Treba li nam Shane i zašto da?

Glavni argument za Shanea Larkina u reprezentaciji je očit i neoboriv: parket. Larkin donosi kvalitetu na bekovskim pozicijama kakvu Hrvatska jednostavno nema. Najbolji igrač finalista Eurolige i prvaka Turske, dokazani NBA rotacijski igrač i to u Brooklynu i playoff ekipi Boston Celticsa.

Može se izvaditi par potencijalnih problema što se tiče terena, no Larkin ih svojom karijerom i brojkama sve pobija. Često se govori kako "s Amerima nikad ne znaš" te se u pitanje dovodi njihova naviknutost na europske suigrače te Fibin način igre i pravila. Shane je bio najbolji strijelac i drugi asistent momčadi koja je klupski viceprvak Europe, tako da ne postoji viša razina europske košarke od one na kojoj je već dominirao. Što se tiče suigrača i kemije, cijela priča je i krenula od razgovora Larkina i Krune Simona, a Larkin je u Brooklynu igrao i s Bojanom Bogdanovićem. Dakle, već dobro poznaje dvojicu najiskusnijih reprezentativaca koji sa Šarićem tvore kralježnicu ekipe i predvode svlačionicu.

Naoko se Larkin čini kao combo guard, koš-igrač koji nije pravi dodavač i playmaker ekipe. I zaista je to istina, Larkin je prije svega vrsni strijelac. No, pogledamo li napredne statistike, vidjet ćemo da je Shane ipak puno bolji dodavač nego što to dojam otkriva. Po običnim asistencijama po utakmici Eurolige u Efesu ispred njega je samo Vasilije Micić koji nosi epitet iskonskog čistokrvnog organizatora igre. Micić dodaje 5.5 puta po utakmici, dok je Larkin na 3.1 asistencija. Napredna metrika AST% koja govori koliki postotak od svih mogućih asistencija igrač podijeli dok je na terenu kod Micića stoji na 31.4%, dok je kod Larkina na 24%. Za usporedbu, Kruno Simon koji je do sada obnašao ulogu primarnog organizatora igre reprezentacije dijeli 2.8 asistencija u Euroligi, dok mu je AST% na 17%. Dakle, Larkin je ove sezone u Europi bio otprilike toliko bolji kreator od Simona koliko je Micić bolji od Larkina, a Micić nosi neslužbenu titulu ponajboljeg playmakera Eurolige.

Stvar je u tome da Larkin stvara višak već svojim prisustvom na terenu jer je ogromna opasnost po koš pa se obrane moraju fokusirati na njega, a dovoljno dobro dodaje loptu da se taj višak može i konkretizirati kroz druge kanale u ekipi. A tko bolje kažnjava višak u napadu od Bojana Bogdanovića koji si je na taj način izgradio NBA karijeru i osigurao život? Druga Larkinova boljka je to što nije elitni branič, no u napadu je toliko pozitivan faktor da poništava svaki defenzivni problem. Omjer Efesovog ORTG i DRTG s Larkinom na terenu je 124.1-114.5, u prijevodu, Efes zabija 9.6 poena više nego što prima na 100 posjeda dok je Larkin u igri. Također, kada u ekipi imate Simona i Bogdanovića te sporije centre poput Žižića i Zupca već otprilike znate da će vam forte biti napad, a ne obrana i tada je mudrije baciti sve žetone u ono gdje ste jaki jer obrambeni specijalac na playu ne bi toliko popravio krvnu sliku obrane koliko Larkin može podići napad na razinu više.

Oko ideje stranca u reprezentaciji se uvijek lome koplja, i to oko principa i moralne opravdanosti. Stvar je tu jednostavna: pravila su takva da dopuštaju "kupovinu" jednog stranca i naturaliziranje Larkina ne bi bilo nikakvo kršenje ičega. Možemo raspravljati o tome je li to pravilo općenito dobro, no to je totalno drugi razgovor od ovog konkretnog. Hrvati su poslovično ponosan narod te dobar dio, uključujući i predsjednika stručnog savjeta HKS-a, smatra da je uzimanje stranca priznavanje poraza i povreda nacionalnog identiteta.

Pa, dopustite mi da budem toliko iskren i izravan, možda je i vrijeme da priznamo poraz. Hrvatska odavno nije košarkaška sila i ne možemo se više zavaravati govoreći sebi da nama strani play ne treba. Od aktivnih mlađih igrača nitko ne pokazuje naznake da bi mogao dosegnuti razinu jednog Ukića, a kamoli Larkina ili Campazza, Šveda, Satoranskog i ostalih bekova kojih se jako dobro sjećamo jer su deklasirali i osramotili Hrvatsku na velikim natjecanjima. Na primjeru sage s Andreom Trinchierijem vidjeli smo da u savezu nisu spremni ni uzeti i platiti vrhunskog trenera koji bi složio sustav igre koji bi istaknuo kvalitete Bogdanovića i Šarića bez dominantnog beka. Dakle, pravog beka nemamo, a nemamo ni taktiku koja bi mogla funkcionirati bez pravog beka na visokoj europskoj razini. Što nam drugo preostaje?

Važno je napomenuti da se ovdje radi o kvalifikacijskom turniru za Igre u Tokiju i o eventualnim Olimpijskim igrama. Mladi domaći bekovi imat će sve vrijeme ovog svijeta za razvijati se kroz "obične" reprezentativne prozore pošto je Larkin euroligaški igrač i kao takav neće biti raspoloživ za većinu kvalifikacija za Eurobasket. Dakle, naturaliziranje Larkina nipošto ne narušava dugoročni plan i integritet, ako takvo što uopće postoji u vrhuški saveza.

Mislim da je već svima jasno da nekog sustava u hrvatskoj košarci baš i nema. Liga je slaba, širok bazen ne postoji i to je novi sustav kvalifikacija savršeno ogolio. Svu kvalitetu domaće košarke nose pojedinci u NBA, a ne uštiman sustav proizvodnje trenera i igrača. Prošla su vremena kada se za neuspjehe moglo optuživati suce ili NBA "zvjezdice" koje se ne odazivaju. Šarić, Bogdanović, Ukić i Simon su tu kao vođe svako ljeto, ostali nekad dođu, a nekad ne i ista je situacija kao i kod svih ostalih reprezentacija. Naši pojedinci ekstra kvalitete zaslužuju odlazak na bar još jedno veliko natjecanje dok je ove generacije, a Larkin pruža tu priliku. Ako ljudi iz saveza neće uzeti Larkina da bi barem zamaskirali svoj spektakularni neuspjeh u akciji za Kinu, zašto ne onda barem kao jednu zahvalu momcima koji su na isključivo svojim leđima iznijeli kakve-takve uspjehe reprezentacije 2013. i 2016.

Volimo se uspoređivati sa susjedima, i uvijek će nad ovakvom odlukom visiti mač toga da Srbi ne uzimaju nikoga, ali moramo biti realni i reći da Srbi nemaju potrebe za tim, a Hrvatska ima. Da je Hrvatska u stanju stvoriti jednog Teodosića, ili ako njega ne, onda barem Micića ili Jovića onda bi mogli imati raspravu treba li nam stranac uz to što imamo. Pitajte uostalom Slovence bi li se odrekli Randolpha i naslova 2017., bi li Makedonci vratili euforiju koju im je donio Bo McCalebb. I puno veće sportske nacije su posezale za tim rješenjima, a sumnjam da Španjolci žale za Ibakom i Mirotićem, ili da bi se Rusija odrekla europskog naslova protiv Španjolaca usred Madrida kojeg im je donio J.R.Holden. Ne moramo čak niti gledati u tuđe dvorište, istu raspravu smo imali i 2013. pa smo na sve brzo zaboravili kad je uz ozlijeđenog Ukića teret na sebe uzeo Draper i poveo nas u polufinale zajedno s Bojanom.

Uostalom, odluka mora biti na igračima. Oni su ti koji nose kvalitetu i rezultate usprkos cjelokupnom kaosu u domaćoj košarci i njima se mora omogućiti šansa za bar jedan veliki rezultat. Ako Kruno, Babo, Šiši i ostali kažu da im Shane treba, nitko iz saveza, javnosti ili naroda ne smije imati prava njima osporiti tu želju i šansu. Dugoročno gledano, rezultat koji bi s Larkinom mogao doći može biti "jump start" cjelokupne košarke u Hrvatskoj. Danas nemamo bazu djece, bar ne onoliku koliku sport kao košarka zaslužuje. Primat i interes djece su preuzeli nogomet, rukomet i vaterpolo i to baš reprezentativnim uspjesima. Ako neka potencijalna košarkaška euforija i medalja s Larkinom za komandama privuče barem jednu generaciju djece da se poče baviti košarkom, to bi već za hrvatsku košarku napravilo puno više od godina "pravedničke" muke s domaćim drugorazrednim bekovima.

Zašto Larkin ne treba Hrvatskoj, pročitajte kasnije u drugom dijelu ove rasprave.