom temom: "ne želim da mi ovo bude posljednja utakmica u karijeri". Dobili su 3:0.

Kod kuće mu nisu vjerovali

Da u njemu ipak nema ništa posebno su mislili u matičnom klubu, Viktoriji iz Plzena. Sa 17 godina su ga prodali za 20.000 njemačkih maraka u seoski klub Chmel Blšany, a koji je onda igrao u prvoj ligi. Nije to prvi put da su u Viktoriji napravili takav kiks jer su se nekoliko godina prije za sličan iznos riješili jednog drugog svojeg juniora, Pavela Nedveda.

U Chmelu je Čech dobio priliku o kojoj sanja svaki mladi vratar: redovito braniti u prvoj ligi. S 19 godina ga je kupila praška Sparta za milijun maraka. Do danas drži rekord češke lige od 903 minute tijekom kojih nije primio gol. Nastupi na Svjetskom prvenstvu U-20, a naročito na Europskom prvenstvu U-21 2002. godine (na kojem je Češka osvojila zlato), pokazalo je Čecha široj svjetskoj nogometnoj javnosti.

Embed from Getty Images

Bilo je već onda ideja da ode u Englesku, ali Češka još nije bila članicom EU, pa čak ni supertalentirani Čech nije mogao biti siguran da će dobiti radnu dozvolu. Stoga je odlučeno da se na neko vrijeme "parkira" u neki zapadnoeuropski klub, kako bi stigao "sazrijeti" za englesku ligu. Izbor je pao na Rennes u kojem je proveo dvije sezone. 2004. godine, ovjenčan reprezentativnom broncom s EP u Portugalu, prodan je u Chelsea za 20 milijuna eura.

Priču iz Chelseaja znamo jako dobro; sljedećih desetak godina je osvojio sve što se moglo osvojiti, postavio mnoštvo rekorda, bio je početni članak osovine koja je drmala desetak godina i ušla u povijest nogometa: Čech – Terry – Lampard – Drogba.

Bile su to godine kada je svaku utakmicu Chelsea pratila cijela češka nacija. I svaki put navijala da Čech ne primi gol. Nije ih puno primio, utakmice su bile s malo golova - frustrirajuće godine za neutralce, dakako. Ravnoteža se uspostavila kada je Rosicky potpisao za Arsenal. Odjednom su se pojavili navijači Arsenala. Međusobni susret dviju londonskih momčadi je dovodio naciju do shizofrenih dilema: navijati da Rosicky postigne gol ili da Čech ne primi gol?

Embed from Getty Images

Rosicky i Čech su bili predodređeni da vode češku reprezentaciju u budućnosti. Međutim, što zbog čestog izbivanja Rosickog poradi njegovih ozljeda, a što zbog toga što nasljednici Nedveda, Šmicera i Poborskog nisu bili jednako kvalitetni, Petr Čech je ostao osamljen na vrhu. Jedan od najboljih golmana svijeta u reprezentaciji osrednje kvalitete. Zbog toga je godinama dominirao u anketama za najboljeg češkog igrača. Dvanaest puta je izabran za najboljeg češkog igrača u anketi novinara, a devet puta u anketi trenera i igrača. Još jedan dokaz koliko je u očima svojih ljudi smatran za velikog, a Česi su navikli na velike golmane.

Češka je zemlja koja je uvijek bila ponosna na svoje golmane. Počevši od legendarnog Františeka Planičke koji je 1934. donio srebro sa svjetskog prvenstva, preko Viliama Schrojfa koji je donio istu medalju iz Čilea 1962, sve do Ive Viktora, a koji je donio europsko zlato 1976. Golmani su početkom devedesetih probijali put na Otok: Pavel Srniček u Newcastleu, Jan Stejskal u QPR i Ludek Mikloško u West Hamu su svojim dobrim igrama širom otvorili vrata ne samo Čechu, već i njegovim nasljednicima na Otoku, tako da danas, što u Škotskoj, što u nižim engleskim ligama, a što u juniorskim momčadima premijerligaša, nastupa čak osam čeških golmana.

Golmanska škola je cijenjena i ugledna širom kontinenta, ali trenutno stanje je takvo da najbolji danas ne igraju na Otoku, pa Tomaš Vaclik brani boje Seville, Tomaš Koubek Rennesa, a Jiri Pavlenka Werdera.

Zbog svojeg profesionalizma, inteligencije i gotovo djevičanski čistog imidža, Čech je jednostavno predodređen da ostane u nogometu. Njegov status u zemlji je takav da si sam može birati funkciju u nogometu, u savezu, reprezentaciji, bilo kojem klubu. Međutim, najavio je da ostaje u Londonu, tako da u najsvježijim spekulacijama kako bi mogao preuzeti mjesto sportskog direktora u Chelsea možda ima istine. Bit će to još jedan gubitak jer se kući nakon igračke karijere nije vratio ni Nedved, koji je ostao u Italiji i Juventusu i koji je danas potpredsjednik kluba.

Dva dečka iz Plzena koja su daleko dogurala.