Treba li nam Shane i zašto ne?

Treba li Shane Larkin Hrvatskoj? Ne. Točnije Hrvatskoj treba "Shane Larkin", ali ne Shane Larkin. Samo luđak i totalna neznalica ustvrdila bi kako igrački Larkin Hrvatskoj nije potreban i da imamo boljeg. Naravno da nemamo, riječ je o igraču vrhunske kvalitete i jednom od najboljih playmakera u Europi. Međutim ima jednu manu, a to je da nema apsolutno nikakve veze s Hrvatskom.

Ako nam već u klubovima smeta broj stranaca, bilo bi apsurdno da nam stranci ne smetaju u reprezentaciji. Nisam bio niti za Drapera, niti za Lafayettea iako svima nam je jasan problem koji Hrvatska ima s playmakerima i koliko je ta pozicija osjetljiva. Od nje sve počinje i ako tu nemaš barem solidnog igrača, nećeš imati rezultat. Jasno kao dan i to uopće ne sporim.

Dovođenje Larkina, koje se ipak neće dogoditi, bila bi klasična kupovina igrača. Ovo nije klub već reprezentacija i ovdje nema kupovine i dovođenja igrača. U reprezentaciji trebaju igrati isključivo oni igrači koji su državljani te države i kao takvi imaju pravo nastupa. Larkinova jedina dodirna točka s Hrvatskom je što poznaje nekoliko hrvatskih igrača. I to je to.

Ulazak Larkina u reprezentaciju ne bi ni na koji način pomogao da se riješi taj problem koji Hrvatsku prati godinama. Stvaramo centre, krila, šutere, uvijek se provuče igrač koji će iskočiti na tim pozicijama. Međutim da bi stvorio vrhunskog playmakera, moraš krvavo raditi.

U razgovoru s prerano preminulim trenerom Daliborom Davidovićem koji je radio i u mladim reprezentacijama te mu je rad s klincima predstavljao najveće zadovoljstvo, dotaknuli smo se teme stvaranja igrača i tu je iznio neke zanimljive teze koje se na žalost pokazuju točnima.

Sustav i metodologija rada krivo su postavljeni, individualni pristup ne postoji ili je vrlo skroman, a 90 posto trenera već u kategoriji 12, 13, 14 godina opčinjeno je rezultatom i utakmice već u školi košarke gledaju kroz rezultat, a ne kroz napredak i ispit za igrače. Kako je taman bio aktualan ulazak Drapera u reprezentaciju, povukla se tema proizvodnje razigravača. Hrvatska i tu ima talentiranih igrača u najmlađim kategorijama, ali treba raditi.

Da bi bio dobar trener proizvođač, moraš biti i dobar psiholog, to ne ide jedno bez drugog. Ako nisi dobar psiholog, nećeš niti imati na raspolaganju tog talentiranog klinca koliko je potrebno da od njega stvoriš igrača. To su najosjetljivije godine i fokus se jako brzo gubi. Jednostavno, Hrvatska ne bi trebala ulagati u Larkine nego u kvalitetnu i modernu izobrazbu trenerskog kadra.

U protivnom, prekjučer je bio Draper, jučer Lafayette, danas Larkin i tako linijom manjeg otpora možemo ići u nedogled i ponašati se kao klub koji si dovodi Amerikance po potrebi pozicije.

Larkin je prije svega profesionalac i došao bi i odradio posao. Koliko bi to koštalo, stvarno ne znamo, ali Hrvatska nije jedina koja bi ga mogla dovesti. U priči je i Turska, a Larkin je za obje reprezentacije istaknuo kako ne bi imao ništa protiv, kako mu je ideja zanimljiva i da treba vidjeti što se nudi.

Sada smo već u fazi licitacije, a riječ je o reprezentaciji. Prema svim pričama Larkin je sjajan dečko, ali bez obzira na njegove ljudske kvalitete, on se prirodno treba boriti za neki drugi dres, američki. Tamo je ispred njega možda i 20 igrača, ali to je tako, rodio si se u krivoj državi.

Hrvatska ima malu bazu igrača i mora funkcionirati s onim što ima. Ispravno bi bilo da sve reprezentacije tako funkcioniraju, neke se i drže toga i koriste ono što imaju, no ima i onih koje skupo plaćaju i krpaju se igračima koji nemaju nikakve veze s njima, pa nisu niti čuli da te države postoje dok nisu dobili ponude.

Razumljivo je da se vremena mijenjaju i da se svijet otvara, ali danas je moguće imati jednog stranca, sutra će već dopustiti dvojicu-trojicu pa ćemo vrlo brzo doći do toga da će neke reprezentacije imati američke petorke. Koja je onda bit reprezentacije? Igrači koji nemaju nikakve veze s tim državama igrat će za te reprezentacije. Imat će potpisane ugovore i za to dobivati bogadu naknadu.

Dino Rađa je rekao da dok god je on na svojoj poziciji u Hrvatskom košarkaškom savezu, stranci neće igrati za reprezentaciju. Složit ću se s njim, ma koliko god bilo teško prolaziti ovu rezultatsku kalvariju s reprezentacijom. Prolazimo je već više od 20 godina, nadamo se pomalo naivno iz natjecanja u natjecanje kako je to to, kako će napokon sjesti neka medalja. I nadat ćemo se i dalje, iz natjecanja u natjecanje bez obzira tko bio izbornik, koliko imamo ili nemamo kvalitete na deficitarnoj poziciji. Ali ćemo se nadati znajući da je to naša reprezentacija, skupina igrača koji predstavljaju svoju zemlju.

Proces dobivanja državljanstva je dobro poznat za sve države, kada je sport u pitanju onda je taj proces skraćen i moguće je dobiti ekspresno državljanstvo, no i tu bi trebali biti isti. Ako netko ispuni sve moguće uvjete, u redu, ali ako netko dobiva državljastvo na osnovu interesa da bi odigrao utakmicu-dvije-tri, to nije dobro.

Jedini ispravan put je stvarati. Tu klubovi moraju igrati ključnu ulogu, istrpiti mlade igrače, imati stručan kadar koji će voditi te mlade igrače do seniorske košarke i tamo dobivati priliku. Sada ima sasvim dovoljno natjecanja i utakmica da taj mladi igrač dobije priliku i doslovno igra, da se ne dogodi da kao brojni raniji slučajevi izgubi po sezonu-dvije na ulasku u seniorsku košarku sjedeći samo na klupi.

Svako dovođenje igrača sa strane bilo bi samo potencijalno stvaranje instant rezultata i maskiranje problema koji postoji, a oni kroz čije ruke ti igrači prolaze, a nisu dovoljno sposobni stvoriti iole solidnog igrača koji barem ne bi bio teret svojim pojavljivanjem na terenu, dobili bi opciju za nastavak u istom stilu jer sutra ćemo se ipak zakrpati strancem pa nema brige oko budućnosti.

Ovo je reprezentacija, nije klub. Reprezentacija je izabrana vrsta koja je predstavnik neke države. To što drugi dovode i krpaju se, njihova stvar.